Kad bi se na istom mjestu našle tri ili četiri različite generacije i kad bi počele govoriti o tome kad se najbolje živjelo, svi bi imali svoje argumente. Svako vrijeme nosi svoje posebnosti, prednosti i nedostatke. No, kad bi se govorilo o zabavi i druženjima, svi argumenti bi pali pred generacijom koja je odrastala i zabavljala se tijekom 70-ih i 80-ih godina.

Nisu oni imali puno, ali imali su sve. Krov nad glavom, hranu, robu i koji dinar u špagu. Nisu previše putovali, nisu kupovali skupe markirane burse, nisu im bili poznati pretjerani luksuzi kojima se danas volimo hvaliti na Instagramu, ali imali su onu 'nepodnošljivu lakoću postojanja'. Imali su zabave, imali su pjesmu, imali su svoje betule, svoje društvo, duboka prijateljstva, ekipu, veselje i škerce. Znači, imali su ono što je prava, istinska zabava i prava, istinska sreća. Ono što se danas, u pretjeranoj trkci za soldima, u digitalizaciji, informatizaciji, internetizaciji, brzom životnom tempu, ali sveopćoj dostupnosti svega nekako sve više gubi.

O tom 'zlatnom dobu zabave', o 70-ima i 80-ima u Dubrovniku, govori Gordan Prišlić Vjeverica, vjerojatno najbolji svjedok tog vremena. Legendarni Vjeverica bio je prvi dubrovački DJ. Svjedočio je početku disko scene u gradu, zabavljao u kultnim dubrovačkim klubovima kojih se starije generacije s nostalgijom i danas sjećaju, na izrazito posjećenim Jugovim i GOŠK-ovim utakmicama, zabavama… Bio je dio ekipe koja je organizirala prvi doček na Stradunu i koja je karnevo 'izvela' na ulice, a svi se sjećamo njegovog angažmana u legendarnim emisijama na Radio Dubrovniku – 'Vis a vis', a kasnije i 'Val na valu', sa Slobodanom Nanom Vlašićem. Pokazuje nam gramofon, brojne ploče, naljepnice, karte i svojom nas pričom i enciklopedijskim znanjem vodi u jedno ljepše i bezbrižnije vrijeme.

KAKO JE GORDAN POSTAO VJEVERICA?

Pri tom govori s posebnom nostalgijom, ali i veseljem. Vjeverica gestikulira, ustaje, pokazuje i dočarava kako je izgledalo vrijeme kad se u Dubrovniku najbolje zabavljalo. I prije nego nam krene govoriti storije o klubovima, betulama, zabavama i škercima, prekidamo ga kako bismo riješili veliku nedoumicu. Kako je Gordan postao Vjeverica? Odlazi Vjeverica do police i donosi nam figuricu te simpatične životinjice.

„Ovo je ta vjeverica iz ’68. godine. U to vrijeme je bilo moderno da DJ ima nadimak. U Zagrebu je bio jedan Tratinčica, u Beogradu neki Kerva… Morao sam nešto smisliti“, prisjeća se Vjeverica.

Kako se najbolje priče događaju spontano i jednostavno, tako se dogodilo i s ovom. U jednoj šetnji Stradunom u izlogu je ugledao figuricu vjeverice koju je kupio i ona je otad bila njegov 'kolega' na radnom mjestu.

„Stavio sam je na gramofon pa je svaku večer DJ-irala samnom. Došli bi gosti i rekli bi – ajde nam pusti Black Sabbath ili Creedence. Ali ja nisam ispunjao želje. Onda bi se obratili vjeverici i rekli – Vjeverico, reci DJ-u da pusti Sabbath! I onda sam pomislio – Vjeverica bi moglo biti dobro ime“, govori nam legendarni Vjeverica o tome kako je nastalo njegovo 'umjetničko ime'.

IMALI SMO DISKO, A NISMO NI ZNALI DA JE TO DISKO!

