OPET SE KRIVCI PREDSTAVLJAJU ŽRTVAMA Danas je zaista jedan tužan dan za Trebinje, ali ne zbog poginulih agresora, nego zbog toga što se opet prekraja povijest i laže
U zoru, prije točno 32 godine pripadnici Jugoslavenske narodne armije potpomognuti srpsko-crnogorskim agresorima započeli su napad s kopna, iz mora i zraka na cijelo dubrovačko područje. Grad je ostao bez struje i vode, odsječen od ostatka Hrvatske i svijeta.
Nastojeći uspostaviti potpunu informativnu blokadu Dubrovnika agresor je zrakoplovima raketirao zgradu Centra za obavješćivanje te repetitor i relej na Srđu, što je uzrokovalo prekid telefonskih i oštećenje radijskih veza, a Grad je ostao bez vode i struje.
Kažu kako treba oprostiti, no nikada zaboraviti, jer nije to prvi put u povijesti kako je napadnut Dubrovnik. Neki su oprost zatražili i dobili, a neki ga ni ne traže nego sramotnim skupovima agresora prikazuju kao žrtvu, a žrtvu kao agresora.
Tako je danas, baš kao i mnogih godina prije toga, delegacija Grada Trebinja i trebinjske Boračke organizacije, predvođena trebinjskim gradonačelnikom Mirkom Ćurićem, položila cvijeće na Spomen obilježje 'braniocima Trebinja' i u Spomen-sobu Trebinjske brigade. Kako pišu trebinjski mediji, označilo je to početak rata na području tadašnje općine.
Zaboravljaju pri tom što se događalo mjesecima prije tog 1. listopada. Zaboravljaju na različite sastanke i mitinge na Ivanici, kad se već tada zveckalo oružjem prema Dubrovniku. Zaboravljaju kako je mjesecima prije krenulo naoružavanje njihovih 'boraca', njihova okupljanja, njihovi pozivi na mobilizaciju. Zaboravljaju kako je mjesec dana prije napada pogođena obiteljska kuća u Župi dubrovačkoj, kako se već u rujnu krenulo s napadima na konavoska sela i, u konačnici, kako je u 6 ura ujutro, na današnji dan, krenuo opći napad na tadašnju općinu Dubrovnik sa svih strana i sa svim raspoloživim sredstvima.
Zaboravljaju kako su njihovi 'borci' bivali tek agresori, uključujući i 19 poginulih srpskih pripadnika JNA i njihovih dragovoljaca koji nisu poginuli 'braneći svoje od neprijatelja' nego tako što je Dubrovnik branio sebe od njih samih. Nisu oni bili žrtve nečije agresije nego je to samo bio odgovor na onu njihovu.
Nadalje, predsjednik Skupštine nečega što se zove Boračkom organizacijom Trebinja, Pero Vuković rekao je kako 'svi Trebinjci 1. listopada pamte kao dan u kome su hrabri trebinjski borci uspjeli, uz velike žrtve, obraniti Trebinje od višestruko jačeg neprijatelja'. I tu zaboravljaju kako je područje tadašnje općine Dubrovnik branilo svega nekoliko stotina branitelja, uglavnom s lovačkim puškama jer oružja uglavnom nije bilo, a mnoge je rat zatekao nespremne. Malo tko je uopće vjerovao da bi Dubrovnik mogao biti napadnut. S druge strane, pripadnici agresorske vojske, dakle pripadnici JNA, njihove mornarice i ratnog zrakoplovstva, pojačani četničkim dragovoljcima, brojali su se u tisućama. Svega 500-tinjak slabo naoružanih branitelja napram 15-ak tisuća pripadnika agresorske vojske.
Danas je, uistinu, jedan od najtužnijih dana za Trebinje u novijoj hrvatskoj povijesti. No, ne zbog toga što je na današnji dan poginulo 19 pripadnika agresorske vojske, nego što, po tko zna koji put, prekrajaju povijest i iznose neistine, time iznova otvarajući rane herojima, žrtvama, ali i jednom gradu koji to ničim nije zaslužio. Gradu koji danas omogućuje egzistenciju njihovoj djeci i, ako već ne zbog časti, poštenja i poštovanja, onda zbog njihove budućnosti i budućnosti uopće, trebali bi za promjenu pokušati s istinom. Koja nažalost kasni već 32 godine, a iz danas priloženog se čini kako neće tako lako stići...
