Iako je bilo prije dvadesetak godina, k'o danas se sjećam jednog objeda na kojemu sam bio, a to je bilo u vrijeme kad se tek nešto počelo govoriti da li bi trebalo ograditi most. Bilo nas je dosta, na objedu i pola njih je bilo za most, a pola nije bilo sklono. Ja nisam baš imao nekakav stav (mladost ludost). I, onda je jedan prilično tih čovjek, koji do tad nije baš sudjelovao u razgovoru, samo rekao: „Znate li vi ljudi da je najbliži hrvatski vojnik u Kninu? Hoćemo li Izetbegovića pitati da nam pusti preko Neuma jednu motoriziranu brigadu u pomoć ako nam ovi iza leđa opet jednog dana krenu na nas?“. Nakon toga pitanja nikad više nisam dvojio treba li most ili ne. Nije više najbliži vojnik u Kninu, ali neka je most tu.

Igrom slučaja, put me dosta nanosio (malo radi bolesti u familiji, a malo radi posla) godinama od Grada na zapad i bio sam često u kolonama na granicama u Neumu. Nijesam nestrpljiv, ali kad ti ljeti katkad treba ura-dvije za proći granice, i oni bi s konjskim nervima bili snervani.

I, tako sam malo-pomalo postao valjda najveći zagovaratelj mosta, sve se bojeći da će se nešto inkontrati i da se neće ograditi. A i žena mi je postala navijačica mosta, može biti i veća od mene. Zarekao sam se da ću, ako doživim da se most jedan dan sagradi i otvori, otići tamo čim se bude moglo vidjeti to čudo. Naravno, penzionera nitko neće zvati na otvaranje, i onda sam rekao da ću odmah kad se pusti promet otići autom preko mosta. Osobito sam ove dane pratio sve vijesti kad će biti pušten promet i svi mediji danima izvještavaju da će se promet otvoriti u ponoć, kad završi svečana akademija otvaranja.

Neki govore da nije trebalo činiti nikakvu svečanost otvaranja nego samo presjeći vrpcu i pustiti ljude da voze. Ja jesam njorgalo, ali nemaju pravo oni što su to govorili. Ne slažem se. Trebalo se proslaviti i to bar dvije stvari. Prva je što se ovakav most izgradio na korist svih, a druga festa je radi mirakula da mi ovakvi kakvi jesmo, k'o rogovi u vreći, nijesmo svu tu gradnju uspjeli upropastiti.

Znajući tu moju namjeru da odmah pođem na most, prijatelj iz Primorja me zvao na večeru, kaže da mi je bliže od njegove kuće poći do mosta, a i dava mi ključ od druge kuće da se ne vraćam u Grad u 'ko zna koje doba noći. I evo, sad ovo u sred noći pišem u Primorju. Krasna i mirna noć, puheta, ali neću o tome.

Kad sam vam sve ovo prije napisao, onda možete misliti kako smo dočekali jučerašnji dan. Digao sam se rano, odmah upalio radio i slušao svaku riječ. I, bio je krasan program, zajedno Radio Dubrovnik i drugi program Zagreba, jedni s jedne, a drugi s druge strane mosta. Krasne pjesme, zanimljivi gosti, optimizam. Stalno gučula u grlu, a par puta sam se jedva suzdržao da ne poteče suza.

Većinu dana sam proveo u autu. Tokalo me danas razvoziti pretežno mlađe članove familije po Primorju, Stonu i okolo drugim babama i đedovima. Radio u autu je bio upaljen cijelo vrijeme i baš mi je godilo. Ali, čim sam se uhitio Trstenoga počeli su Talijani i njihove radio stanice. Ma, baš kad bi nešto zanimljivo čuo, kad novinari imaju sugovornika koji pametno govori, gubi se signal. Pa, može li neko osigurati da mi, u sebe doma, slušamo naše radio stanice i da ih ništa ne ometa? Ali nekako pod dojmom svega što se ima dogoditi taj dan nijesam se snervao.

I, neđe oko ponoć sinoć zafalio sam prijatelju na večeri i žena i ja smo sjeli u auto i krenuli preći preko mosta. Računam, dok se skalam do Stona, pa još do Brijeste bit će skoro ura poponoć i, ako i bude u ponoć gužva, do ure će se razbevandati. Vozimo se, na radiju reporteri se javljaju s mosta i govore da je promet krenuo preko mosta u oba smjera, da se vidi kako auti prolaze. Ja govorim „baš dobro“ jer ne vozim brzo i dok mi dođemo osobito neće biti gužva.