Disko scena u Dubrovniku tad je tek bila u povojima, a njeni počeci ujedno su bili i počeci DJ karijere Vjeverice. Razvijali su se nekako zajedno i u sličnom smjeru. Diska nije bilo bez Vjeverice, a gotovo da ni Vjeverice tada nije bilo bez diska. Prvi angažman imao je u tadašnjem omladinskom klubu Pajo Čerović u ulici Cvijete Zuzorić u Gradu.

„Samo što to nije bio omladinski klub! Naime, mi smo tamo imali čajanke za mlade. Mladi bi došli popodne piti čaj i družiti se. Kupio sam gramofon i nekoliko ploča. Kad sam puštao muziku, ljudi bi plesali, dolazilo ih je sve više… A ja sam donosio sve više ploča“, prisjeća se Vjeverica.

U nekom je momentu pošao u vojsku, kako kaže, samo da bi dokazao da nije vojno sposoban, ali se otamo vratio – s pojačalom, a nabavio je i zvučnike. Sve je prebacio u omladinski dom.

„I kad su tu počeli dolaziti ljudi! Bilo ih je sve više, odlično je zaživjelo“, kaže nam Vjeverica. Omladinski klub postao je popularno mjesto gdje se mladost sastajala, gdje se plesalo i zabavljalo. Ustvari bio je to pravi pravcati disko klub! Samo što oni toga u početku uopće nisu bili svjesni.

„Pročitao sam nekakvu reportažu u Plavom vjesniku, spominjao se DJ Tratinčica u Zagrebu i riječ disko. Ispričao sam to svojima iz omladinskog kluba i rekao – čekaj, oni ovo zovu disko? A mi već dvije godine plešemo i puštamo muziku, imamo disko, a ni ne znamo da je to disko! Onda smo promijenili ime iz omladinskog kluba u disko Pajo Čerović. Bio je to prvi dubrovački disko klub“, smije se Vjeverica prisjećajući se te sad već davne 1968. godine.

PRVA PLAĆA? TRI COCKTE!

No, nije sve išlo glatko. Disko je bio smješten na pjanu, a susjedi su se žalili na buku. Dolazili bi i govorili da će im pasti strop, upozorili bi, Vjeverica bi smanjio pa opet pojačao kad bi pošli. Rezultat je bio zatvaranje kluba na tri mjeseca, no onda je tadašnji Savez omladine donio odluku kako bi mladi ipak trebali imati mjesto gdje će se okupljati i zabavljati pa se nastavilo s radom. Vjeverica je tu nastavio puštati muziku i zarađivati svoju prvu plaću od DJ-iranja. A ona je bila – tri Cockte!

Osim što je 'Pajo Čerović' nastavio s radom, sljedeće, 1969. godine se počelo govoriti kako će s radom krenuti još jedan disko klub – Aquarius. U tom klubu, u ulici od Akvarija, bilo je sljedeće Vjeveričino mjesto na kojem je zabavljao publiku.

„Došla je ekipa iz Aquariusa koja mi je ponudila da im držim matineje, od 10 do podne, za mlade. Mladi tada nisu baš mogli sebi priuštiti noćne provode, to im je bilo skupo. I tako, radio sam matineje, i nastala je ludnica! Imali su bolji razglas i više ploča“, sjeća se Vjeverica.

Radio je tu Vjeverica do 1971. godine, a onda je s radom počeo ploveći disko klub Nelson. Bio je to zapravo bivši brod Mošćenice koji je dotegljen iz Makarske te je preuređen u disko klub koji se nalazio u Lapadu. Bio je to prvi ozbiljni angažman Gordana Prišlića kao DJ-a, a zabavljalo se do ranih jutarnjih sati.

„Tu su uglavnom dolazili glumci koji su nastupali na Igrama, iz Beograda, iz Zagreba, i bio je krcat. Ja bih ih zabavljao do 2 ili 3 ujutro, ali bi klub još radio, a ja sam morao ići na posao. Radio sam u Elektrojuga. Našao sam posao na porti kako bih mogao spavati tijekom smjene“, smije se Vjeverica.

