Završen je prvi krug lokalnih izbora u Dubrovniku. U nastavku izborne bitke za funkciju gradonačelnika borit će se Mato Franković i Pero Vićan. U dosadašnjoj predizbornoj kampanji nisu se previše spominjali problemi i teškoće s kojima se suočavaju ugrožene skupine poput osoba s invaliditetom, djeca s teškoćama u razvoju, te drugi bolesnici. Ni novinari nisu postavljali previše pitanja u tom smjeru, pa smo ovim tekstom to željeli ispraviti. Poslušajmo što muči pojedine skupine i kako bi im se svakodnevnica mogla olakšati.

MIRA DŽUBUR ŠEJTANIĆ, UDRUGA LUKJERNICA: 'Grad Dubrovnik srezao nam je troškove zbog krize'

Našim korisnicima, odnosno osobama s psihičkim poteškoćama, neophodne su stambene jedinice odnosno trajni smještaj. Naime, kada osoba s psihičkim poteškoćama ostane bez svog skrbnika uslijed smrti ili bolesti, odlazi daleko od svog rodnog grada, najčešće na granicu s Mađarskom, jer mi nemamo mogućnost smještaja. Te smještajne jedinice inače su pod stručnim nadzorom. Ovaj proces koji se na Zapadu odavno primjenjuje naziva se deinstitucionalizacija i pokazalo se da daje odlične rezultate u integriranju psihički oboljelih osoba u svakodnevne društvene aktivnosti. Nema ni dva mjeseca da je još jedna osoba iz Dubrovnika otišla u stambene jedinice nedaleko Zagreba.

Što se tiče sredstava koje dobivamo iz Grada Dubrovnika i Županije oni su nam se sveukupno smanjili uslijed krize zbog korone. Grad Dubrovnik nam je tako dao 21 tisuću kuna za projekt dnevnog boravka koji inače na godišnjoj razini dođe 200 tisuća kuna. S druge strane Županija nam nije smanjivala sredstva, čak nam je za ovu godinu dala 10 tisuća kuna više, sveukupno 80 tisuća kuna. Prošle godine Grad nam je dao 60 tisuća kuna, a za ovu su srezali troškove. S ovim izdvajanjima ne možemo funkcionirati. Svima su puna usta pomoći, a ništa konkretno se ne događa.

Inače veliki je problem u Dubrovniku što nema dovoljno adekvatnog stručnog kadra. Primjerice kada se dogodi samoubojstvo, obitelji tragično preminule osobe znaju se u tim teškim trenucima nama obratiti. Mi im pokušavamo pomoći, iako to nije unutar našeg djelovanja. A sve to obavljamo na volonterskoj bazi. Baš smo nedavno imali takav slučaj.

Što se tiče predizborne kampanje i izbora nitko nas nije pitao je li nam što treba. Jedina kandidatkinja koja nam se obratila i posjetila nas jest Terezina Orlić.

PATRICIJA ŠVALJEK, DRUŠTVO MULTIPLE SKLEROZE DUBROVAČKO-NERETVANSKE ŽUPANIJE: 'Nama je najveći problem porast zlostavljanja u doba korone'

Što se tiče financiranja prošli smo u koroni trogodišnje financiranje kako od strane Grada Dubrovnika, tako i resornog ministarstva. Znači sredstva nam se nisu smanjila. Meni je puno veći problem porast zlostavljanja koji se dogodio u epidemiji. Svima je ova situacija s koronom i mjerama teško pala, pa su tako na površinu isplivali svi problemi s kojima su se do tada obitelji mogle nositi. Moram se zahvaliti obiteljskom savjetovalištu koje nam je u teškim trenucima najviše pružilo ruku.

Inače se zlostavljanje u obiteljima tijekom korone znatno povećalo što pokazuju i službene statistike, no nama je to baš veliki problem, jer je riječ o ženama koje su osobe s invaliditetom, te se ne mogu same obraniti, a nisu ni financijski neovisne. Bojim se da ćemo tek u bližoj budućnosti vidjeti sve loše posljedice ovoga što smo prošli u koroni.

Moram naglasiti da je broj oboljelih od multiple u stalnom porastu. Nama Društvo trenutno broji 110 korisnika, a taj se broj stalno povećava, a nažalost dolaze sve mlađe osobe. Vjerojatno je to zbog bolje dijagnostike, odnosno bolest se brže otkriva.

