No, kod Nikića je drugačije. Dubrovački ugostitelj, šarmer, faca i prije svega dijete Grada ne dijeli mišljenje većine. Njega, govori nam, kad izađe iz Grada boli glava. O Gradu danas i o Gradu kakav je nekad bio porazgovarali smo upravo s njime. 

HRABRIH KOJI PRILAZE JE VRLO MALO, S TIME SE TREBA RODIT'

„Dijete sam Grada. Kad izađem iz Grada boli me glava. Kad sam unutar zidina, nemam tih problema. Tako smo se nalazili – ili kraj Zvonika ili ispred Fontane. Po meni je tako normalno. Ali se ljudi više tako ne nalaze. No, to je tako bilo prije, a drugačije je sad. I velike su razlike što se tiče svega,“ izjavio je Nikić. 

Svog djetinjstva tijekom 60-ih i 70-ih te mladosti koju je živio punim plućima 80-ih godina i Grada se prisjeća s velikom nostalgijom. A živjeti u tom vremenu značilo je nešto. Gomilala su se iskustva, stvarale vrijedne uspomene i ljudi su se družili puno više nego danas. Cijeli život se odvijao vanka, na ulicama. 

„Po izlozima se ljudi nisu nalazili nego bi iza škole obavezno tamo stajali. Doduše, ženske bi stajale tamo, a mi muški bismo šetali. One bi bile na izlogu, a mi bismo điravali i dok bismo prolazili pored njih, onima koje su nam se sviđale, uputili bismo pogled kojim bismo im to dali do znanja. I onda bismo tako radili po pet đireva. To su bila udvaranja na nivou morala, ljudskosti, slobode, ljepote, uživanja…,“ smije se Nikić. 

Ali prići ženi je ipak bila neka druga priča za koju je trebalo hrabrosti. Nije bilo društvenih mreža pa je trebalo sve to proći 'uživo', licem u lice.

„Jednostavno je trebalo biti rođen za to. Isto k'o za piturat' ili za maranguna. Bilo je hrabrih, ali vrlo malo,“ kroz smijeh nam govori Nikić. 

AKO TI JE TREBALO NEŠTO, IŠAO SI KUPITI U GRAD 

Teško mu je dočarati uopće to vrijeme. Kaže kako ga je trebalo doživjeti i proživjeti. Kroz smijeh priča kako bi mu trebalo pet ili šest sati kako bi ispričao sve storije vezane uz Grad tijekom 70-ih i 80-ih, a uskoro je podne i mora početi raditi. Ali zahvaljuje Bogu i Svetom Vlahu što je proživio djetinjstvo i mladost upravo tada i upravo u Gradu. 

„Vi morate znati kako je tad u Gradu živjelo jedno pet i po' tisuća ljudi. Onda morate znati kako je Grad bio centar svega. Znači, Župljani, Konavljani, Brgaćani, Primorci, Lapađani, Gružani, oni s Montovjerne… To je sve hrlilo u Grad. To je voljelo Grad,“ s posebnom emocijom dočarava Nikić. 

Grad je tada bio centar svih druženja i društvenih događanja. Kako govori Nikić, prije je trebalo doći unutar zidina kako bi se nešto kupilo. Danas treba izaći izvan njih za kupiti nešto što nam treba. 

„U Gradu je bila porezna, Atlas, butige od svega i svačega... Kad si htio kupiti vitu, išao si u Grad, a danas radiš obratno. U Zeca u Antuninskoj ulici si imao sve, od vite do bijele tehnike. Bila je to ogromna butiga, dole je bila bijela tehnika, a gore kat na kojem su bile piture, lakovi i slično. Dalje, u Gradu je tad bilo pet, šest maranguna, pet, šest postolara, četiri, pet urara, butige od hrane… Nije bilo suvenirnica, kakve suvenirnice? 'Dubrovkinja' je imala monopol i dosta je toga držala. Sad je sve pošlo privatnicima, dolazi kapital izvanka, sad su svi važni… Ne sviđa mi se to ništa. U konačnici, ako si htio upoznati žensku, morao si doći u Grad. Onda diskoteke i noćni klubovi, sve je to bilo u Gradu,“ govori Nikić. 

DELIRIJ U ŠANKU I IZVAN ŠANKA 

S posebnim žarom, Nikić nam priča o tadašnjem noćnom životu. Našao se tada bezbroj puta izvan šanka, ali i u šanku, kao ugostitelj koji je radio u najpoznatijim dubrovačkim kafićima. 