Nelson je bio cjenovno pristupačan i građanima, koji su rado dolazili, ali je dolazila i 'krema'. Tako je to izgledalo ljeti, a zimi bi se doteglio u porat.

DJEVOJKE NISU PLAĆALE ULAZ, A MLADIĆI BI ČASTILI PIĆEM

Disko scena u Dubrovniku je uzimala sve više maha. Početak 70-ih značio je i vrijeme sjajne muzike i odličnih provoda. Krajem 1971. odnosno početkom 1972., grad je postao bogatiji za još jedan disko klub – Labirint koji se nalazio na mjestu današnjeg restorana 360. Logično, Vjeverica je i tu puštao muziku!

„Prišao mi je jedan stariji dundo koji je rekao kako bi njegov šef htio da dođem raditi kod njih, u Labirint bar, kako žele otvoriti disko klub, ali nemaju pojma kako to ide. Pitao me kolika mi je plaća, bila mi je neki iznos koji vjerojatno odgovara iznosu od 300 kuna. Pitao me – a bi li ti došao kod nas za 500? Moj šef ima 450!“, kroz smijeh nam govori Vjeverica.

Dio svojih instrumenata i ploča je prebacio iz Nelsona u Labirint. Smatra kako mu je upravo to što je imao svoje instrumente pomoglo da se održi u poslu, naravno, uz talent i sluh. Uslijedilo je otvorenje kluba, no kako to sad već nije bio prvi klub, trebalo je nekako privući goste. Onda su došli na nekoliko ideja koje su i 'upalile'.

„Bio je tu u zidinama jedan 'separe' gdje nije bilo puno svjetla. Tu bi se mladi ljubili i tu su pale mnoge ljubavi. Mnogi su i zaglavili! Uglavnom, stavili smo jedan reflektor da se vidi kako svako malo netko ulazi u Labirint. A ustvari smo zadužili 10 mladih da sat vremena stalno prolaze gore-dole. Dali smo im besplatno piće i ulaz. Gospar Ante je bio na vratima, ako bi netko pitao kako je unutra, govorio bi – odlično, puno sve! I tako se taj naš disko počeo puniti, bilo je sve više ljudi. A bila je i još jedna fora! Djevojkama se nije naplaćivao ulaz jer smo imali jednostavnu računicu – ako cura dođe, uvijek će je mladić častiti s pićem“, govori nam Vjeverica.

Bilo je to doba u kojem se disko scena već poprilično razbuktala. Zapravo, nastala je prava diskomanija. Svaki dubrovački hotel je imao živu muziku, no sve je više ljudi išlo u disko klubove. Ta je era, koja je počela sa 70-ima, potrajala sve do kraja 80-ih, što Vjeverica naziva zlatnim dobom diska. Biti DJ značilo je biti faca i oni su bili itekako popularni. Bila je umjetnost i umijeće uskladiti pjesme na gramofonima i ritam. Sve je išlo na sluh i na osjećaj.

U današnje vrijeme svekolike dostupnosti svega i svačega, pa i muzike, gdje imamo priliku birati u pravom moru pjesama na različitim aplikacijama i platformama, je to teško zamisliti – no, u samim počecima disko scene, nije bilo baš lako nabaviti ploču. Kako kaže Vjeverica, uglavnom su se nabavljale preko pomoraca od kojih bi ih kupovali, kad bi došli u grad s navegavanja. Početkom 70-ih je Jugoton počeo izdavati 'longplejke' (dugosvirajuće gramofonske ploče) što je na ovim prostorima izazvalo pomamu.

STISKAVAC U 'TEZEJA' PA NA ĆIRENJE STRIPTIZETA U 'LABIRINTA'

U toj diskomaniji, Dubrovčani se itekako sjećaju popularnog Tezeja gdje su tijekom 70-ih rado zalazili. Bio je jako popularan, cijene su bile pristupačne, dolazili su i domaći, i turisti. A dolazili su i hipici jer je hippie pokret tada bio jako popularan.

