I o tim dubrovačkim pravednicima među narodima malo se govori. Dobro, nije to ništa niti neobično kad već živimo u društvu kojemu je krenulo obrnuto otkucavanje sata, te koje je kao takvo konstruirano da honorira, upotrijebimo blagi izraz, u ojađenom sustavu vrijednosti prosječne među nama.  Upravo zato valja se prisjetiti onih drugih i drugačijih, hrabrih, toliko "naraslih" da im je prosječna ljudska mjera tek do vrata, pa su i za glavu veći od ovog roda.

Oni su Miho i Velimir Ercegovic, Rudimir Roter te Franjo Krtić. Miha i Velimir Ercegovića za Dubrovački dnevnik predstavio je njihov unuk, odnosno nećak Davor Ercegović, a više o Rudimiru Roteru rekao je docent na dubrovačkom Sveučilištu Đorđe Obradović, urednik zbornika “Otkrivanje Rotera”. Dio o Krtiću Dubrovački dnevnik preuzeo je iz publikacije "Moj zavičaj kroz vrijeme".

Zanimljivo je što su i dva Ercegovića, ali i Roter, imali određenih  problema i s ustaškim, ali i partizanskim vlastima poslije oslobođenja zemlje od fašističkih okupatora. Najbolje govori to o onome kako sve što su radili, dakle kroz svoje proturežimsko djelovanje, nije bilo takvo zbog sklonosti ka nekom drugom sistemu sličnog totalirističkog predznaka, nego iz potrebe - za slobodom.

SPAŠAVAO ŽIDOVE TAKO ŠTO IH JE ZAPOŠLJAVAO

- Miho Ercegović je bio moj djed, on je imao petero djece od kojh je najstariji bio Velimir Ercegović. Po pričama, još je nekoliko nas iz obitelji sudjelovalo u pomaganju Židovima. Djed Miho je bio poštovan čovjek, imao je firmu Jadran u čijem sastavu je bila nakladna knjižara s fooodjelom i tiskarom. To vam je tiskara u Kaboginoj ulici, koja se poslije preselila u Župu dubrovačku. - kaže Ercegović.

Dodaje kako je Miho židove spašavao tako što ih je zapošljavao da rade u tiskari.

- Nekoliko njih je zaposlio i tako ih je spasio. Među njima je i Elvira Kohn, čuvena fotografkinja. Djed je umro kad sam imao deset godina, a s mojim dundom Velimirom sam imao dobar odnos. Bili smo bliski, uspio sam ga upoznati kao čovjeka i ne čudi me da je pomogao židove za vrijeme rata. - objasnio je Ercegović.

Ističe kako su svoje priznanje dobili krajem 1990.-ih godina.

- Jako sam ponosan na njih dvojicu. Mislim da je to baš bilo ljudski, hrabro i sve što su radili oni su radili s puno empatije. Zanimljivo je da su njega zatvorili i Nijemci i ustaše, a poslije partizani 1947. godine. - rekao je Ercegović.

- Mislim da je takvo nešto za što su se oni borili baš civilizacijska vrijednost. - kaže Ercegović, koji je odgovorio na pitanje što smatra razlogom zašto se danas o Pravednicima među narodima ne govori.

- Godina 1990-ih su ovdje bila vremena kakva jesu, možda je to razlog zašto se nije previše govorilo, a mislim da bi trebalo. Jer to su ljudski najvrijednije stvari, dakle ili ste čovjek ili niste čovjek. - rekao je Ercegović.

ZANIMLJIVE RIJEČI ELVIRE KOHN

Zanimljivo je u internet arhivama pročitati i napise o Elviri Kohn, prvoj ratnoj fotografkinji Jugoslavije i prvoj fotoreporterki Vjesnika. Tako Antifašistički vjesnik piše da je upravo Miho Ercegović godine 1942. prilikom deportacije Elvire Kohn u logor u Kupare poklonio fotoaparat Leica, kojim je ona kasnije fotografirala povijesne fotografije logora na Rabu, u koji je kasnije prebačena. 

