Društvo prijatelja dubrovačke starine (DPDS) prestaje upravljati dubrovačkim zidinama. Donosimo vam presjek njhovih financijskih izvješća od 2007. naovamo. Te 2007. godine, za vrijeme vladavine bivše dogradonačelnice Dubravke Šuice, sav prihod od ulaznica na zidine je išao Društvu, a nula kuna Gradu.

Društvo je te godine sveukupno uprihodilo 25 milijuna kuna, a potrošilo 15 milijuna kuna. U tom su intervalu najviše potrošili na održavanje dubrovačkih zidina – oko 5 milijuna kuna, te na plaće zaposlenika (oko 2 milijuna kuna). Na kraju godine ostalo im je na računu nešto više od 10 milijuna kuna.

Godina dana poslije (2008.) sve više gostiju odlazi na zidine, pa se prihodi Društva povećavaju, jer Grad još uvijek ne dobiva ni kune od zidina. Međutim, povećavaju se i rashodi, jer Društvo sudjeluje u projektu osvjetljavanja zidina na što je u toj godini potrošilo 14 milijuna kuna (više o aferi Zamračene zidine čitajte ovdje). Tako Društvo godinu završava s otprilike jednakim plusom kao i godinu prije.

U 2009. Društvo ima ukupne prihode 28,7 milijuna kuna, dok su rashodi 24 milijuna kuna. Opet su najviše potrošili na održavanje dubrovačkih zidina (oko 5 milijuna kuna), te na plaće zaposlenika (više od 2 milijuna kuna), ali i na neuspjeli projekt rasvjete zidina koji su financirali s 6 milijuna kuna (sveukupno su na rasvjetu potrošili 20 milijuna kuna, a gotovo ništa nisu napravili).

U 2010. na snagu stupa ugovor prema kojemu se prihod od ulaznica sa zidina dijeli po pola s Gradom Dubrovnikom. Prihodi Društva te godine iznose 21 milijun kuna, a rashodi 16,5 milijuna. Na dubrovačke zidine otišlo je 4 milijuna kuna. Društvo cijelo vrijeme ima između 10 i 15 milijuna kuna viška na računu.

U sljedeće dvije godine koje dolaze situacija je opet otprilike ista i s prihodima i s rashodima. Međutim, prema inaformacijama Dubrovačkog dnevnika, u ovom trenutku se na računu Društva nalazi tek nešto više od 2 milijuna kuna, a onaj višak koji se prebacivao iz godine u godinu, potegnut je za obnovu stonskih zidina o čemu smo već pisali.

Zavirimo li malo dublje u financijska izvješća Društva prijatelja dubrovačke starine dolazimo do zanimljivih podataka. Tako u financijskom izvješću za 2011. u rashodima stoji stavka o prijenosu muzejskih izložaka iz tvrđave Bokar u predziđe. Na to se potrošilo čak 108 tisuća kuna. Godinu dana poslije na prenose svih muzejskih izložaka potrošilo se 20 tisuća kuna.

Nadalje u 2011. godini, na održavanje stonskih zidina potrošili su samo 5 tisuća kuna, dok su za održavanje mlinica u Ljutoj iskeširali 45 tisuća kuna. Kakav je to čudan nesrazmjer?

Upada u oči i trošak održavanja njihovog poslovnog prostora na što je potrošeno 74 tisuće kuna. Što su to točno održavali za te novce ostaje nejasno, isto kao što je nejasno kako je moguće da su na odvjetničke usluge potrošili 100 tisuća kuna. S kim su se i zašto sporili? Na kraju krajeva nisu li mogli proći jeftinije ako se zna da je predsjednik DPDS-a, odvjetnik Denis Orlić.

Što tek reći na stavku računalne usluge i WEB na koje je u 2011. potrošeno čak 170 tisuća kuna. Ispada da su oni prijatelji informatike, a ne starine.

Također, jako je i zanimljiva stavka 'otpremnine' na koje je potrošeno skoro 200 tisuća kuna. Kome i zašto su se davali otkazi, ako se u istom izvješću navodi da su troškovi za zaposlene povećani, jer se povećao broj radnika? S jedne strane dijele se otkazi i otpremnine, a s druge se zapošljava.

Nadalje, tajnik Društva Niko Kapetanić nalazi se u klasičnom sukobu interesa. Gotovo svake godine dobije financijsku pomoć od samog sebe za svoje knjige. Tako je u 2011. za svoju knjigu Konavle (naziv stavke) dobio lijepih 21 tisuću kuna, dok je godinu dana poslije za knjigu Mlinice na rijeci Ljutoj dobio 17 i pol tisuća kuna. Nijednu drugu knjigu Društvo nije tako izdašno financiralo kao one svojeg tajnika. Drugim riječima, posjetitelji na zidine financiraju privatne knjige tajnika Društva koje upravlja istim tim zidinama. Ne bi to bilo ništa sporno da Društvo raspisuje natječaj za potporu književnog i publicističkog stvaranja, ali pošto toga nema, itekako je čudno.

Zanimljivo je također da je Društvo u 2011. dalo udruzi Pavla apostola mljetskog brodolomca čak 40 tisuća kuna. Ta spomenuta udruga želi dokazati da se sveti Pavao potopio blizu Mljeta. Sve je to lijepo, ali ne bi li se tim ozbiljnim poslom trebali baviti profesionalni podvodni arheolozi kroz institucije, a ne neka udruga? Također s istom svotom pomogli su KUD Mato Celestin Medović. Nije jasno zbog čega ustanova koja se brine o starinama pomaže kulturno umjetničko društvo i to s pristojnim iznosom. Nemojte krivo shvatiti  - pohvalno je da DPDS financira društvenu zajednicu, ali nije jasno pod kojim kriterijima to rade. Svetom Pavlu mljetskom brodolomcu daju 40 tisuća kuna, a udruzi Dva skalina samo 10 tisuća. Udrugu za Down sindrom financirali su sa samo 5 tisuća kuna, a društvo multiple skleroze sa još mizernijih 4 tisuće kuna.

Također, čudno je što je Društvo u 2012. na restauraciju topa potrošilo 5 tisuća kuna, dok je godinu dana prije u istoj stavci zabilježena potrošnja od čak 100 tisuća kuna. Na računalne usluge i WEB te 2012. potrošili su opet gotovo 200 tisuća kuna, iako postoji još jedna stavka koja se tiče potrošenih sredstava za T-Com, Vipnet, internet, telefon – na nju su potrošili 70 tisuća kuna. Tako da ostaje nejasno koje su to računalne usluge i WEB kada se zna da im ni internetska stranica nije za pohvalit se.

Također, na najam prostorija potroše oko 200 tisuća kuna godišnje, iako je pitanje trebaju li nešto unajmljivati kad imaju prostore u svom vlasništvu.

Obratili bismo im se za komentar svega navedenog, ali Društvo prijatelja dubrovačke starine već mjesecima ne komunicira s Dubrovačkim dnevnikom.