„Oni bi došli s ruksacima i poredali bi se na skalinima kao golubovi. Ostalo bi tek toliko mjesta da se može proći. Svaki bi imao naprtnjaču, uzeli bi Colu i pomalo. Tako se proširila priča da se u Tezeju konzumira droga, ali to nije bila istina“, govori nam Vjeverica.

Dakle, droge nije bilo. Ničega lošeg nije bilo, samo mladost koja se okuplja i zabavlja. Govorilo se tada u Gradu – Đe ćemo se nać? Pa u Tezeja! Dubrovčani su obožavali Tezej.

Od 22:00 do 23:00 sati puštala se lagana glazba i dubrovački mladići su to dobro znali. Bili bi tu ako bi htjeli plesati s nekom djevojkom koja im se sviđa. S nekom iz Grada, a bome i strankinjom, jer tad se naveliko galebarilo. Bila je to idealna prilika za udvaranje, romantiku i 'stiskavac'. A i djevojke su već u 23:00 sati trebale ići na onaj legendarni dubrovački tramvaj i put doma! Uostalom, do tih ura je tramvaj i vozio, pa je Vjeverica tome mudro prilagodio muziku.  

Zanimljivo je i to kako se u Tezej ulazilo iz Labirint bara. To znači da bi svi oni koji idu u Tezeja, mogli poviriti i u Labirint. Tamo je bila živa muzika, a oko ponoći i striptiz. Dakle, nakon romantike s djevojkama koje su im se sviđale, uslijedio bi i dašak erotike pri pogledu na razgolićene plesačice.

„Onda bi se mulčići, kad bi bio striptiz, poredali i virili bi što se događa“, govori Vjeverica.

U Tezeja su dolazili i turisti, pa čak i američka mornarica.

„Imali su one kvalitetne, plave vindjake. Ostavili su ih u garderobi. Kad su izlazili iz Tezeja, nijednu nisu našli. Došla je i policija, tražili su, ali nisu našli ništa. Kad vidiš sutradan po Gradu – hoćeš li kupit američku vindjaku?“, smije se Vjeverica, a onda se prisjetio kako je baš u Tezeju prvi put čuo 'repanje' uživo.

„Puštao sam muziku, kad sam odjednom čuo nekoga kako mi govori – sex machine! Okrenem se na pultu, kad on visok preko dva metra, američki crnac. Odmah sam stavio longplejku sex machine! Tražio je mikrofon, brzo sam mu dao i to. Repao je, uzvikivao neke svoje parole, prvi put sam u životu vidio nekoga kako repa! Na kraju mi je ostavio 20 dolara“, sjeća se Vjeverica.

KRENULO BI SE U BETULI, ONDA U KLUB, PA NA TRUBADURE

Tezej je potrajao 10-ak godina i bio je omiljeno mjesto susreta Dubrovčana, no nije ih nedostajalo. Tu su bili i klubovi: Number One, Aquarius, disko u Excelsioru, Exodus na Babinom kuku, Amor na Srđu, pa i Žuta podmornica koja nije suviše zaživjela, Bakus, legendarna Zelena naranča…

A bilo je i puno žive muzike, uopće je glazbena dubrovačka scena bila jako živa. Kako kaže Vjeverica, iz Tezeja bi se išlo plesati u popularnog 'Jadrana', gdje su pjevali Trubaduri. Zanimljivo je bilo i otvorenje omladinskog cabareta u Revelinu koje je postalo svojevrsno okupljanje umjetničkog i zabavnog stvaranja.

„To je bio pravi cabaret gdje su nastupali sastavi, a ja bih između nastupa puštao muziku. Tu su dolazili Trubaduri, Libertasi, Srebrne pruge, Zlatko Pejaković, Milo Hrnić… Gostovali bi glumci iz našeg Kazališta, Lero je stalno imao svoje predstave… To je bilo nešto nezaboravno, stalno se nešto događalo“, govori.