„Kad sam došao iz vojske ’83. godine, dočekala me puna trpeza doma. No, to je bilo momentalno blagostanje. Moj pokojni pape, najbolji čovjek u Gradu, bio je u kreditima do grla. Znao sam da moram pomoći i odmah sam se zaposlio u kafiću,“ kaže Nikić koji se prisjeća kafića u kojima je radio. Kaže kako je to bila prava ludnica. 

„Radio sam u novog 'Fudbala' u Palmotićevoj, a prije toga je bio stari 'Fudbal'. Radio sam i u Lučija, a moram vam reći kako je malo ljudi u njega radilo. Prije su ti 'transferi' bili ozbiljna stvar jer je bilo vrlo važno tko radi u kojem kafiću. Kafići su radili svjetski pa je bilo bitno tko tu radi i tko privlači publiku. Prijeći u neki drugi kafić – to se plaćalo. Radio sam u Lacija u Dropčevoj, to je bio kultni kafić i tamo je vazda bila ludnica. Radio sam i na otvaranju 'Ferrarija'. Tu su Lončarica i Domić bili izabrali nas 'devet veličanstvenih', devet najjačih konobara. To je bila luda kuća. Kakve su tamo bile zabave i što se sve događalo u 'Ferrarija', to je bilo nešto neopisivo. Radio sam i u 'Malog princa', 'Place', 'Lausa',“ prisjeća se Nikić.

BIO SAM KING KONG BAKUSA, KRALJ DUBROVAČKIH KAFIĆA!

Pitamo ga potom u kakvom su mu sjećanju kafići kad je u njima bio 'izvan šanka', kao gost, kao netko tko ih je otvarao i zatvarao. Oni koji su izlazili znaju kako je Nikić bio kralj noćnog života. On nam pomalo začuđeno odgovara – ne moram se ja toga sjećati, ja sam to proživio!

„Ja sam bio kralj tih mjesta. Bio sam King Kong Bakusa. Tamo su bile četiri lađe. Tri su radile, a u četvrtu se nije ulazilo. Tamo su bili Beograđani koji su tada bili jedno 700 svjetlosnih godina ispred nas. Beograđanka koja bi došla ovdje na ljetovanje bi bila space shuttle, delirij! Nosile su minice, izgledale su kao avioni. Naše su prema njima izgledale k'o dumne. Nitko tamo nije ulazio, ali jest Nikolica, sa 17 godina i nisam imao nikakav problem s time,“ opisuje Nikić. 

Sjeća se dobro već spomenutog Bakusa, Tezeja, Egzodusa, Arsenala i ostalih kultnih mjesta koja su bila središta dubrovačkog noćnog života. Sjeća se i kako se igrao nogomet iza Roka i iza Gospe.  

„Ta sreća koju smo mi živjeli 70-ih i 80-ih se ne može opisati. Sad po Gradu posvuda vidite stolove, prije ih nije bilo. Bila su tri restorana u Gradu, držali su ih Škaro, Ivo Rudenjak i na placi je bio jedan,“ izjavio je. 

U kafićima u Gradu su danas uglavnom turisti, a prije je bilo puno više domaćih. Oni su posjećivali restorane i kafiće, zabavljali se, pili, jeli i trošili. 

„Žive muzike je bilo na tone. Samo na Pilama ih je bilo pet, nisi znao gdje ćeš poć' prije,“ prisjeća se Nikić. 

IMAO SAM FIĆA I CIJELI SVIJET JE BIO MOJ

Kaže kako je s izlascima i druženjem po Gradu krenuo s 14 godina. Družio se sa starijom ekipom zbog čega je stekao i određeno životno iskustvo i mudrost. 

„Imam ulični fakultet, a taj se ne može platiti. Bio sam natprosječno inteligentan i da sam mogao ići na fakultet, bio bih najbolji odvjetnik na svijetu. Nisam mogao jer nije bilo para. Ali oko toga nitko nije radio problem. Znao sam da moram pomoć' starome i počeo sam radit'. Vozio sam svog Fića i bio sam presretan. Cijeli svijet je bio moj,“ kaže Nikić. 

Uvjerava ponovno kako to ne kaže zato što je bio mlad. Jednostavno, bilo je to neko drugo, sretnije vrijeme. 

