Osnovna škola Lopud, koja je mala područna škola OŠ Antuna Masle u Orašcu, s tri učionice i trenutačno 13 učenika, od kojih pet u razrednoj i osam u predmetnoj nastavi, predstavlja srce i dušu tog elafitskog otoka. Najveći problemi škole su odvijanje nastave u vrijeme kad je otok zbog nevremena prisilno izoliran od kopna, kao i pronalazak stručnog kadra voljnog za rad na otoku. Iako škola koju je, uz cestu, mesnicu, rivu i ribarnicu prije više od stoljeća izgradio mjesni dobrotvor Ivo Kuljevan, nije klimatizirana ni adekvatno opremljena, nema kuhinju niti prikladno igralište, mališani su veseli i šire zarazni optimizam u što smo se uvjerili tijekom prošlotjednog posjeta.

Nastava se odvija kombinirano što znači kako prvaši i trećaši, odnosno drugaši i četvrtaši imaju zajedničke sate. Na satu engleskog Marko Tolja (drugi razred) kaže da mu taj jezik nije težak.

“Najviše volim učiti kako se pišu neke riječi i već sam dosta naučio. Kad treba, Karla mi šapne”, priznaje, a Karla Obuljen (4. razred) u klupi do njega kaže da on dosta zna, dok se ona ne trudi previše učiti engleski.

“Mama i tata su konobari u svom kafiću na obali i uče me od pete godine pa im ljeti pomažem i učim kroz razgovor s turistima. Kad sam rođena, bila sam rođendanski poklon mome nonu! Stalno su me fotografirali i bila sam glavna mala faca pa sad i ja volim puno slikati”, govori.

Prisno i ugodno ozračje

S njima je nastavnica likovne kulture Klara Knego, koja kao nestručna zamjena predaje i engleski do zapošljavanja osobe s odgovarajućom stručnom spremom.

“Rad u ovoj školi ima prednosti i izazove, ozračje je pozitivno jer se svi poznaju, a manji broj učenika olakšava komunikaciju i suradnju. Ipak, nije jednostavno prilagoditi nastavu radu s kombiniranim razredima. Za engleski jezik učenici su od 1. do 4. razreda podijeljeni u dvije skupine, a oni od 5. do 7. razreda (jer nema 8.razreda) su spojeni u jednu skupinu. Unatoč zahtjevima i izazovima, mala škola pruža priliku za pažljivije praćenje rada i napretka učenika. Male grupe i prisna atmosfera stvaraju osjećaj zajedništva, što doprinosi pozitivnom iskustvu za učenike i nas učitelje te stoga rad u maloj školi pruža osjećaj profesionalnog ispunjenja”, izjavila je.

U susjednoj je učionici sat hrvatskog, a s učiteljicom razredne nastave Ivanom Dominiković su “trećašica“ Monika Obuljen i prvašić Lukša Bošnjak koji najviše voli prirodu.

“Volim šumu, more, ptičice i čistim puteve. Pomažem djedu i tati čistiti oko kuće na brdu. Tamo ima puno divljih svinja, ali ne idem po noći i ne vidim ih kad se u podne vraćam iz škole”, priča Lukša i priznaje da su najteži engleski i matematika, a hrvatski lakši. Šutljivi dječak se raspričao i kaže da je s roditeljima bio u Zagorju, Čavoglavama i kući Nikole Tesle. “Tamo sam pao na skale! Bio sam u čizmama pa sam se zapeo i pao, ali nisam imao ranu!”, dodaje.

Monika otkriva da najviše voli zbrajanje i oduzimanje, ali ne zna reći zašto. Voli čitati knjige i stoga želi pročitati cijelu školsku knjižnicu.

“Voljela bih da imamo više knjiga, a da je uz školu više prostora za igru i tjelesni. Nemamo se gdje igrati kad je kiša nego u razredu gledamo TV”, kaže i otkriva da i ona ljeti pomaže roditeljima i to u kuhinji, gdje voli kuhati, najviše pizzu “margaritu“.

U najvećoj učionici su stariji učenici, a sat vjeronauka drži don Miroslav Karatović. U prva dva reda školskih klupa su dječaci, a iza njih, u još dva djevojčice. Andro Tolja i Dominik Matković su peti, Toni Matković i Mauro Obuljen šesti razred, dok su Nina Konjuh i Melani Obuljen “šestašice“, a Matea Tolja i Anamaria Obuljen sedmi razred. Vjeroučitelj je lani došao iz srednje Bosne i uživa veliko poštovanje otočana, a za učenike ističe da su “mala ekipa i svi k'o jedna obitelj“.

Žele sportski teren

Andru je najteža gramatika hrvatskog, ali je lakše jer mu prijatelji pomažu. Kraj njega je Dominik, dječak bistrog i pronicavog pogleda koji “bombardiran“ nizom pitanja otvara dušu i priznaje da još nema curu, ali su mu svi u školi prijatelji.

