U bitki iz redova Ratne  stonske policijske postrojbe  su bili zapovjednik Jozo Barović, pokojni Ivo Miljević ,Baldo Rozić, Pero Šimunović, Tonći Radibratović, Zoran Vodopija, Ivo Vukas, Dobroslav Lovrić, Ante Baća, Ante Andrović, Jure Udženija, Luko Peković i Josip Dilber.

Danas se prisjećaju tog 1. listopada 1991. godine kada su prijepodnevnim satima na području između Čepikuća i Trebimlje (BiH) zauzeli vrh i padinu brda prema glavnoj cesti, a s njene desne strane gledano prema BiH (najistureniji položaj  prema BiH), a lijevu stranu bliže cesti su držali pripadnici ZNG-a. Naoružani samo sa  protupješačkim naoružanjem njih 13 u plavim policijskim odorama pričuvne policije, cipelama za asfalt, a ne za brdo, bez hrane, vode i sredstava komunikacije. 

Njihovo pismo prenosimo u cijelosti:

Vodič koji nas je doveo na položaj  je pokazao rukom  - ovdje ste vi, lijevo od vas je ZNG , dole dalje  je sve minirano a ono tamo (pokazujući neki nama neznani vrh je rezervni položaj) a tamo daleko dolje jugozapadno je naš minobacački položaj.

Sami vrh brda držali su Baldo Rozić, Zoran Vodopija  Ante Baća i Dobroslav Lovrić dok su se ostali postavili niz padinu. Negdje oko 13.10 sati  neprijateljske snage krenule su  cestom i ušle u područje između nas i pripadnika  ZNG,  a  bliže njima , uslijedila je žestoka  pješačka borba gdje su neprijateljske snage desetkovane. Nakon što su se pregrupirali opet su oko 17.45 sati krenuli s napadom  koji je  uspješno odbijen. Nakon ovoga uslijedila je duža žestoka neprijateljska artiljerijska vatra po našim položajima.

Noć s prvog na drugi listopada 1991. godine držali smo čvrsto isti položaj, nitko oka stisnuo nije, budno se motrilo i čekalo. Ujutro nas je okupio, u podnožju brda, zapovjednik Jozo Barović i razgovaralo se što dalje. Nemamo nikakvu radio vezu, ne znamo jesu li probili negdje obranu, jesu li zauzeli Čepikuće. Nema se hrane ni vode, pili smo kišnicu iz korita stijena oko nas. Odlučeno je da dio krene prema Čepikućima da prikupi hranu i vodu i kako bi se pokušalo stupiti u vezu sa zapovjedništvom, a dio je otišao do poginulih neprijateljskih vojnika. 

Po odlasku prema Čepikućima naišao je HTV-ov reporter Pero Štrbe s plavim mercedesom 190 i zamolio nas da netko pođe s njim da snimi poginule i pošli su Zoran Vodopija i Ivo Vukas.

Po dolasku u  Čepikuće nadletili su neprijateljski avioni - dva njih, toliko nisko da se pilota moglo vidjeti. U skladište s municijom i minobacačkim granatama uletila je grupa naših kada je iz doma preko puta izletio Daidža i počeo pucati iz pištolja i vikati  da se napuste objekti. Trčali su i ušli u jednu kućicu uz cestu dok je  prošao drugi nalet, a onda opet dalje i stali u neki kanal/potok, kada  su ponovo nadletili jako nisko. Tada se diže pok pokojni Ivo Miljević i puca na avion iz poluautomatske puške, a drugi nadlijeće iza njegovih leđa i izbacuje teret na crkvicu na obližnjem brežuljku koji je tada u plamenu.

Od 1.10.1991. do  7.10.1991. godine pod stalnom artiljerijskom paljbom zasipani stotinama granata čvrsto i neprekidno držimo položaje u i oko Čepikuća. Ujutro u 7.10 sati idemo pješke na lisačke rudine praćeni granatiranjem i povremenim preletima migova.

Dolaskom kod „ tete Perice“ nailazimo na kombi bijeli, probijene gume i šofer šajba od raketiranja aviona. Nemamo nikakvu informaciju što je palo, gdje su naši, gdje su oni. Dobroslav Lovrić uspijeva osposobiti kombi, ulazimo u njega; tu je i policijski golf kojeg isto uzimamo i spuštamo se cestom prema Dolima. U Vratniku i pored Jakljana stoji neprijateljska topovnjača i patrolni brod kojima smo na dometu i vidljivi, u kombiju vlada mrtva tišina, spuštanje je trajalo cijelu vječnost, no srećom nisu nas gađali.

Odmah po dolasku u Ston umjesto krećeg odmora, vijest je kako je desant u Marčuletima i da moramo odmah tamo. Onako iscrpljeni i umorni, zajedno s drugim braniteljima idemo pješke svim vrhovima između Broca i Marčuleta. Obišli smo sve, ali nije bilo nikoga. Pošalju glisere po nas . Na ulasku u stonski kanal skoro se sudarimo s barkom koja je jedva vidljiva. U njoj je čovjek skoro dehidrirao, ruke krvave s žuljevima, kaže da je prepiturao barku da bude neuočljiva; vesla nekoliko dana iz grada. Zakačimo ga za gliser i dovedemo u Ston.

Ovo je djelić sjećanja o prvim danima rata listopada 1991 godine.

Za istaknuti je danas na ovu 30-tu godišnjicu da od policijskih snaga, osim nas koji smo neposredno sudjelovali u ovoj povijesnoj bitci na Čepikućima, položaje tog 1.10.1991. godine  istočno nedaleko od Čepikuća prema BiH držalo još 50 pripadnika Ratne Stonske policijske postrojbe. Ta je postrojba tijekom listopada i studenog brojila preko 100 branitelja koji su držali položaje u i oko Čepikuća .

Ovdje spominjemo povijesne činjenice i događaje u kojima smo mi sudjelovali bez namjere da umanjimo bilo čiji doprinos, a doprinos  svakog pojedinca koji je u to vrijeme branio ovaj kraj je nemjerljiv.

FOTO s lijeva: Zoran Vodopija, Baldo Rozić, Jozo Barović i Pero Šimunović