U prošlost moramo otputovati stoljeće i pol dalje, u vrijeme kad je u Dubrovniku donesen ekološki kodeks koji obuhvaća niz odluka kojima će se poboljšati higijena u gradu. On obuhvaća popločivanje ulica te određivanje njihova nagiba za odvodnju oborinskih voda, način gradnje i održavanje septičkih jama i odvodnih kanala, kako bi se suzbile zarazne bolesti zbog nehigijene. Statutom iz 1272. godine doneseno je da se sve septičke jame grade pod kućom ili pod ulicom, kao i da ih je vlasnik dužan čistiti svakih deset godina kako ne bi došlo do izlijevanja. Četvrt stoljeća kasnije, planirajući gradnju novih građevina, propisuju da između susjednih kuća u smjeru sjever-jug mora biti širina od 3 palma (76,8 cm). Građevine na tim pročeljima nisu smjele imati prozore, jer su to zapravo bili odvodni kanali za nečistoću, tzv. klončine, piše Jutarnji.hr. 

Veliko vijeće odlučilo je krajem 14. stoljeća da se ne grade nove klončine, a da se postojeće moraju pokriti kako se ne bi širio smrad. Kad je točno započeta gradnja sustava kanala dugih oko tri kilometra unutar zidina, nije poznato, najraniji zapis seže u 1399. godinu i govori da je “kanal izgrađen od Vrata Pustjerne do obale”, odnosno zapis iz 1407. godine u kojemu se spominje kanal “od ljevaonice voska do mora”. Dvadesetak godina kasnije gradi se kanal kroz današnju Strossmayerovu te on prihvaća sve ispuste iz južnoga dijela grada, a 1436. i glavni kanal kroz ulicu Prijeko koji prihvaća otpadnu vodu svih kanala iz sjevernog dijela grada.

Ta dva toka, sa svake strane po jedan, slijevaju se u glavni kanal dug 270 metara koji prolazi čitavim Stradunom. Takva regulacija s neznatnim izmjenama, ustvrdio je danas pokojni djelatnik Konzervatorskog odjela u Dubrovniku Ivica Žile, održala se sve do danas. Posebno je zanimljivo da je kanal ispod Straduna imao dva izlaza, istočni se slijevao u Porat (gradsku luku) koji je primao dvije trećine voda, a zapadni kod tvrđave Bokar, kamo je otjecala preostala trećina. Kanal nije imao pad, ali ga nije trebalo čistiti, činilo je to more. Naime, u propise koje su donijeli gradski su oci unijeli i neke prirodne zakone, pa je tako njihov kanalizacijski sustav počivao na principu plime i oseke. Dizanjem bi more ulazilo u kanal, a spuštanjem bi izlazilo, povlačeći za sobom nečistoću.

- Sustav dubrovačke kanalizacije koji potječe iz 14. i 15 stoljeća jedan je od najstarijih kanalizacijskih sustava u Europi, a prema tehničkom rješenju i izvedbi zidanih i nadsvođenih prostora svakako spada u najznačajnije spomenike kulturne baštine povijesne jezgre grada Dubrovnika - zaključuje povjesničar Žile.

Biolog koji se bavio istraživanjima higijene kroz povijest Josip Bakić Dubrovnik smatra gradom najvrjednije higijensko sanitarne hrvatske i svjetske baštine, navodeći da je u osvit europske civilizacije u Dubrovniku već funkcionirao čitav sustav preventivnih institucija, načela i postupaka javnog zdravlja, od komunalnog uređenja do hranidbene pričuve.

Ako izuzmemo moderne zahvate kojim se putem obalnog kolektora i crpne stanice izgrađenih 2000. godine otpadne vode sabiru i preusmjeravaju u suvremeni kanalizacijski sustav grada Dubrovnika na istoku, odnosno na zapadu crpnom stanicom Pile izgrađenom 1980-ih zbog čega više nema ispusta kod tvrđave Bokar, povijesni dubrovački kanalizacijski sustav doista je ostao netaknut do danas. U njega je nemoguće ući ako se ne uklone kamene ploče oko ulaznih rešetkastih šahtova, jer su meštri smatrali da nema za to ni potrebe, kada im kanal ispire more. Projektiran je za oko 6000 stanovnika, koliko je u to vrijeme u gradu moglo živjeti ljudi. Sada ih tamo stalno živi oko 8000, međutim, taj je broj takav samo na papiru, računajući na brojne turiste koji se njegovim ulicama, hotelima, apartmanima i kafićima razmile u ljetnim mjesecima.