Na temu odnosa Elvire Kohn i Miha Ercegovića, odnosno o okolnostima u kojima joj je on dao Leicu možete vidjeti i ovom zanimljivom video prilogu, u kojem upravo govori Elvira Kohn. 

Tako Kohn kazuje: "Rekao mi je, Elvira: Fotografiraj za nas". On i njegov sin pomogli su svakom židovu kojem su mogli pomoći",  navela je Elvira Kohn.

ROTER SKLONIO KOENA NA PELJEŠCU

Docent Sveučilišta u Dubrovniku Đorđe Obradović osvrnuo se na Rotera.

- Povijest dubrovačkoga i hrvatskog novinarstva obilježio je Frano Supilo (1870. - 1917.) radom u Crvenoj Hrvatskoj i Novom listu. Osam godina nakon Supilove smrti, Rudimir Roter (1897. – 1959.) objavio je svoj prvi novinski napis u dubrovačkom listu Hrvatska riječ. Od te 1925. do 1959. godine, kad je umro, Roter je priznat među kolegama kao vodeći novinar podrijetlom sa širega dubrovačkog područja. Na prijedlog  Roterova prijatelja iz djetinjstva, Stipe Antičevića, država Izrael Roteru je dodijelila najveće priznanje koje mogu dobiti pripadnici drugih naroda – Pravednik među narodima. Priznanje mu je pripalo za spašavanje obitelji sarajevskog novinara Alberta Koena po cijenu vlastitoga života i suseljana u Potomju na Pelješcu, gdje je sklonio Koenove pred fašističkim progonom. Njima je prijetila smrt zato što su bili Židovi. Grad Dubrovnik nazvao je ulicu u kojoj je Rudimir Roter živio njegovim imenom.  - kazao je Obradović.

Dodao je kako je Roter radio i surađivao s najprestižnijim listovima i radijskim postajama svoga vremena, bio mentor mnogim dubrovačkim novinarima, pokretač novih glasila, a opet se o njemu vrlo malo znalo. 

- Novim naraštajima dubrovačkih novinara spomenuo bi ga ponekad stariji kolega, kroz izreke ili savjete što ih je Roter nekad dao, a mogu se primijeniti i danas. Rudimir Roter je rođen u Potomju na poluotoku Pelješcu 1897. godine. Budući da mu je otac, doseljeni Slovenac, bio stolar, Roter je nastavio njegov posao već u četrnaestoj godini života kad mu je otac iznenadno preminuo. Želeći napredovati, pošao je izučiti stolarski zanat u tada prestižnoj obrtničkoj školi u Rijeci.

Po završetku školovanja, Roter se vratio u Potomje i nastavio se baviti stolarstvom. Ali, u Rijeci se već neizlječivo zarazio novinama čitajući Novi list. Ne samo novinama, nego i knjigama. Zato nimalo ne čudi da je slučajno ugledavši oglas za večernju školu u Sarajevu, odmah odlučio poći. Vlasnik škole Miljenko Vidović ujedno je vodio kulturno-književni pokret Novi čovjek i izdavao istoimene novine. Prvi novinski napis objavio je u dubrovačkome listu Hrvatska riječ 1925. godine pod naslovom „Prva drama o Kuni“, počeo je pisati za Novog čovjeka, a željan znanja završio je gimnaziju u Splitu i kasnije Filozofski fakultet u Zagrebu. - istaknuo je.

"ČOVJEK VRIJEDI KOLIKO ČINI DRUGIMA" - ROTER

- Možda Roterovo novinarsko djelo nije sustavno istraženo i zato što se nikada nije vezao ni uz jednu vlast i što tijekom života nikada nije bio posve politički podoban, a to je i u Kraljevini Jugoslaviji, i u NDH, i u  socijalističkoj Jugoslaviji bilo vrlo važno.  

