Zgrada pokraj Vile Palme, koja bi se trebala uskoro graditi, u posljednje je vrijeme podigla puno prašine u medijima i javnosti. Gradonačelnik Mato Franković i investitor tvrtka Laus centar prepiru se oko pješačke staze koja ide zemljištem gdje bi se trebala graditi zgrada. Gradonačelnik smatra da staza pripada Gradu Dubrovniku, a investitor je mišljenja kako je čitava parcela u njihovom vlasništvu, te je samo dobrom voljom vlasnika desetljećima dopušten prolaz pješacima.

Mi se nećemo baviti pitanjem tko je u pravu, a tko nije, nego ćemo pogledati kako u cijeloj priči stoji Zaklada braće Mihanović koja je bila dugogodišnji vlasnik zemljišta, odnosno što će ona dobiti njegovom prodajom tvrtki Laus centar. Zaklada je parcelu kraj Vila Palme kupila još 1939. godine, a u vrijeme kupnje zemljište je bilo građevinsko kao i sada. Zaklada se na tu kupnju odlučila zbog prijetnje Drugog svjetskog rata u cilju osiguranja novca. Osim ovog zemljišta u Dubrovniku, u isto su vrijeme kupljene i dvije zgrade u Zagrebu.

Nacionalizacija zemljišta

Međutim, dolaskom komunista na vlast kreće nacionalizacija, pa Zaklada Mihanović krajem pedesetih godina prošlog stoljeća ostaje bez vrijedne imovine (bez ikakve naknade) koja joj se vratila tek uspostavom Hrvatske i zakonima o povratu oduzete imovine. To se dogodilo devedesetih godina prošlog stoljeća. Od tada Zaklada Mihanović pokušava naći rješenje kako bi mogla doći do svježeg novca, jer ovakvo zemljište za njih predstavlja mrtvi kapital. Naposljetku u studenom 2018. godine sklapaju kupoprodajni ugovor s tvrtkom Editus Tali u vlasništvu obitelji Slezak (Laus centar je također u vlasništvu braće Slezak, plus Tibor Mladinić i Mato Bračić). Kupoprodajna cijena za 4573 kvadrata je iznosila 1,9 milijuna eura.

Što Zaklada Mihanović dobiva ovom prodajom? Naime, prema kupoprodajnom ugovoru investitor im je dužan kao kaparu dati 200 tisuća eura, a ostalo kompenzacijom kada zgrada bude gotova. Tako će na trećem katu zgrade Zaklada dobiti 820 kvadrata po sistemu ključ u ruke. Kako bi se Zaklada osigurala upisano je založno pravo na nekretnini. Pero Brbora, predsjednik Uprave Zaklade, planira iznajmljivati te prostore i utrškom financirati dovođenje vode u Dole i druge ciljeve Zaklade.

-Vodovod je jedan od primarnih ciljeva Zaklade. Miho Mihanović i njegov brat kao prvi cilj zaklade postavili su opskrbu vodom. Naravno, uz planove s vodom, od tog novca bismo financirali i studiranje, pogrebne potpore i sve ono čime se inače bavimo. Nama je ovu kupoprodaju odobrilo Ministarstvo uprave. Mi nismo mogli u nju ići samoinicijativno, odnosno morali smo im dokazati da na ovaj način ne umanjujemo vrijednost cjelokupne imovine, nego upravo suprotno. Tek kada je utvrđeno da će Zaklada imati koristi od toga, dano je zeleno svjetlo - ističe Brbora.

Nije mogla ostati zelena zona osim da ju je kupio Grad

Da skratimo priču, Zaklada je zemljište prodala kako bi došla do novca kojim će financirati svoje temeljne ciljeve. Njima je bilo potpuno svejedno kome će se prodati i na koji način, oni su samo željeli nešto učiniti s mrtvim kapitalom.

E sad se postavlja pitanje je li se parkić i zelena zona mogla zadržati? Naravno da jest, ali ne prenamjenom zemljišta. Naime, nije bilo moguće u GUP-u promijeniti građevinsko zemljište u zelenu zonu, jer bi se na taj način umanjila vrijednost Zaklade. Da se to dogodilo, oni bi mogli tužiti Grad Dubrovnik i bez problema bi dobili parnicu. Znači parkić se mogao sačuvati jedino na način da je Grad Dubrovnik umjesto braće Slezak kupio zemljište. Bivši gradonačelnik Andro Vlahušić više je puta u medijima govorio kako je nudio Zakladi za spomenuto zemljište čak 30 milijuna kuna što je duplo više novca od ovog kojeg su dobili. Pitali smo Brboru za komentar.

-Je li vi stvarno vjerujete Andru Vlahušiću? – smije se Brbora – Što on sve može izvaliti, to je nevjerojatno, čovjek je čudo prirode. Mrtav hladan laže i nije mu neugodno. Neka dostavi javnosti dokaz da nam je on dao tu ponudu od 30 milijuna kuna. Prava je istina, a ja još uvijek imam pismeni dopis o tome, da smo mi Gradu Dubrovniku nudili ili da kupe naše zemljište ili da nam daju zamjensko u protuvrijednosti cijene. Mi još od 1999. godine nudimo Gradu to zemljište, ali nijedan gradonačelnik od tada, pa do danas, nikad nam nije ponudio ništa konkretno. Nijedan službeni dopis nikad nismo zaprimili – kaže Brbora i dodaje da su željeli prodati zemljište, jer oni nemaju novca da bi sami nešto investirali.

Vlasništvo jedan kroz jedan

Pitamo ga da prokomentira prepucavanja gradonačelnika Frankovića i investitora.

-To zemljište je bilo naše u vlasništvu jedan kroz jedan, ništa Grad Dubrovnik nema s tim. Mi smo ga kao takvog prodali investitoru. Ovo što sad Franković spominje nema nikakvog pravnog uporišta. Mi smo samo našom dobrom voljom dopuštali pješacima da prolaze našim zemljištem. Da sam znao da će doći do ovog prepucavanja davno bismo podignuli ogradu oko zemljišta. Čak je i Jugoslaviji na parceli ostalo uknjiženo naše pravo korištenja. Sreća da komunističke vlasti na tom mjestu nisu ništa gradile, jer bi povrat imovine onda bio znatno kompliciraniji. Vjerojatno bismo nešto dobili, ali puno manje od stvarne vrijednosti – mišljenja je Brbora koji zaključuje da je sada na snazi klasična predizborna kampanja gdje političari žele dobiti bodove kod građana.

Vidjet ćemo kako će se ova priča rasplesti. Investitori su još prošle godine zatražili građevinsku dozvolu, ali zbog ovih nesuglasica, još uvijek je nisu dobili. Zaklada je u kupoprodajnom ugovoru potpisala da će u slučaju prekoračenja rokova ili dobiti ostatak novca u kešu ili će joj investitor plaćat penale.

Dok Laus centar čeka građevinsku dozvolu, Gradsko vijeće je na posljednjoj sjednici stazu koja prolazi preko parcele u vlasništvu investitora proglasilo javnim dobrom nakon čega je investitor spornu stazu srušio. Grad je pokrenuo postupak knjiženja sporne staze u svoje vlasništvo, dok iz Laus centra tvrde da je staza njihovo vlasništvo odnosno da je sastavni dio parcele na kojoj se spremaju započeti gradnju.

Maro Marušić