Bio je to zabavni život o kojem mlađe generacije mogu samo sanjati i ne kaže se zaludu – naše majke i očevi, none i noni, zabavljali su se bolje od nas!

„Bilo je to jedno divno vrijeme koje je teško riječima opisati i gdje smo svi bili kao jedan. Dobro se znalo tko za kojim stolom sjedi, tko je s kojom djevojkom… Bilo je to i vrijeme velikih hitova. Bijelo Dugme, Elvis, Deep Purple, James Brown, The Moody Blues s 'Nights in White Satin'… hitovi su samo stizali“, kaže Vjeverica.

Betule su bile priča za sebe. Tamo se u izlasku prvo odlazilo na 'zagrijavanje' prije disko kluba. Znalo se tko gdje zalazi, tko se s kime druži i tko s kim izlazi.

„Betule su bile kao mala društva, male cjeline. A i Grad je sam po sebi bio mjesto susreta, gdje smo dolazili kako bismo se zabavili i družili. Ustvari, dovoljno je bilo samo doći u Grad, naslonit se na pižulić od izloga i čekati. Čekati kad će ona proći, ona koja vam se sviđa. Ili vašem prijatelju. Pa mu javljaš – prošla ti je, prošla ti je!“, govori Vjeverica koji je svjedočio 'boomu' disko scene u Dubrovniku. Po klubovima je aktivno nastupao do 1979. godine, a onda se prebacio na najrazličitije zabave i svadbe diljem Županije. Kako kaže, tad je bio 'putujući DJ'.

NA UTAKMICAMA JUGA PET TISUĆA LJUDI

No, nije Vjeverica puštao muziku samo u disko klubovima, nego na svim mjestima gdje su se građani družili i okupljali, a nije ih manjkalo. Neka od njih su bile tada sjajno posjećene Jugove utakmice, kao i one GOŠK-ove.

„Na terene je trebalo nositi zvučnike, a nije to baš bio lak posao. Dakle, trebalo je skinuti zvučnike sa zida, ukrcati i gurati do lapadskog igrališta. Pomagao mi je jedan prijatelj. A nosili smo i gramofonske ploče“, kazao je.

A onda bi sa stadiona često znao ići i na bazen, kad bi igrao Jug. Nabavio je velike zvučnike koji i dan, danas stoje na Jugovom bazenu, preko 50 godina. Kako kaže, jedan takav ne može nositi jedna osoba, a teško ga nose i dvije. Na Jugovim utakmicama, Vjeverica je parolama i muzikom zabavljao publiku i hrabrio vaterpoliste.

„Svaki put kad padne gol, trebalo je puštati Tre, tre, trese se! Jednom je bila jedna gusta utakmica, protiv Partizana ili tako nekoga… Uglavnom usred utakmice su naši pali. I što sad? Puštaj Tre, tre, trese se! Usred utakmice! Sudac se naljutio, zaustavio je utakmicu, počeo me tjerati. A ja kažem – ne znam što je ovo, samo je počelo svirati… Ali to je bilo dovoljno da se Jugaši saberu“, prisjeća se Vjeverica. Kako nam govori, utakmice Juga pratilo bi po pet tisuća ljudi!

EMISIJOM VIS A VIS PROTIV PORATNE TUGE I DEPRESIJE

Vjeveričine su škerce i glazbeni izbor naši sugrađani rado pratili i na Radio Dubrovniku. Odavno je on tamo imao svoju top listu, a kasnije je osmijehe mamio u sad već kultnim emisijama, Vis a vis i Val na valu, koje je uređivao i vodio Slobodan Nano Vlašić.