Dolazim u Prapratno na novi put, rampa po sred puta, dva policajca i još dvojica od Cesta. Ne mogu proć. Stajem i pitam kad će otvoriti, a jedan mi govori da su tamo na mostu još uzvanici, pa dok se put očisti i dobronamjerno me upućuje da idem doma jer da on ne vjeruje da će do pet ujutro.

Kažem ja ženi da je čovjek sigurno falio. Bogati, radio reporteri svojim očima vide da promet ide i zato predlažem da krenemo starim putem, a dok mi dođemo do Brijeste da će nas sigurno pustiti. I, tako se vozimo starim putem i dolazimo do velikog raskršća đe se skreće u Brijestu i na most, a tamo policijsko auto blokiralo put. Upućuju nas (vrlo skladno) da produžimo dalje starim putem ili da se vratimo doma. A, već je ura poponoć! Pitamo mi koliko bi trebalo čekati, kad će pustiti promet. Kažu, ne znaju, oni će pustiti promet čim im jave. Ne možeš im zamjeriti, ljudi su u službi i neće oni nas pustiti na „lijepu facu“. Govori mi ona, ajdemo se kalati u Brijestu pa ćemo bar viđet' most i vratimo se par stotina metara i skrenemo na stari put za Brijestu kad tamo kolona od pet šest parkiranih auta.

Stanemo, a kako se nitko ne miče, iziđem viđet' što se dogodilo. Na koncu ništa. Stranci, parkirali su se tu jer otale mogu viđet' kad će se policijsko auto maknut. Iz kombija što je parkiran preda mnom mi stranac govori da mu je vlasnik apartmana u kojega je bio u Gradu rekao da će se otvoriti u ponoć. Ima u autu troje male djece, gledaju razgoračenih očiju, nije djeci ništa jasno. Stali su usred ničega, ćaća i mati su ih probudili, a imaju se voziti do sjevera Njemačke. Pita me kako je moguće da je otvoreno u ponoć, a da je sad ura poponoća, a on još ne može dalje. A što ću mu reći? Za spasiti obraz govorim kako je vjerojatno neka prometna nesreća.

Druge vozače nisam ništa ni pitao.

Ja razumijem da je bila svečana akademija, da je može bit' protokol nešto poremetilo, da su smetlištari koji su trebali očistiti kolnik štrajkali ili što ti ga ja znam što se moglo dogoditi, ali onda se lijepo ljudima, za svaki slučaj, reče da će se most otvoriti u pet ujutro, pa sve učinite po komodu. Da se ne sramotimo pred strancima, ako im već nije nikakva sramota nas domaće dovesti do ovoga. Ja sam išao iz kurioziteta, a neko je možda išao iz potrebe ili posla.

Kad sam već dotle došao pošao sam i u Brijestu. Iz Brijeste se isto može na most i na vrhu brda se vidi da auti prolaze, ali iz Brijeste se i dalje ne može gore. Vraćaju nas. Ne krivim ja policajce, oni su dobili nalog i govore nam da se ne može, ali onda barem objavite na radiju da je gužva, problem, ne znam što, a nemojte ljude dovoditi u zabludu i to u tu uru. A, već je skoro ura i po.

Na kraju odustajem, štufalo i mene i ženu mi. Idemo nase u Primorje leći. Ovaj put vozim od čvorišta Brijesta prema Prapratnom novim putem. Ne bi bio, ali preda mnom je pet šest auta skrenulo pa idem i ja. Vozimo se. Lijepi put, ravno je, novo, nema okuka. Neđe na po puta s obje strane ogromna odmorišta. Đusto ispod Ponikava. Piše Sparagovići, a Sparagovići su samo jedan od zaselaka Ponikava, ali nema veze.

Ne vidim nijedno skretanje za Ponikve. Sad će mi neko reći, da se mogu putnici (čitaj: turisti) iz Prapratnog vratiti u Ponikve starim putem pet šest kilometara. I mogu. Samo, koliko će ih se vratiti? A, Ponikve je veliko mjesto, s tradicijom, s etabliranim vinskim podrumima. Kad ih put zaobiđe, k'o što ovaj jest, a nema ni skretanja, što će od njihovog gospodarstva ostati? Ne bi volio biti zloguki prorok ma ..... Ima pustih godina da je neko pričao kako su, prije gradnje stare Pelješke ceste postojala dva susjedna sela: Putnikovići i Tomislavovac, od kojih je Tomislavovac bio veći i značajniji. E, ali put je prošao kroz Putnikoviće i, godinu po godinu, Tomislavovac je sve više propadao i pitam se ima li tamo više dima iz ijednog fumara. Ne znam je li ovo istina ma neće proć dugo da će se saznati.

Na kraju, od jednog sretnog i ponosnog dana ujutro, idem sad leći i ljut i zbunjen. I, onda neko kaže zašto njorgam.