"Razlog zbog kojega sam se odlučila izaći u javnost s istinitim događajem koji se jučer dogodio u Dubrovniku su sve zlostavljane i nezaštićene žene u ovom Gradu i Državi, čiju sigurnost sustav u potpunosti zanemaruje. U Hrvatskoj su izgleda samo kriminal, korupcija i nasilnici zaštićeni kao lički medvjedi.
Žrtva sam psihičkog i fizičkog zlostavljanja već godinama i živim u strahu, usput poštivajući sve zakone Republike Hrvatske koji izjednačavaju roditeljska prava mene kao samohranog roditelja i žrtve nasilja te biološkog oca koji godinama sustavno zanemaruje dijete i zlostavlja njegovu majku.
Imam zajedničko dijete s osobom koja je već osuđivana zbog nasilja, preprodaje i konzumiranja droge te krađa. Usprkos tome, već dulje vrijeme se pri Centru za socijalnu skrb u Dubrovniku vodi proces u kojem pod krinkom dobrobiti djeteta Centar nadgleda poštivaju li se prava oca za viđanjem djeteta, za koje me je optužio da mu ga uskraćujem.

Zakone i institucije Republike Hrvatske poštujem i poštovat ću, tako sam i ovoga vikenda osobno odvela svoje dijete na vikend koji provodi kod obitelji njegovog oca, nasilnika i registriranog ovisnika. Na to pristajem jer je tih dana dijete pod nadzorom bake, u suprotnom bih bila prisiljena pregaziti i te zakone RH radi dobrobiti svog djeteta.
Nakon što sam zatražila minutu vremena da se nešto dogovorim ispred vrata stana s vlastitim djetetom koje neću vidjeti dva dana tijekom vikenda, njegov otac je rekao kako me neće pustiti da nasamo išta razgovaram s njim jer je i on djetetov otac i ima pravo čuti što razgovaramo. U kratkom roku uslijedio je najprije verbalni sukob, zatim i fizički nasrtaj na mene te na kraju više udaraca. Moja je sreća što su u tome trenutku izašli iz stana njegova majka i brat koji su ga držali da me ne ubije i vrištali da bježim. To sam i napravila, te konačno pozvala policiju.

Telefonski broj 192 krišom sam okrenula u istom trenutku kad je počeo verbalni sukob, jer nakon ovoliko godina, znala sam što slijedi. Nasilje je kontinuirano. Iako je gospođa na Centrali čula sve što se događa, nakon što sam uspjela pobjeći na cestu, pitala me jesam li i dalje ugrožena, a ako nisam, da pričekam malo jer je ''u 19 sati smjena u policiji''.
Iako šokirana, pričekala sam policiju koja je stigla nakon 25 minuta. Razgovarali su sa mnom i uzeli izjavu, nakon čega su se uputili u stan gdje su ostali moje dijete, njegov otac nasilnik sa svojim bratom i majkom. Oni su s balkona promatrali moj razgovor s policijom, tako da su ih dočekali spremni. Policija je vrlo brzo obavila i razgov s njima, te su se vratili na ulicu, gdje sam ih dočekala kako bih saznala što mi je dalje činiti.
''Znate, vi ste jedna, njih je troje,' započeo je razgovor policajac. ''Oni su rekli da ste vi njega udarili,' nastavio je uz izraz lica i komentar kako je njemu sve jasno, ali kako su pravila drugačija. ''Znate, morat ćemo izdati neko upozorenje...'' Istog trenutka briznula sam u plač, pitala sam ga o kakvom se upozorenju radi. Jesu i oni svjesni da sam ih zvala upomoć, kao žrtva nasilja, kao instituciju koja bi morala biti tu za nas građane, za moje dijete koje je ostalo u kući zlostavljača i pred čijim očima su udarali njegovu majku'!?

''Znate, prekršajna prijava mora ići i vama i njemu, jer se tako ne može ponašati.'' – rekao je policajac, nakon čega sam se okrenula i otišla, svjesna u kakvom društvu živimo. Nažalost, ne prvi put.
Iako je troje odraslih ljudi u tom trenutku lagalo službenim osobama, ja, nakon udaraca, vrijeđanja, verbalnog i fizičkog napada, nemogućnosti pristupa svom djetetu, zaradila sam još i prekršajnu prijavu!

Ovim putem pitam se je li ovo poruka svim žrtvama nasilja i zlostavljanja, cijenjena dubrovačka Policijo? Do kada ćete štititi nasilnike?
Jesu li nasilnici i dalje ti koje vi trebate štititi, cijenjeni djelatnici Centra za socijalnu skrb u Dubrovniku?
Postoji li ijedna institucija u Republici Hrvatskoj koja će u fokus staviti žrtvu i dobrobit djeteta, koje je i u trenutku pisanja ovog pisma pod nadzorom zlostavljača i osoba koje lažu službenim osobama?
I noćas sam imala noćne more. I danas me je strah napustiti svoju kuću, jer ''njih je troje, a ja jedna,'' kako je rekao policajac. Strah me je poći po svoje dijete. Strah me je za svoju i njegovu budućnost. Strah me je hoću li ikada uz pomoć ovakvih institucija odgojiti svoje dijete u poštenog čovjeka, a ne nasilnika i kriminalca. Jer ova društvena skupina je jedino što Hrvatska štiti. Za to imam sve dokaze.

Razlog zbog kojega sam se odlučila s ovim slučajem izaći u javnost je apsurd prekršajne prijave koju sam dobila kao žrtva nasilja, niza nepravilnosti policije, ali i Centra za socijalnu skrb u Dubrovnikom. Znam da nisam usamljena, znam da je mnogo žena koje prolaze kroz ovakvo nešto kao i ja. A to mora prestati!
Zasad neću izaći u javnost sa svojim imenom i prezimenom radi zaštite identiteta svog djeteta, ali sve ove navode možete provjeriti na policiji, koja mi je jučer oko 19 sati prišila prekršajnu prijavu. Ako mi se što dogoditi, meni ili mom djetetu, znate tko su krivci.

I zadnji apsurd. Jutros sam pokušala dobiti na telefon svoje dijete. Nisu mi ga dali. Zvala sam policiju kako bih prijavila kako mi ne daju jutros čuti svoje dijete, rekli su mi: ''Gospođo, vi ste ga tamo pustili, trebali ste se obratiti Centru za socijalnu skrb ako mislite da je dijete ugroženo. Što ga davate takvim ljudima?''
Da, sjetila sam se i razdoblja kad sam se iz ovog razloga obratila Centru za socijalnu skrb u Dubrovniku. Taj Centar, sve što je napravio je pokrenut proces u kojem se mene nadzire uskraćujem li prava tom ocu za viđanjem djeteta.

Dragi svi, sramite te! Moj život i život mog djeteta već su poprilično uništeni i ugroženi. Ali mogu vam samo reći kako ću posvetiti život rasvjetljavanju nerada institucija, za dobrobit svih onih koji će se tek naći u ovoj situaciji u kojoj sam ja sada, kako bi se ova agonija spriječila."

NAPOMENA: Podaci poznati redakciji

Izvor: portaloko.hr