Župa Svetog Mihajla je najveća župa Dubrovačke biskupije, čini njezinu trećinu po broju vjernika, a nedavno je u ovu župu stiglo i papinsko odlikovanje 'Pro Ecclesia et Pontifice' (Za Crkvu i Papu) za njenog vjernika Boža Dolinu. Crkva Svetog Mihajla sigurno je u Dubrovniku crkva s najviše djece i s najviše pjesme, ali još je po nečemu posebna. U njoj živi i radi, Božjom rukom i ljubavlju vođena, kako joj i samo ime kaže, jedna sretna žena osmijeha koji grije srca, časna Veselka. 

Nema Lapađanina koji časnu Veselku ne poznaje. Mnoga su djeca upoznala vjeru u svome domu, a izvan doma je nastavili upoznavati s njom i živjeti i dalje u Župi Svetog Mihajla, ili negdje dalje, noseći sa sobom ono što je u djetinjstvu ukorijenjeno, vjeru koju je i časna Veselka pomogla oblikovati, što kroz školu, što kroz župu. 

Upravo zbog toga smo u ovo blagdansko vrijeme porazgovarali s omiljenom dubrovačkom časnom Veselkom, koja je rođena u Vitezu, srednjoj Bosni, a kaže kako je rano osjetila ovaj poziv. „Kod mene su djelovale časne sestra Kćeri božje ljubavi i prva vjeroučiteljica mi je bila časna sestra. Nju sam stalno promatrala i mislila kako je lijepo raditi s djecom. Već sam tada imala veliku želju da jednoga dana budem časna“, otkriva nam Veselka i dodaje kako je i nju, kao i svih,  pubertet malo 'ulovio' pa se u školi osim petica zaredala i koja, kako kaže, uz smijeh 'tričina', no to nije promijenilo njezinu želju i poziv koji je osjetila vrlo mlada.

„Imala sam 14 godina kada sam rekla roditeljima kako bih željela biti časna sestra. Moja majka mi je tada otkrila tajnu i rekla da je i ona željela biti časna sestra, ali da je bila siromašna“, govori nam i pojašnjava kako su nekada prije časne tražile 'dotu', odnosno trebalo se nešto donijeti u samostan, što je bio problem za siromašne. 

'NAJČVRŠĆA ODLUKA'

„Nakon osmog razreda jednoj sam časnoj sestri rekla kako bih željela poći u samostan. Ona je na to rekla kako s tim nema problema, ali me upitala jesam li to čvrsto odlučila“, priča nam i govori kako je to tada, kao i danas bila najčvršća odluka. „Pitala me i znaju li moji roditelji za ovu odluku, a moja je majka tada meni rekla 'ti pođi i vidi, ako ne možeš vrati se kući'“, priča nam Veselka o svom pozivu i podrški obitelji koju je imala, iako od rodbine nema nikoga u tom pozivu. 

„Krenula sam na Svetoga Iliju 1972. godine i bilo mi je neobično iz sela doći u Zagreb, u veliki grad. Pisala sam pisma i javljala se roditeljima, svaki put bih plakala i kad bi pisala i kad bi njihova pisma čitala“, govori časna Veselka kako ne zna koje su to suze bile. „Možda radosnice“ kaže. 

Časne su je upisale u Gimnaziju, onda se nakon četiri godine srednje škole obukla u redovnicu, u novicijat. 

„Malo promišljamo dvije godine, imamo godine kušnje, malo ja promatram časne, malo časne promatraju mene. Jesam li ja za to ili nisam. I kad završi novicijat onda idemo dalje u naše zajednice i daljnje školovanje“, pojašnjava. 

Već tada časne su prepoznale njezin dar, ono po čemu je znaju Dubrovčani, a ponajviše mali, ali i veliki, odrasli Lapađani. Veselka je posebna u svome radu i odnosu prema djeci. 

RANO JE PREPOZNAT NJEZIN DAR

„Časne su otkrile da bi ja dobro radila s djecom. Lijepo sam pjevala, pa su me odmah dale učiti klavir, i tako sam naučila svirati. Onda su me upisali na Katehetski institut kako bih završila pedagoški smjer za vjeroučiteljicu i tako je krenuo moj život“, govori. 

Tko ide u crkvu Svetog Mihajla nedjeljom na misu, dobro poznaje ovaj zvonki, čisti glas koji pjeva o Bogu i Bogu. Glas je to Veselke koja je završila glazbeni institut, smjer voditeljica crkvenog pjevanja, i osim časne sestre, nosi i titulu crkvene glazbenice.

U Dubrovnik je došla 1999. godine, a tu je sada pune 22 godine. Imala je puno službi prije nego što je došla ovdje, pa je tako, govori nam, služila u Petrinji, Martinu na Muri, u Splitu, Kupresu i Tuzli, a prije dolaska u Dubrovnik bila je u Zaprešiću.

