DUBROVAČKA PRIČA GLUMICE GADŽIĆ 'Do zadnje kapi svoje hrvatske krvi borit ćemo se protiv srpske glumice u našem teatru'
Jedna od takvih priča je ona čuvene beogradske glumice Gordane Gadžić, koja je u Dubrovniku provela dio ratne 1992. godine. Ona je o svom slučaju pisala u knjizi "Hod po rubu, s Ivicom", o kojoj piše o svom životu s glumcem Ivicom Vidovićem.
U jednom dijelu ona tako spominje i Dubrovnik, gdje se doselila sa suprugom te zaposlila u dubrovačkom teatru. Izvatke iz knjige donosimo uz odobrenje Gordane Gadžić.
KDM IM JE PREDSTAVLJAO DUBROVNIK KAO KOZMOPOLITSKOM SREDINOM
"Uslijedio je ratni vihor, zemlja se raspadala, morali smo ubrzano donijeti odluku kako sačuvati obitelj na okupu. Ivičin dolazak u Beograd nije bio moguć zbog same prirode rata u Hrvatskoj iako bi tamo naš profesionalni život bio oboma dostupan, vjerojatno i sadržajniji. Opcija odlaska u treće zemlje za nas nije bila rješenje, što zbog Ivičinih godina, što zbog nepoznavanja jezika, a moj dolazak u Zagreb, s malom bebom, bez stana, bez vlastitog posla i stalnog prihoda, i sve to kao pripadnik neprijateljskog naroda u ratnom okruženju, bio bi krajnje neodgovoran izbor." - piše Gadži.-
Tada je uslijedila ponuda Narodnog pozorišta u Tuzli, koju su Gadžić i Vidović prihvatili, ali rat je u BiH počeo u travnju 1992. godine, što je značilo da su se ponovo vratili u svoje gradove.
"Dva mjeseca poslije, Ivica se u Beogradu ukazao s pismom koje nam je u ime Kazališta Marin Držić (ravnatelj Marin Gozze) uputio tadašnji dramaturg Hrvoje Ivanković. Bila je to ozbiljna i do u tančine razrađena ponuda o daljnjem umjetničkom i organizacijskom razvoju kazališta s ambicioznim repertoarnim planom za čiju su realizaciju željeli pojačati glumački ansambl. Precizno su bili navedeni naslovi, režiseri, rokovi te nositelji glavnih uloga. "Vas dvoje ste nam kao glumci izuzetno potrebni. Posebno ti napominjem kako nam je do Gordane stalo jednako kao i do tebe, budući je glumicu njenog profila teško, gotovo nemoguće dobiti." Također su odgovorno bili navedeni svi detalji vezani za našu egzistenciju, od statusa, stanovanja, radne dozvole i plaće. "Što se tiče cijele ove degutantne situacije, uvjeravam te da Gordana ne bi imala ama baš nikakve probleme. Dubrovnik je jedna tradicionalno kozmopolitska sredina, koja se usprkos svim ranama, s prvim ratnim zatišjem vratila „na svoje“. Kontakti koje sam u vezi ovoga imao s više ljudi, samo potvrđuju moju tvrdnju." - piše Gadžić, navodeći dakle riječi Ivankovića.
GRAD JE BIO OSKRNAVLJEN
Dodaje kako su ponudu prihvatili.
"Uz čvrsti blagoslov roditelja, dobro prikriveni strah i nešto prigodnih suza, naša mala obitelj ubrzo je krenula na put ka našem prvom privremenom odredištu, Zagrebu, gdje smo trebali ostati desetak dana. Gostoprimstvo nam je pružio režiser Zoran Tadić, velikodušno nam ustupivši jedinu sobicu svog minijaturnog stana jer, kako sam već rekla, Ivica tada svoj stan nije imao. Međutim, novi i posve neočekivani val ratnih zbivanja na dubrovačkom području naš je skladni život u komuni produžio na čak dva mjeseca.
A onda smo otišli. Putujući okolo naokolo, kako se u to vrijeme već jedino i moglo, stigli smo u ratom oskrnavljeni i poniženi Dubrovnik: tragovi gelera na sve strane, naoružana vojska na Stradunu, policijski sat već od sedam navečer, grmljavina tenkova s konavoske strane. Ali nije nas bilo strah. Imali smo vjere da je novi početak, na tom mjestu, moguć. Ubrzo su krenule probe, komad se zvao Kaktusov cvijet francuskog pisca kome sam zaboravila ime, režirao je Vanča Kljaković, mi smo imali lijepe uloge, na probama smo se, poslije početne nelagode, dobro osjećali. Ansambl i uprava dočekali su nas srdačno i prijateljski, mislili smo." - piše Gadžić.