Emisija Vis a vis krenula je iza rata, a kako kaže Vjeverica, gospar Nano je imao ideju opuštenim i kreativnim formatom razvedriti ljude i podići im raspoloženje, u poratnom vremenu koje je, razumljivo, bilo depresivno i kad su ratne rane Grada bile jako svježe. Dubrovčani su bili pod dojmom ratnih razaranja, osobnih gubitaka i neizmjerne patnje Grada, a uz vedru i pozitivnu emisiju koja se emitirala petkom navečer, nakratko bi zaboravili na strahotu koja ih je zadesila.

„Nano me nazvao na telefon i ponudio mi da dođem na Radio. Odnosno, da se vratim na Radio, jer sam 70-ih tamo imao svoje glazbene top liste. Pristao sam, rekao sam da ću lupati lude, a da me on drži da ne bih što zajebao“, smije se Vjeverica.

Sugrađani su se mogli javljati u emisiju i igrati različite igre, primjerice pogađati predmet koji su Nano i Vjeverica donijeli na radio. Pri tom su se svi odlično zabavljali, kako slušatelji, tako  i oni na radiju.

„Jednom smo se obukli u mesare i donijeli noževe, pa su ljudi morali pogađati što imamo u ruci. A sjećam se jedne anegdote, bila je nagradna igra pisaći pribor. I javio se neki slušatelj iz Trebinja, a to je bilo taman iza rata. I ja mu kažem – a ništa, ne treba vama pisaći pribor. A on je vikao – ma i mi ovdje u Trebinju slušamo vas!“, prepričava Vjeverica.

'MAMA, PA ON NIJE VJEVERICA NEGO ČOVJEK!'

A legendarna emisija Val na valu donosila je izvještaje s dubrovačkih plaža i gostovanja važnih i zanimljivih gostiju. Posebno je interesantno bilo 'baciti Vjevericu u more', gdje su slušatelji zvali i na neviđeno navodili Prišlića kako bi ga bacili u more. A u more je skakao u robi!

„Ljudi bi zvali na radio i navodili me na neviđeno. Pet koraka naprijed, dva lijevo, sve dok ne bih upao u more. Nije to bilo tako jednostavno. Dobro, jednome jest bilo“, prisjeća se Vjeverica anegdota. Naime, dok su snimali emisiju na Banjama, jedan ga je slušatelj u svega nekoliko poteza 'bacio u more'.

„Dva koraka naprijed, još dva naprijed i ja sam već bio u moru. Pa kako? A onda je slušatelj rekao da je na Pločama, da nas gleda s funjestre“, kaže Vjeverica.

Emisija se slušala posvuda. U autu, doma, na taracama, u kafićima, a pratilo je najšire slušateljstvo – od onih najstarijih pa do najmlađih. Kad bi se Prišlić pojavio na plaži, djeca bi trčala za njim.

„Jednom mi je u Lapadu prišla jedna mama sa sinom i rekla – vidi sine, ovo ti je Vjeverica! A mali se rasplakao – mama, pa on je čovjek“, smije se Vjeverica. A na radiju je lijepo izgovaran slogan – nije čovjek, nije ptica, to je Vjeverica! I ono dobro poznato 'Vjeverica Aca!'.

„Kasnije mi je jedan gospar napisao cijelu storiju o tome kako je to 'ACA' ustvari japanski uzvik pobjede. A ustvari sam to izmislio kao skraćenicu od Vjeverica“, kaže Prišlić.

A slušatelji se sasvim sigurno sjećaju i gospara koji je u emisiji Vis a vis uzviknuo – a što je meni vas milo slušat'!

„To je bilo na placi u Gružu. Idemo tako Nano i ja ko dva oriđinala, kad dolazi jedan stari dundo i uzvikne – a što je meni vas milo slušat! Točno nam se unio u mikrofon i kasnije smo tu rečenicu stalno puštali u emisiji. I javio se onda nakon toga i taj dundo u emisiju, rekao je – e, ja sam vam taj koji je izgovorio tu rečenicu, a biste li vi meni mogli štogod platit'? Radio Dubrovnik mu je poslao neki poklon na adresu“, kroz smijeh nam govori Vjeverica.