„Svakome je njegova mladost najbolja. Kad me netko sluša, rekao bi – tako kažeš jer si bio mlad. Ali nije! Ja evo imam 60 godina i sad živim kao kralj. Jer mi to omogućuju neke situacije… Ali ja sam i sa 17 godina živio kao kralj, i s 19, 20, 25…,“ govori nam Nikić. 

LJUDI SU SE VOLJELI I POŠTOVALI. STRES? ŠTO JE TO? 

Pitamo ga zašto je to tako. Jesu li sve pokvarile društvene mreže i mobiteli? Ili poslovne obveze? Obveze uopće? No, Nikić ima puno jednostavnije obrazloženje koje bi moglo biti istinito. 

„Nema slobode, nema ljubavi, nema prijateljstva, nema opuštenosti, relaksa… Ničega toga nema. Što je stres, kakav stres prije rata? Sad je bolest stres, a tad smo živjeli kao bogovi, mada smo imali sedam puta manje para nego sad. Ljudi su bili opušteni i voljeli su se. Danas se braća i sestre kolju oko zemlje, oko svega. Nitko ne želi raditi. Nitko ne želi ići na fakultet jer mu tata ima apartmane i vozi se auto od sto tisuća eura. Nema ni pravih prijateljstava. Mi smo prije ginuli jedan za drugoga. Kad bismo izašli, dogodilo bi se da sedam nas nema love, a dvojica imaju pa bi dvojica sve plaćali. Sutra oni nisu imali love, ali su imali druga dvojica, i sve tako. Ništa to nije bio problem. Nije bilo svađe, krađe, nije bilo deranja. Sa 100 dolara si tad bio kralj. Danas ti toliko košta spenza u jednom većem saketu kojeg izneseš iz butige. Moji nisu bili u partiji, možda su ti bolje živjeli, ali ne znam, ja te razlike nikada nisam osjetio na svojoj koži. Normalno smo išli u crkvu, igrali smo stolni tenis u župi, nitko nam to nije branio. Nema ni poštovanja. Ja se i danas starijima dižem u autobusu. Znači živjelo se slobodno, bez stresa, voljelo se, poštovalo se, pogotovo starijeg. Ja sam tako odgojen,“ objašnjava Nikić.

ŽENE VOLE MANGUPE, AVANTURU, OPASNOST…

Svoju ljubav prema muzici iz 80-ih je prenio i na svog sina koji sluša Pink Floyd, Zeppelin, Deep Purple. I nije jedini. 

„Sve što je bilo popularno u 80-ima je popularno i danas jer su 80-te zakon. I muzika, i roba, i film. Ljudi gledaju 'Rockyja' i 'Top Gun' po 700 puta. I plaču! To su kultni filmovi. Frajeri iz 80-ih su i danas frajeri. Žene iz 80-ih traju, one su bombe. Znaju biti bolje i od nekih od 20. U ormaru imaš sedam kaputa, ne znam koje marke. Ali onda nađeš onaj od đeda i vazda njega nosiš jer je najbolji. Znači, danas slušamo muziku iz 80-ih, gledamo filmove iz 80-ih i volimo da nam ljudi pričaju o tom vremenu i kako je to izgledalo. Poslije rata sam pričao te priče momcima pa su govorili – pusti Nikića, izmišlja. A danas me mole da im pričam o tome. Jer znaju da im pričam istinu,“ govori Nikić.

A kakav bi to razgovor bio da ga nismo upitali kako vidi ljubavne odnose danas.  

„Frajeri uopće nisu zainteresirani za žene. Žene su lude, spremne na sve. Situirane su, neovisne, cijeli svijet je njihov. Ne možeš joj platiti dva gemišta i očekivati da će se nešto dogoditi. Žene su pune love, ti si smiješan kraj njih. Žene biraju, a žene vole mangupe, zvijeri, one vole avanturu, opasnost, nešto novo. Što će ženi njen vršnjak koji ne zna složiti dvije prosto proširene rečenice? Ona hoće čovjeka koji je prošao cijeli svijet, koji zna sve, koji zna što hoće točno u sekundi. Eto zašto govore da mlađe žene vole starije muškarce. A ne, voljet će mlađe,“ govori nam Nikić.

Priče iz svoje mladosti još uvijek nije spreman dijeliti. No, tvrdi kako je Ivana Brlić Mažuranić za njega 'mala beba'. Možda ih jednom objavi u nekoj knjizi. Kaže kako barem za jednu tu ima materijala.

„A onda će ljudi padati u nesvijest,“ kroz smijeh zaključuje Nikić.