„I prije dolaska u Dubrovnik sam radila s djecom, i kao mlada, uvijek kada je trebalo ići oko Zagrebačke župe časne su me vodile s njima da im pomognem, da pjevam pod misom, već tada sam radila s djecom.''

Osvrnula se i na dječji odnos prema vjeri, kroz bogat život rada s najmanjima. 

„Djeca su jako dobra i neiskvarena, ali ako u pozadini nema roditelja istinskih vjernika, neće biti poslije niti dobrih obitelji. Jer Bog dragi djeluje za svakoga pojedinačno, svako dijete će upoznati Boga osobno, Bog dragi svakome čovjeku daje milost da Ga može upoznati. Danas u ovoj slobodi možemo upoznati Boga, a možemo se i okrenuti od Njega“, govori i dodaje kako je važno uvijek djecu usmjeravati prema životnim vrednotama, ali i prema vjeri. 

Danas se često može čuti kako je, ne samo u Hrvatskoj, već i u svijetu sve manje istinskih vjernika, sve se više ljudi identificiraju kao ateisti, ili pak agnostici, upitali smo časnu Veselku primjećuje li takav trend u svojoj Župi. 

„Ne primjećujem da je to baš tako crna slika, jer svaki čovjek ima slobodu izbora želi li se opredijeliti za Boga. Bog je čovjeku dao slobodu da uvijek može birati, ali čovjek se i vraća svojim izborima, vraća se Bogu. Mi možemo filozofirati koliko god, i dokazivati o nepostojanju Boga, ali uvijek se čovjek vraća  vjeri i Bogu i svojim korijenima i počecima“, govori.

ŽUPA KOJA ZAISTA ŽIVI 

„Naša crkva je uvijek puna jer naša Župa nudi puno zanimacija, sve su obuhvaćene, djeca su s nama,  što kroz školu, što kroz župski vjeronauk. Mladi imaju svoj Klub u Župi, krizmanici su nam tu, zbor Lapadski anđeli, a tu su i naravno naši stariji. Župa je velika i zahvaljujući našem župniku don Robertu koji je vrlo aktivan, puno toga lijepoga se događa“, govori te zaključuje kako je Župa Svetog Mihajla uvijek živjela jer ima vjernika i događanja. 

Nekada je časna Veselka za mise pripremala grafoskop na kojem su se izmjenjivale folije s pjesmama koje su se projicirale na zid crkve, a taj posao bio je 'onaj najvažniji' za većinu osnovnoškolaca, pa su se uvijek stvarala rivalstva i borbe tko će u nedjelju sjedati i 'vrtiti folije'. 

„Sada smo malo suvremeniji, imamo projektor, ali djeca su djeca, bore se i dalje, za projektor, tko će u prvim redovima sjediti, njih sve to veseli“, govori nam Veselka uz smijeh. 

ČEMU SE DJECA VESELE U BLAGDANSKO VRIJEME

„Neka su djeca vrlo duhovna, da me čak i iznenade. Svi oni kroz školu, ali i kroz obitelji, znaju da je Božić Isusov rođendan. Malo zaborave svoje običaje i tradiciju, pa ih ja podsjetim na kolendavanje, malo ih treba uputiti i u tradiciju, što se spravlja taj dan“, govori nam te dodaje kako je prošle godine bilo vrlo malo kolendara zbog korone, ali nada se da će se ipak nastaviti kolendavati. 

„Ma čak i kada je bila korona vrata naše crkve su se 'odškrinjavala' i ljudi su vrlo rado dolazili“, govori. 

Osvrnula se i na pandemijsko vrijeme i na to je li korona što promijenila u odnosu s vjernicima i s djecom.

„Bilo je malo tužno ispočetka kada su nam tu zatvorili, pogotovo ta online nastava koja ne vodi ničemu. Online nastava je za studente, a ne za malu djecu koja nemaju ni roditeljskog nadzora jer roditelji rade, pogotovo u obiteljima s više djece gdje oni moraju svi doći u određeno vrijeme pratiti nastavu i učiti. Nikad se ovo vrijeme više ne vratilo“, govori. 

„Ali kada malo pogledam, sve se najednom vratilo. Opet kao da ništa nije bilo, opet je crkva puna, uvijek je posjećeno. Imamo i puno dobrih suradnika koji su uvijek spremni pomoći, živo je u ovoj našoj župi“, kaže za kraj. 

Časni Veselki je ovo zadnja radna godina u školi prije mirovine. ''Ali u redovništvu nema nikada mirovine, uvijek se mora raditi“, dodat će naša lapadska časna sestra za kraj. A mi ćemo zaključiti kako će mnogo izgubiti školarci odlaskom Veselke u mirovinu. No, hvala joj za sve ono što smo mi dobili od nje kroz sve ove godine koje je posvetila radu s generacijama naše dubrovačke djece. 

Iz tiskanog izdanja Dubrovački dnevnik petkom