Godinama su Nano i Vjeverica činili tandem zadužen za zabavu. Bili su nositelji pozitivne energije u vremenu koje nije bilo ispunjeno pozitivom. No, zbog tog terenskog rada u poratnom vremenu, glava im jest 'bila u torbi'. U emisiju su im se javljali čak i branitelji, pa i sa Srđa, a oni su iscrpljenom društvu dizali moral. Zato je njihov doprinos Dubrovniku bio izniman. Vjeverica kaže kako su 90-ih čak 'izvještavali s prve linije'.

„Imali smo emisiju uživo na Babinom kuku gdje smo razgovarali s braniteljima. Povukli smo crtu na putu i rekli da 'izvještavamo s prve linije'. Bila je to dobra zafrkancija! Kad odjednom zovu iz policije, pitaju što radimo, tko nam je dozvolio ići na prvu crtu bojišnice… Branitelji su nam se javljali, govorili su da umiru od smijeha uz te emisije i jedva su čekali kad će one početi“, govori Vjeverica.

PRVI DOČEK NOVE GODINE NA STRADUNU: 'GOVORILI SU NAM DA SMO LUĐACI'

Emisija 'Val na valu' stekla je kultni status u dubrovačkoj javnosti. Kasnije je, umjesto Vjeverice, s gosparom Nanom vodila Darija Mikulandra Žanetić. Nano bi u zafrkanciji znao reći kako je zvijer (Vjevericu) zamijenio ljepoticom (Darija).

No emisija je rezultirala jednim velikim događajem, a to je prvi doček Nove godine na Stradunu. Bio je to doček 1995. godine, a ideja nije naišla na odobravanje tadašnjih vlasti. Nije to bilo čudno, štoviše taj pothvat donekle je bio i rizičan, no bio je uspješan i ušao je u povijest.

„Svi su rekli da smo ludi, da nismo normalni i da nam ne dozvoljavaju, da je još ratno stanje. Nano je iskoristio neka poznanstva, uvjeravao ih, bio je uporan i zahvaljujući tome smo nekako, jedva dobili dopuštenje“, kaže Vjeverica.

Na njihovoj strani nije bilo ni vrijeme. Kiša je padala većinu dana, ali je prestala u ključnom momentu.

 „Na mini diskove smo snimili muziku jer nismo mogli nositi ploče. Dubravko Cota bi prošao pored nas i samo bi rekao – vi ste budale, luđaci, vi niste normalni. A iz Igara su nam obećali dati razglas, ako kiša stane do pet popodne, bilo je dosta neizvjesno. Ali, kiša je dotad stala“, prisjeća se Vjeverica.

Emisiju su sa Straduna krenuli voditi u ranim večernjim satima. Nano i Vjeverica neumorno su animirali ekipu na Stradunu, ali i onu koja je doma slušala radio. Pozivalo ih se da dođu u Grad.

„Naš oriđino Tomo Šeparović bi došao s feralićem do nas. Pitao bih ga kakva je situacija, a on bi rekao – išćen čovjeka!“, smije se Vjeverica.

No, situacija se naposljetku zahuktala i na prvi doček Nove godine na Stradunu došlo je krcato ljudi! Bila je organizirana tombola, a glavna nagrada bio je automobil Polo. Sretni dobitnik izvučen je u ponoć.

„Totalno ludilo je krenulo nešto prije ponoći, a kako bi tko došao, mi bismo s njim razgovarali u emisiji. Došla je Nada Zanze s ekipom, oni su donijeli stolove, pečeni odojak i patate i slavili ispod Sponze“, govori Vjeverica.

Nastupili su Gradska glazba, Linđo, Zbor Libertas… Bio je to pravi dubrovački doček. Nisu imali pravi honorar nego zahvalu u obliku čaja, kave i krafena u Gradskoj kavani. Ali, bila im je velika čast. O ovom događaju su mnogi izvještavali, među kojima i BBC i CNN, govorili su kako Dubrovnik dočekom na Stradunu prkosi agresoru. A Nano i Vjeverica su ostavili trag, i u tom smislu, ali i u smislu navike da se na Stradunu organiziraju dočeci novih godina za građane.