“Bilo bi još ljepše da je u školi više djece i da svi imamo ormariće za spremiti teške školske torbe!”, rekao je. Morao sam mu obećati da ću to napisati kako bi gradonačelnik, kad pročita, odobrio novac i za to, kako bi im u školi bilo još ljepše. Nakon toga Dominik mi otkriva da u slobodno vrijeme s bratom ide na barku na ribanje, a najbolja posta je kod hotela Lafodia.

“Ove sam jeseni ulovio hobotnicu od dva i pol kila! Nisam je prodao restoranu nego odnio kući pa smo je mi pojeli”, priča, a njegov stariji brat Toni upada u priču i dodaje kako je on “bolji ribar”.

“S ocem sam ovog ljeta uhitio orhana od 5 kila!”, ponosno kaže.

Toni priča da je najljepše na tjelesnom igrati nogomet, a ponosno ističe da navija za Hajduka i da bi volio da je u školi više djece, što izaziva spontani pljesak ushićenih mališana. Visoki Mauro se pohvalio da je najjači i s metar i 75 najviši u školi.

“Ne igram košarku, ali bih je volio igrati kad porastem. Ili biti ultimatefight boksač! Dotad, najteža mi je matematika jer ne stignem sve napisati, ali mi prijatelji pomažu pisati zadaću. Nemamo sportsku dvoranu, ali bih više volio da svi imamo sportsku opremu i još jednu školsku ploču, pa da jedna bude za peti i sedmi, a druga za šesti razred”, priča Mauro kojem također obećavam da ću prenijeti i njegovu i sve ostale dječje želje.

Djevojčice su puno razgovorljivije, ali se Nina Konjuh naglo uozbiljila pa je dok priča prati smijeh prijatelja.

“Jest, puno pričam, to je moj hobby, pogotovo doma kad nešto moram izmisliti da ne  idem u školu jer mi je većina predmeta dosadna. Najviše volim likovni i puno crtam u slobodno vrijeme. Bavim se i šminkanjem, bit ću kozmetičarka! Već sam šminkala prijateljicu za njezinu krizmu! Nije htjela previše šminke i prepala sam se da neće ispast' dobro, ali je bila zadovoljna. Valjalo bi da imamo i predmet domaćinstvo. Znam skuhati kruh i objed, pomažem roditeljima, ali bi bilo lijepo naučiti više o tome i sve iz tog predmeta”, priča Nina i povjerava se da bi voljela da ih nastavnici češće puste na male odmore. Otkriva da ljeti voli vožnju gliserom i da zimi ocu pomaže oko bauštele.

“Ja čekićem lomim kamen! Znam ‘udarit u pravo mjesto’, priča, a prijateljica Melani iz iste klupe otkriva da su u šestom razredu najteži razlomci i matematika, a zbog profesora Tonija voli povijest.

“On zna lijepo objasniti i olakša nam učenje jer nam dava moguća pitanja”, govori.

Idila i izazovi

Za Mateu iz zadnjeg reda kažu da uglavnom odgovara s da i ne, ali se otvara i kaže: "Najviše volim engleski, druženje nakon škole, igrati nogomet i dati gol! Golmani se tad bune, najviše Mauro”, veselo priča, a Mauro dobacuje kako ne zna dobro braniti.

“Treba nam bolja sportska oprema i teren za igru, ali treba 15 minuta dok tamo dođemo i bilo bi lijepo da nam ga natkriju ili izgrade novi bliže školi”, otkriva Matea, dok Anamaria priča kako će biti dizajner interijera ili kostimograf.

“Volim crtati odjeću i odrediti gdje što postaviti oko kuće. Mama i ja smo perfekcionisti. Voljela bih da u školi imamo automat za hranu i sokove, da nam je marenda bolja, da su sendviči s više salame, da nam daju manje pudinga ili uz njih jednokratne plastične ožice, a ne metalne koje koriste brojni učenici. Tako bi i pudinzi bili slađi!”, priča uz glasno odobravanje i dobacivanje prijatelja: - Tako je! Bit će svima ljepše uz sportski teren, ormariće za ostaviti robu i obuću, uz svlačionice da se imamo gdje presvući!

Na kraju, riječ ima učiteljica razredne nastave prva četiri razreda Ivana Dominiković koja se zbog posla, prije osam godina na Lopud doselila iz Metkovića.

“Pripadamo OŠ Antuna Masle Orašac, a rad u ovakvim odjelima je specifičan i predstavlja izazov. Svi su zajedno i svi sve slušaju, a treba odraditi četiri nastavne jedinice u 45 minuta! Nekad je problem što je dijelu učenika zanimljivije gradivo višeg razreda pa ga više slušaju, čak zanemare svoje zadatke, pa  im kasnije bude dosadno na nastavi. Primjerice, na glazbenom slušaju pjesmice već u prvom razredu… Kako god, intenzivan i specifičan oblik rada, ali volim ovaj mirni otočni način života, djeci je manja opasnost od prometa, mogu se više igrati na otvorenom, što je golema prednost. Naravno, ima i nedostataka, a najveći je onima koji imaju sportski trening te tri puta tjedno putuju brodom do grada, a to oduzima puno vremena”, zaključuje učiteljica Dominiković.