- Svakomu koga zanima više saznati o Rudimiru Roteru javno je dostupan zbornik radova „Djelo novinara Rudimira Rotera“ na web stranici Sveučilišta u Dubrovniku. Namjena nastanka zbornika i knjige “Otkrivanje Rotera” nikad nije bila da ona bude spomenik plemenitom čovjeku i vrhunskom novinaru u teškim vremenima u kojima je živio, nego putokaz današnjim i budućim novinarima kako treba živjeti novinarstvo i za novinarstvo. Ili, Roterovim riječima rečeno, koje je napisao u pismu prijateljici iz Janjine Ljubici Kućer 1928. godine:  “Ja stojim na stanovištu, da čovjek vrijedi samo onoliko koliko koristi čini drugima i ni za dlaku više. Nauka je opće dobro; prema tome ono što ja znam nije samo moje, nego svačije, a ako je to tome tako - što se ne da poreći - onda to moramo i činom dokazati.” - zaključio je docent Sveučilišta u Dubrovniku Đorđe Obradović.

O FRANU KRTIĆU

Frano Krtić rođen je 1919. godine. Živio je u Sarajevu (BiH), a radio je na utovarnom odjelu poštanskih usluga. Na toj je poziciji mnogo putovao i bio dobro obaviješten o situaciji u zemlji. U listopadu 1944. organizirao je bijeg svoje prijateljice Židovke Tilde Švarc tako što je svoje poštansko vozilo doveo ravno do njene kuće u centru Sarajeva te je Tildu i njenu majku skrivao među paketima u pošti sve do večeri, kada ih je prebacio u svoj jednosobni stan. Nabavio je lažne putne isprave za obje žene te ih doveo u Dubrovnik odakle su pobjegle u Italiju.

Godine 1942. Frano Krtić je premješten u Zagreb gdje se odlučio posvetiti spašavanju Židova koristeći dobar odnos s talijanskim konzulom za dobijanje viza za Italiju. Opskrbljivao je mnoge židovske prijatelje i poznanike lažnim identitetom. Doktoru Ullmanu, židovskom izbjeglici iz Njemačke nabavio je putnu dozvolu i spojio ga s partizanima za koje je radio kao liječnik do kraja rata. Zori Neumann, majci Titovog savjetnika Bogdana Neumanna uredio je putnu dozvolu u njezino ime, po koju je putovao u Novigradi Podravski gdje joj je predao papire i pratio je do sina u Dubrovnik praveći se za vrijeme putovanje da mu je majka. Bračnom paru Kleinstein iz Mostara osigurao je lažne dokumente i smjestio ih u kuću svojih prijatelja te im pomogao pobjeći u Italiju. Glumici Hrvatskog narodnog Kazališta Pauli Hercberger uredio je putnu dozvolu i osobno je dopratio u Dubrovnik gdje je, zahvaljujući njegovoj preporuci, radila u lokalnoj kazališnoj skupini. 

Krtić je također pomogao Arturu Feldbaueru, njegovom sinu Željku, i kćeri Verici kako bi dobili lažne papire i dogovorio im putovanje u Italiju. Jelisavetu Papai i njenu kći Juditu (Ditu) uzeo pod svoje okrilje nakon što su izbačene iz svog doma u Zagrebu. Pod lažnim ispravama ih je odveo u Dubrovnik, pomogao im da iznajme stan i zaposle se u kazalištu.

Frano Krtić se kasnije oženio sa Juditom Papai. Potaknut prijateljstvom i katoličkim vrednotama pomaganja ljudima u nevolji on uporno radi na spašavanju Židova ugrožavajući pritom vlastiti život. Nakon rata Frano Krtić je studirao dramu i postao poznati glumac u Hrvatskom narodnom kazalištu. Napisao je i knjigu ‘’Dita’’ o svojim ratnim iskustvima i posvetio je svojoj voljenoj supruzi.