'NE BIH SE MIJENJAO S MLADIMA, NIŠTA NISAM PROPUSTIO'

Dalo bi se o Dubrovniku iz tog vremena, o njegovim betulama, o klubovima, o utakmicama, o vremenu kad je svaki kamen bio mjesto gradskog susreta, zabave i druženja, u nedogled. Sav život grada tad je bio na ulici… Na ulici se jelo, družilo, vjeralo... Na ulici se susretalo i dugo ćakulalo. Na ulici se pjevalo i plesalo, ko recimo davne 1976. godine, kad je ispred crkve svetog Vlaha organiziran Dan mladosti. Sva je mladost hrlila u Grad. Na ulici su se djeca igrala, na ulici su se stariji zafrkavali, svugdje je bila graja, pjesma, veselje… Nije bilo klime, spavalo se s otvorenim funjestrama, i nikome ništa nije smetalo!

 „Duh našeg Dubrovnika kakvog smo živjeli i voljeli se negdje izgubio, posebno iza rata. Svi su se osokolili, previše se gleda materijalno – daj, samo daj, što više meni! A prije smo se družili, bili smo jedno. Nismo imali puno love, ali to nam je bilo sve – disko klubovi, živa muzika ispred hotela, druženja… Izašli bismo vanka… I đe ćemo? Ajmo prvo u Imperial. Uh, nema puno strankinja. Pa ajmo u Lapad, u čika Mite. Idemo nešto pojesti u Oceana. Tamo su bili ćevapi i pjevaljka. Ali nitko nju nije obadao, samo ćevape, bili su odlični. Hoću kazat', imali smo svoje punktove, mogao si birati gdje ćeš. A sad, kad dođem u Grad, osjećam se kao da sam se izgubio. Svi te guraju, svugdje se čuje zagoreno ulje, pomfrit… Ukratko, duh Grada se izgubio!“, kaže Vjeverica.

A vjerojatno se u modernom načinu života izgubio i osjećaj za pravu vrijednost. Familije danas imaju po dva, tri auta, ali malo dobre volje i slobodnog vremena, puno manje prijatelja  i puno manje prisnosti nego što je to bilo u vremenu prije interneta, mobitela i brzog životnog tempa. U kojem kvantiteta mijenja kvalitetu, u kojem se trenuci 'lajvaju' i bilježe na Instagramu, umjesto da se dišu i proživljavaju, u vremenu kad polako gubimo osjećaj za prave stvari i kad se one uzimaju zdravo za gotovo. U vremenu o kojem govorimo, diskom bi se prolomilo ogromno oduševljenje kad bi Vjeverica pustio neki hit koji tada ljudi nisu mogli čuti kad god su to poželjeli. Sam taj momenat u kojem čuju pjesmu koja im se sviđa, značio je nemjerljiv osjećaj sreće i zahvalnosti. Vjeverica bi po jednu ploču putovao u Zagreb kako bi je kupio, sav ushićen. A kakvo bi tek ushićenje zavladalo kad bi se pročulo da je kupio i da će je puštati ekipi u klubu ili na zabavi! Eto, toliko je ljudima trebalo za sreću – samo jedna lijepa pjesma.

Dok sjedimo u dnevnom boravku Gordana Prišlića Vjeverice, ćakulamo s njime i njegovom ženom Anitom i plovimo 20, 30, 50 godina unazad, osjećamo čežnju, pa pomalo i ljubomoru, jer nismo to doživjeli, ili barem ne u tolikoj mjeri. A on nam kaže – ne bih se mijenjao s današnjom mladosti, ništa nisam propustio.

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

Objavu dijeli Gordan Prislic - dj.Vjeverica (@studiogdd)