Također u proteklom periodu imali smo veliki problem s lijekovima zbog duga bolnica veledrogerijama. Moram se zahvaliti liječnicima što su našim članovima donosili lijekove iz Zagreba koliko su god mogli, no neki nisu imali lijek puna dva mjeseca što je katastrofa.

ROSA MATIĆ, UDRUGA SLIJEPIH DUBROVAČKO-NERETVANSKE ŽUPANIJE: 'Prijeko su nam potrebni pametni semafori i glasovna najava stanica u autobusima'

Što se tiče financijskih sredstava ona nam se nisu smanjila u koroni. Godinama govorimo o važnosti postavljanja pametnih semafora. Gradska vlast spominjala je taj projekt, ali još nije zaživio. Ti pametni semafori funkcioniraju na način da ako je buka veća, onda je i signal jači i obratno.

Semafor kraj Tommyja u Vukovarskoj ulici imao je signal, a nakon što se taj dio rekonstruirao, signala na semaforu više nema. Na Domu zdravlja signal ponekad radi, ponekad ne radi. Gradonačelnik nam je jednom prilikom kazao da se neki sugrađani bune da im tijekom noći signal na semaforu smeta u spavanju. Kako im ne smetaju motori? Pozivam sve građane kojima smeta signal na semaforima da stave povez preko očiju, te pokušaju prijeći cestu. Signal na semaforima ne treba se gasiti tijekom noći, jer je to diskriminacija. I slijepe osobe zaslužuju mogućnost kretanja u kasne sate. Postavljanje pametnih semafora je rješenje, jer bi signal po noći bio tiši.

Osim pametnih semafora, slijepim i slabovidnim osobama jako je potrebno da u autobusima javnog gradskog prijevoza postoji glasovna najava koja je sljedeća stanica. Iz Grada Dubrovnika svojevremeno su nam kazali da je iz nekog razloga bilo komplicirano postaviti glasovnu najavu u Libertasove autobuse. Nadam se da će novi autobusi koje je Libertas nedavno nabavljao imati tu mogućnost. Nije ugodno kada slijepe osobe u autobusima stalno moraju zapitkivati gdje su. Pokušajte se staviti u našu kožu.

Također bilo bi dobro kada bi slijepe osobe imale prilagođenu plažu. Nije plaža za osobe s invaliditetom samo postavljanje lifta. Konkretno taj lift slijepe osobe uopće ne trebaju. Nama je potreban laki pristup u more s rukohvatom. Bilo bi odlično kada bi se na takvoj plaži nalazila i spasilačka služba. Nešto se pokrenulo po pitanju plaže za osobe s invaliditetom u Dubrovniku, resorni pročelnik Dživo Brčić radi na tome. Ako već postoji plaža za pse, zašto ne bi bila i plaža za osobe s invaliditetom?

U zadnje vrijeme se spominje gradnja dva doma za umirovljenike u Dubrovniku. Ovim putem voljela bih samo apelirati da ako se planira jedan dio u domu za slijepe osobe da bi bilo dobro da su to jednokrevetne sobe. Naime, slijepe osobe puno slušaju audio knjige, pa ako je s nekom drugom osobom u sobi, njoj bi to moglo smetati, posebno ako gleda televiziju.

IVONA GRBEŠIĆ, MAJKA BLIZANACA S AUTISTIČNIM SPEKTROM: 'Nedostaje stručnog kadra'

Najveći problem s kojima se suočavaju obitelji djece s autističnim spektrom jest manjak stručnog kadra. Dobar dio ljudi koji završi fakultet ne vrati se u Dubrovnik, a neki drugi ne žele doći, jer je skup za živjet, od stanovanja nadalje. Zato nitko ne dolazi ovdje otvoriti privatnu praksu, a ovo što ima popunjeno je mjesecima unaprijed. Bilo bi dobro kada bi Grad Dubrovnik sufinancirao školovanje takvog kadra koji bi, nakon obrazovanja, imali obvezu vratiti se u Dubrovnik. Ja sada samo jednom tjedno idem na terapiju s blizancima što je jako malo. Nigdje ne idemo privatno, jer nema šanse da upadnemo.