POKRENUTA HAJKA U DUBROVAČKOM VJESNIKU
No, tada je stvar počela dobivati natruhe onoga što možemo nazvati pravim progonom.
"A onda se u lokalnom Dubrovačkom vjesniku pojavio prvi u nizu tekstova pod nazivom Milka bi završila u logoru - školski primjer dobro pripremljene novinske potjernice... Iako potpisan imenom glumice iz kazališta, bilo je očigledno da iza njega stoji dobro organizirana skupina koja je imala i političku podršku jednog dijela dubrovačkih vlasti. U tekstu je artikuliran sljedeći stav: "namjera uprave Teatra da značajno mjesto u repertoaru dubrovačkog kazališta zauzme glumica iz Srbije, makar ona bila žena velikana hrvatskog glumišta Ivice Vidovića, neprihvatljiva je, neće se tolerirati i protiv nje ćemo se boriti svim sredstvima do zadnje kapi svoje hrvatske krvi."
Doduše, hrvatska krv Ivici Vidoviću nije bila olakotna okolnost, te je i on preko noći postao „izbjeglica iz Srbije“. Iako je pokrenuta hajka bila opaka, krcata raznoraznim manipulacijama, perfidnim podmetanjima i poluistinama, nije nam u prvi čas bilo na kraj pameti zbog toga mijenjati svoje životne planove." - napisala je Gadžić.
"Međutim, kolege iz kazališta odbili su javno stati iza nas – neki iz straha, neki s uvjerenjem, nama je bilo svejedno koji su razlozi. Njihova šutnja, kao i šutnja svekolike dubrovačke javnosti koja nije izrodila niti jednu jedinu riječ javne podrške, bila je toliko glasna da se od njezine buke uskoro više nije moglo disati. Budući smo tako preko noći stekli status persone non grata, desetak dana prije premijere odlučili smo napustili Dubrovnik. Svoje je novonastale probleme kazalište brzo riješilo, za dva dana napravljena je preraspodjela, kolege koji su preuzeli naše uloge zamolili su nas da imamo razumijevanja jer „rat je, a djecu treba hraniti.“" - dodaje Gadžić.
"IZBJEGLICE IZ SRBIJE"
"Priča je tako ubrzo zaključena prigodnim tekstom u onim istim lokalnim novinama odakle je i počela": Uz dosta truda, uzvitlane prašine i složnog zalaganja gradskih otaca, problem kazališta je razriješen... „Izbjeglice iz Srbije“ su otputovale i naš ansambl je opet onaj stari i premaleni, ali sasvim sigurno, puno više po ukusu publike... Željela bih zahvaliti brojnim sugrađanima i poznatim i nepoznatim koji su me podržali na gotovo dirljiv način. Bila je to u moru naših problema jedna mala, ali vrlo poučna bitka." Koju godinu kasnije tek će Izet Hajdarhodžić u intervjuu koji je dao Gordanu Maliću u Kulturnom centru Ambasade BIH izjaviti: „Nestalo je slobodarskog Dubrovnika. Danas je to provincijalna močvara u kojoj se može dogoditi da glumac poput Ivice Vidovića bude protjeran samo zato jer je oženio Srpkinju.“ - riječi su Gordane Gadžić.
Bolji dani nisu uslijedili.
"Iako je Ivica u međuvremenu dobio u Zagrebu gradski stan na korištenje (od gđe Marine Matulović Dropulić, tada u funkciji gradonačelnice) te smo, iako je bio prazan, imali kamo doći, povratkom u Zagreb počeo je za nas višemjesečni košmar. Osim interne radoznalosti kolega na temu pa što se to dogodilo u Dubrovniku, sažaljenja i nerijetko loše prikrivene zluradosti, nije bilo nikakve strukovne javne reakcije. Apsolutni muk iz kojega se mogla iščitati bogata paleta značenja. Je li presudno bilo razumijevanje razloga zbog kojih smo bili prognani iz Grada, možda čak tiha podrška podebljana profesionalnom ljubomorom e vala se Ivica naigrao i nasnimao, dosta je bilo, ili mali ljudski strah da se o tome glasno govori imam obitelj, ne smijem se izlagati, ili nepodnošljiva lakoća relativiziranja u stilu događaju se oko nas puno gore stvari, ili je u pitanju bila tradicionalna građanska šutnja kao neotuđivi dio hrvatske političke kulture, tada nismo bili sposobni razaznati. A niti nas je bilo briga jer, što god da su bili razlozi, mi smo se našli u egzistencijalnom vakuumu. " - napisala je Gordana Gadžić.