Savršeni dubrovački meštri imali su dakle, samo jedan, ali prilično veliki propust - nisu predvidjeli da će šest stoljeća od njihova djela u grad godišnje stizati 350.000 ljudi na više od 50 kruzera iz cijeloga svijeta, a samo zato da bi se divili onome što su oni učinili svojom pameću i svojim rukama. Zadnja desetljeća, a vjerojatno posljednje godine, donijele su naviše opterećenje kanalizacijskom sustavu. Zbog masnoće iz restorana, sve više tvrdog otpada, vlažnih maramica i drugih materijala moderne civilizacije, u glavnoj kanalizacijskoj cijevi se počela taložiti nečistoća, toliko da je popunila gotovo 80, ponegdje i 90 posto prostora. Stručnjaci iz Vodovoda Dubrovnik su godinama bespomoćno pokušavali održati sistem koji su sagradili njihovi preci, sve dok prošle godine nisu uvjerili konzervatore, čija je zadnja s obzirom da se radi o spomeniku nulte kategorije, kako je nužno ući u kanal, očistiti ga te potom prevenirati nova punjenja. Član Uprave Vodovoda Dubrovnik Vicko Begović je najveći dubrovački stručnjak za kanalizaciju. Kaže nam da su se suočili s izlijevanjem otpadnih voda u sekundarnim kanalima (oni koji se spuštaju klončinama sa sjevera i sustavom promjera 40x60 cm iz južnih ulica) do čega je dolazilo zbog pada preklopnica unutar kanala ili bi ih začepile velike količine taloga i masnoće iz restorana. U takvim slučajevima su morali otvarati i čistiti kanale i vratiti ih u prvobitno stanje. No, glavni kanal kroz Stradun nije se dirao čak ni tada.

- Tamo gdje gravitira velikom mulu na istoku je najveće dimenzije, 140 cm u širinu te u visine 160 cm, a onda se uzvodno on smanjuje visinski i po širini do nekih 80x60 cm, jer je i količinsko opterećenje tamo manje. Kada smo napravili obalni kolektor i spriječili istjecanje otpadnih voda u gradsku luku pojavio se problem upliva mora u sustav jer su svi kanali bili pod utjecajem plime i oseke, tako da smo u jednom trenutku prepumpavali svega 30 posto otpadne vode, a ostalo je bila morska. Morska voda nije dobra za sustav, pa smo morali ići u sanaciju kanala od malog mula do katedrale, te na potezu od veliko mula do Orlandova stupa. U postojeće kanale smo postavili cijevi, jer smo jedino tako mogli postići vodonepropusnost. Kod Orlandova stupa smo izašli iz utjecaja mora. Daljnju sanaciju kanala ispod Straduna morali smo nastaviti drugim tehnologijama, jer cijevi konzervatorima nisu bile prihvatljive - priča nam Vicko Begović.

Prije svega morali su napraviti kompletnu projektnu dokumentaciju koju bi uskladili s mišljenjem konzervatora, a nisu imali puno vremena jer je kanal ispod Straduna već bio toliko popunjen da su i manje kiše dovodila do izlijevanja otpadnih voda na glavnu dubrovačku ulicu. U prve radove krenuli su u ožujku prošle godine te su u kanal ušli kroz dvije jame. Na tridesetak metara izvukli su oko 40 kubika nataloženog materijala. Radi se o zemljastoj tvari koja je istrulila tijekom godina, nešto fekalnog otpada, kao i velikih količina masnoće te čak i stvrdnutog betona, pretpostavlja se od injektiranja kojim su obnavljane zgrade nakon granatiranja tijekom Domovinskog rata.

Predsjednik Uprave Vodovoda Lukša Matušić kaže da oni nisu bili prvi koji su vidjeli kako kanal izgleda jer su ga sondirali sedamdesetih godina stručnjaci s HAZU-a, no oni su zasigurno ti koji su ga očistili i imali prilike vidjeti kako on izgleda sada u svojoj originalnoj ukupnosti.

Cijeli tekst pročitajte, a slike pogledajte OVDJE.