Osim ovoga, veliki je problem što se djeca s poteškoćama ne mogu upisati na nikakve aktivnosti poput sporta i glazbe. Jedini koji s njima radi je Mihovil Španja, ali to je skroz nedovoljno, gotovo je nemoguće upisati dijete kolika je potražnja. U ostalim sportskim klubovima nitko ne prima djecu s poteškoćama. Grad Dubrovnik bi također trebao na neki način, financiranjem školovanja trenera i kasnije plaćom, omogućiti treniranje za djecu s poteškoćama. Od volontiranja dugoročno nema ništa. Ne postoje ni glazbene, ni likovne radionice, doslovno ništa. Moj Tino je strašno nadaren za glazbu, ima apsolutni sluh. Kontaktirala sam neke glazbenike, ali nitko neće da radi s njim. Užasno mi je žao, jer vidim da ima glazbeni talent. Željela sam otvoriti udrugu i baviti se upravo ovim za što smatram da je itekako potrebno, ali korona je sve to stopirala, jer je u ovom trenutku s raznim mjerama nemoguće imati bliske kontakte na radionicama i sličnim aktivnostima.

Počele su se otvarati senzorne sobe u Dubrovniku, što je odlično, ali i tu nedostaje stručnog kadra. Svaki vrtić i škola bi trebali imati jednu senzornu sobu gdje bi svako dijete s poteškoćama kada mu je previše podražaja moglo otići opustiti. Sve ove ideje o kojima govorim su odavno prepoznate u razvijenim zemljama i pokazuju odlične rezultate. Ne treba previše mudrovanja, samo volja da se ostvare.

Poliklinika za mentalno zdravlje u Općoj bolnici Dubrovnik je dobar pomak za Dubrovnik, ali tu ima još jako puno posla. Oni također imaju senzornu sobu, ali evo ostali su bez logopeda, pa se opet vraćamo na manjak kadra. Moja djeca su već godinu dana bez logopeda. Mnogi iz Dubrovnika idu u Beograd na terapije. To je totalno druga dimenzija, koliko su ti ljudi tamo obrazovani i kakve rezultate polučuju. Napune roditelje nadom. Nažalost troškovi su veliki za stalno ići u Beograd.

Naravno, osim svega ovoga nabrojenog, bilo bi sjajno i kada bi se na dječjim igralištima postavile sprave za djecu s teškoćama. Dobar primjer je igralište na Glavici Babinog kuka.

DŽENITA LAZAREVIĆ, UDRUGA POSEBAN PRIJATELJ: 'Ugodno su me iznenadili predizborni programi HDZ-a i SDP-a'

Mogu pohvaliti izborni program i SDP-a i HDZ-a u pogledu osoba s invaliditetom. SDP je u svom programu istaknuo da je potrebna rana detekcija možebitnih poteškoća kod djece. Ako nema rane detekcije, nema ni rane intervencije, što je vrlo važno. Osim toga naveli su da je potrebna prilagođenost za osobe s invaliditetom na što više javnih površina, kao i drugih sadržaja. HDZ je stavio u svoj plan centar za odgoj, obrazovanje i rehabilitaciju što je odlično ako će ostvariti. Također zalažu se za predmet empatija u vrtićima kako bi se što ranije djeca upoznala s različitostima što je također odlično. Osim toga i oni se zalažu za prilagođenost, te signalizaciju za osobe s invaliditetom. Ja sam ostala pozitivno iznenađena ovim najavama, jer u prošlim izborima to nije bio slučaj. Kada bi oni u sljedeće četiri godine napravili dobar dio ovih najava, to bi bilo sjajno. Po meni je ovaj centar najpotrebniji i to bi najprije trebalo rješavati, kao i ranu detekciju.

Istina da nema dovoljno stručnog kadra, to se može jedino nadoknaditi stipendiranjem školovanja i rješavanjem stanovanja, jer je Dubrovnik skup za život. Već postoje te stipendije u iznosu od tisuću i pol kuna, a oni koji ih koriste moraju se vratiti u Grad. Na Edukacijsko-rehabilitacijskom fakultetu u Zagrebu trenutno je pet osoba s juga Hrvatske koji koriste te stipendije. Uskoro bi jedna logopedica trebala diplomirati. Optimistično je što postoji potražnja za studiranjem ovih deficitarnih zanimanja. Teško je upasti, jer kvote nisu velike, a fakultet ih ne želi povećavati da se ne izgubi kvaliteta, jer nema previše ni educiranih profesora koji mogu predavati.

Ukratko, stvari se ipak pomiču nabolje u pogledu skrbi za osobe s invaliditetom. Nekad se čini da sve ide sporo, ali opet kada se pogleda unatrag, vidi se napredak. Naravno ima još puno posla za učiniti, osobe s invaliditetom se moraju uzimati u obzir o čemu god se odlučuje. Evo jedan primjer iz Zagreba. Na nekim novim zgradama u liftovima postoji brajica za slijepe osobe što bi svuda trebao postati standard u budućnosti.

Maro Marušić