Tako su gradski vijećnici na sjednici Gradskog vijeća odlučili da će se Hvarska ulica zvati Ulicom Đela Jusića, dok bi uskoro na red trebao doći i Janko Bobetko, koji bi trebao dobiti sadašnju Ulicu Stjepana Cvijića, inače hrvatskog revolucionara i  rukovodioca Komunističke omladinske internacionale.

Degutantno je jučer bilo slušati dijelove rasprave na Gradskom vijeću iz prostog razloga jer se ona pretvorila u idolatriju pa stoga kao da nitko nije htio reći ono što je trebao reći da se ne bi ogriješilo od novonastali društveni konsenzus uz koji bi i propitkivanje očiglednog valjda značilo da se odbija kolektivno žaliti za Đelom Jusićem. Stoga, iako je rasprava o ovoj točki potrajala, ona je usvojena jednoglasno.

A neka pitanja su se morala postaviti.

Dakle, kako je moguće da u Dubrovniku postoji Ulica Ante Sugje? Radi se o jednoj gruškoj ulici koja tako nosi ime po pripadniku ustaškog pokreta u DUbrovniku, ujedno konzulom NDH u Pragu.  

Ne mora značiti da bi se baš tu morala smjestila Ulica Đela Jusića, ali ako po ičemu onda po zakonu želuca ta se ulica morala spomenuti. Umjesto toga, vijećnici su linijom manjeg otpora tako spominjali Hvarane,  Hanibala Lucića,  1991. godinu, školu na Montovjerni, dok su neki bili i ljuti jer se eto nije postigao konsenzus, kao da smo zaista u Sjevernoj Koreji pa da je unificirana misao nešto poželjne prirode.

Nije Sugje jedini protagonist Nezavisne države Hrvatske kojega se častilo ulicom. Srećom, od 2002. godine više ne postoji Ulica Mile Budaka,  jednog od ideologa ustaškoga pokreta. Ali, postoje tu drugi znani "junaci".

Ulicu u Dubrovniku tako ima konavoski ustaša Petar Bakić te dva svećenika koji su bili oslonci ustaške vlasti u Dubrovniku padre Petar Perica i Marijan Blažić, obojica stradali na Daksi. Pogotovo u zadnje vrijeme tako društveno postaje neprihvatljivo propitkivati Peričinu ulogu, koji je lani dobio i nagradu Grada Dubrovnika za životno djelo. 

Naravno da ama baš nitko stradao na Daksi nije zaslužio takvu smrt te da se tu moralo dogoditi suđenje, uostalom uvod je tu bio u novo zlo, u novu ideologiju koja po svojoj definiciji znači prolijevanje krvi, ali to ne znači da se mora ići u drugu krajnost potpunog idoliziranja.

Naprosto, metedološki neke stvari potrebno je ispitati, neka pitanja nužno je postaviti upravo kako bi se moglo razumjeti, kako bi istina mogla procuriti kako se ne bi događalo stalno "loptanje" između ideologija, kako one komunisitčke, a tako i postkomunističke pljačkaške demokracije. 

No, takva pitanja su izostala. 

I dok je tako Ulica Ante Sugje i dalje će stati u Gružu, ništa se neće mijenjati, a društvo će činiti tek tihi poslušnici koji će transformirati iz jedne ideologije u drugu. Svaka od njih bit će nesmiljeni uteg na psihu ljudi, koji i sami ne znaju gdje su i kamo bi krenuli, a baš u takvom getu savršen je red stvari i tu se čovjek najviše sebe boji.