Prema uputama Kriznog stožera osnovne škole za djecu od prvog do četvrtog razreda otvaraju se sljedećeg ponedjeljka. Hrvatski zavod za javno zdravstvo izdao je smjernice kako se učitelji i učenici trebaju ponašati u školama zbog opasnosti od koronavirusa. Kažu da je najvažnije da se u radu s djecom osigura socijalna distanca, odnosno razmak od 2 metra. Da bi se ovo ostvarilo, HZJZ predlaže da se formiraju manje grupe od desetoro djece (treba li onda učitelj(ica) neprekidno trčati iz jedne prostorije u drugu?). Te se grupe djece ne smiju međusobno družiti, znači da djeca iz istog razreda u dvije odvojene skupine ne smiju imati zajednički kontakt. Također, vrlo je važno da se održava higijena posebno pranje ruku.

Kod tjelesne aktivnosti neophodno je izbjegavati aktivnosti koje intenzivno ubrzavaju disanje poput brzog trčanja. Drugim riječima, djeca u školama neće imati svoj najdraži predmet – tjelesni odgoj. Postoje i brojne druge smjernice poput čišćenja i provjetravanja prostorija, ali ove su najvažnije, a posebno socijalna distanca.

U praksi nam izgleda da će gotovo nemoguće biti raditi s djecom u razmaku od 2 metra, em što ona neće slušati, em što pojedine učionice nisu dovoljno velike da stane cijeli razred ako održava 2 metra razmaka. No, nije na nama da izvodimo zaključke, pa smo se stoga obratili dubrovačkim prosvjetnim djelatnicima da nam prokomentiraju hoće li povratak djece u školske klupe funkcionirati ili će zagorčati život nastavnom kadru, djeci, ali i roditeljima?

Profesorica Maja Milošević smatra da će se prosvjetni djelatnici biti više čuvari djece, a ne obrazovni kadar.

- Prvo, ja doista želim razumjeti Ministarstvo prosvjete koje žarko želi sve vratiti u normalu što prije. Stoga bi ovaj povratak učenika u razrednu nastavu bio jedan korak u tom smjeru. Jasno mi je i zašto upravo taj uzrast djece: jer zahtijevaju pažnju i skrb, a roditelji moraju na posao pa u tom slučaju škola postaje više odgojna, a manje obrazovna ustanova. Učitelji razredne nastave postaju baby sitteri. I naravno, budući da opasnost od covida-19 još nije sasvim prošla, postoje mjere kojih se svi, a pogotovo učitelji sa svojim učenicima, moraju strogo pridržavati. A to je jedino moguće s manjim grupama u kojima su svaki dan isti učenici. Inače se svi izlažu velikoj opasnosti od zaraze. I djeca, koja virus mogu prenijeti ukućanima, ali i ti nesretni učitelji koji također imaju doma obitelj – kaže Milošević i dodaje da se nekoliko problema koji se nameću itekako moraju razmotriti.

-Ako to doista tako uspije, učenici krenu u školu, nekoliko je problema koji se moraju prije toga riješiti. Ako se veći dio učenika iz razreda učiteljice Ane (izmišljam ime) odazove početku rada na ovaj način, kamo će ona sa svima njima ako razmak mora biti barem dva metra? Recimo da ih mora podijeliti u dvije učionice. Znači li to da ona mora poput Batmana letjeti iz jedne učionice u drugu kako bi objema grupama pružila jednake mogućnosti praćenja nastave? I kako će to izgledati tijekom velikog odmora kad ta djeca dobiju zaslužene trenutke opuštanja? Kako tada održati red, mir, razmak? I znači li to će nakon nastave ta ista Ana morati raditi u virtualnoj učionici kako bi jednake uvjete imali i ovi učenici koji će pratiti virtualnu nastavu? – pita se Milošević i naglašava da su profesori u online nastavi nikad iscrpljeniji.

-Ja sam nastavnik koji radi u srednjoj školi i moram reći da sam iscrpljena od rada, da nikad više u životu nisam radila, izmišljala projekte, kvizove, prilagođavala ispite i svađala se s učenicima zbog prepisivanja s interneta. Stoga, bude li sve to tako, mojoj izmišljenoj učiteljici Ani upućujem veliku podršku i želim da sve izdrži bez posjete psihijatru. Najvažnije od svega: znate li da neki učenici iz razredne nastave više izražavaju osjećaje nego ovi stariji? Više plaču, više se smiju, više se znoje (više fizičkih aktivnosti) i pri tom luče sve ono preko čega taj virus prelazi na drugu osobu. Što znači da bi učiteljica Ana morala imati sve ono što nose i medicinske sestre u bolnici kako bi sačuvala svoje zdravlje. Da ne govorimo i to kako jedan dobar dio takvih učenika kreće u prvi razred, a da ga roditelji nisu naučili brisati guzu nakon velike potrebe – govori nam MiIošević i dodaje za kraj, po njenom mišljenju, najvažnije.

-Kažu kako svaki razred treba imati jedan toalet samo za sebe, a nastava se treba odvijati u učionicama s direktnim izlaskom na taracu. To je idealno i to je u ovoj situaciji neophodno. Samo pitam te stručnjake koji su ta pravila napisali – jeste li ikad u životu bili u hrvatskim školama (učionicama i zahodima)? To će sve funkcionirati samo uz nadljudski trud sveg školskog osoblja (od spremačica do ravnatelja), a znanje koje će dobiti učenici u pravoj i oni u virtualnoj učionici razlikovat će se u nijansama. Tim više što se bliži kraj školske godine pa sve postaje besmisleno. A da ne govorim kako je učenicima ovo još jedan stres u ovoj godini prepunoj stresnih situacija. Ne nudim idealno rješenje. Nema ga. Treba ovu nastavnu godinu privesti kraju, u miru i tišini, bez dodatnih stresova, uz nastavu na daljinu. I moliti se da se ovo više ne ponovi – zaključuje Maja Milošević.

Njen kolega Igor Miošić kaže nam da online nastava funkcionira dobro.

- Ako je trebalo vraćati nastavu u fizičkom smislu, to je trebalo prvo napraviti na fakultetima, pa srednjim školama, a zadnje s kikićima od 7 godina. Ako krene osnovna škola 11. svibnja to će biti dokaz za ono sto ionako već znamo - da Vlada sluzi Crkvi i HUP-u. Inače, ovo sada funkcionira sasvim pristojno i obrazovni se proces događa. Toliko da bih ja predložio i ubuduće barem 1 dan online. Radi smanjenja karbonskog otiska – smatra Miošić.

Jedan profesor osnovne škole koji je želio ostati anoniman se nada da će se odustati od povratka u školske klupe, jer to na ovakav način nema smisla.

- Mislim da je odluka jako loša, ishitrena, pogrešna. Sve mjere opreza koje je ministarstvo propisalo je jednostavno nemoguće poštovati. Pogotovo s djecom tog uzrasta. Svi razredi bi se morali dijeliti, svaki je veći od 10 učenika. Dio roditelja će u tim okolnostima slati djecu u školu, dio neće, nastat će još veća konfuzija, a nastavnicima potencionalno dupli posao – kaže na ovaj profesor, te dodaje da je na ovaj način rada upitan i zdravstveni aspekt.

- Neki nastavnici i sami su kronični bolesnici, ili imaju takve doma, što će oni? Tko će njih mijenjati ako ne žele riskirati? Hoće li uzimati bolovanje? To je isto pitanje na koje nadležni nisu dali odgovor – upozorava ovaj dubrovački profesor.

Maro Marušić