Ovog ljeta svjedoci smo veliki požara koji su zahvatili područje šibensko i zadarsko nanoseći velike štete prirodi i ugrozi pojedinih biljnih i životinjskih vrsta. Svaki dan skoro na nekom području izbije požar u našoj lijepoj Dalmaciji, toj kolijevki civilizacije.

Pitamo se što je uzrok.Jesmo li mi na dubrovačkom i istarskom području pošteđeni? Daj Bože, ali moram reći - Najviše se bojim ljetnih požara i mislim što smo svi zajedno mogli učinit, da nije baš ovako. Otvorimo oči svi i pogledajmo što nam se događa s našim najljepšim predjelima i šumskim i krajobraznim ukrasima, masline i vinove loze, hrasta, jasena, kljen, borovice-smrka i vazdazelenog bora. Nestaju miljuni metara četvornih visokog raslinja, makije, ali i nažalost maslinjaka i vinograda. Nemamo više predivne česmine, koju baš nije tako lako zapaliti. Divimo se vatrogascima i njihovoj požtvovnosti, ali što je pravi uzrok svakidašnjih požara? Doduše nisu oni samo nas pogodili, događa se u u Grčkoj, Makedoniji, Španjolskoj i Kaliforniji. Neki će reći to su toplinske promjene, a ja osobno mislim da je najveći uzrok čovjek i njegov odnos prema prirodi, ljudska nebriga i bahatost u ponašanju.

Zašto na našim prostorima u prošlom stoljeću nije bilo požara tolikih razmjera? Ja se sjećam velikog požara na našem području u rujnu 1985. godine kad je izgorjelo veliko područje od Trstenoga pa do Rijeke dubrovačke. Dobro se sjećam toga rujna kad sam s bolesnim ocem čekala tri ure u Zatonu, da bi ga doveli do bolnice.

Nažalost moj je otac umro ne samo zbog požara nego i zbog loše procjene liječnika u Slanomu.

Nadalje veliki požar izbio je 2000. godine u susjednon selu u Hercegovini u mjestu Žukovice, gdje je jedna starija žena zapalila brstine i požar je uz pomoć bure razbuktao i zahvatio područje sve do Arboretuma u Trstenom. Ja sam u to doba upozoravala vatrogasnog zapovjednika Mišu Miloslavića, da zaustave vatru na jednom prijevoju – gredi u selu Trnovica, na što je on rekao da požar neće ugroziti šire područje i da ne mogu poslati kanadere. Nažalost ceh je platio direktor Arboretum dipl. ing. Petar Gjurasović.

Nažalost ta vatrena stihija bila je dugačka više od 80 kilometara i izgorjele su velike površine i stoljetni dubovi u Dubravi, vlasništvo obitelji Grošeta. U toj Dubravi u ljetnom razdoblju u dubokoj hladovini bilo je svih domaćih životinja, konja, krava, volova. U pjesmi se pjeva:Govedaru goveda ti pusta, što ne goniš gdje je gora gusta, gdje ne ima muhe ni obada veće zelene trave vrdobrada. Nažalost sve je to prošlost, nema ni govedara ni dubova. Negdje 2005. obišla sam te naše baštine i zatekla zastašujuće slike izgorjelih hrastova - dubova. Njihovi okrnjci i pustoš koji je ostavila plamena stihija, vidjevši jedno veliko stablo duba, zagrlila sam ga i plakala ko malo dijete. Mnogi će mi se smijati:Vidi ova plače za dubom, dub će ponovni izrasti, a pitam se hoće li. Nažalost od toga požara, izgorjela su ogromna staništva endemične biljke zanovet „Peteria silber” te velika prostranstva kadulje, naše primorske ljepotice, medonosne i financijski vrlo unosne „Salvie oficinalis”. Dubrovačko primorje i naša poznata tvrtka „Dalmacija bilje” izvozila je preko 800 tona kaduljina lista većinom u Ameriku.

Gospodin Švarc iz te tvrtke rekao je - otkupit ćemo vam i kaduljin med. Ali toga je sve manje i manje u našem području. Velika demografska katarza Dubrovačkog primorja dovela je do toga da se više ništa ne kosi niti obrađuje i sve je to El Dorado za požare. Ja se sjećam da u našem kraju nije bilo požara. Nama se dolazli kosci čak iz Srebrenice i pokosili bi sve dionice koje su bile namijenjene za košnju. Prije se sve obrađivalo i nije bilo zapuštenih baština. Godine 1960. u Trnovici je bilo 2761 ovca, preko 50 volovova, svaka kuća imala je po dvije, tri krave, konja, kobilu, pp dva praca i kokoši. Imali smo sve doma, samo nam je trebalo kupiti sol, cukar i kavu. Imali smo najbolji med od kadulje, vrijeska i drače. Sad smo se okrenuli nekim drugim za pojedince vrlo unosnim poticajima, a nema pomaka u proizvodnji. Pa se pitam koliko su nas poticaji unazadili i je su li neki na tom debelo prohitirali.

A poanta, svake godine moja lijepa zemlja gori što me užasno boli. Koliko godišta treba da izraste, ne reče se zaludu „stoljetni hrast-dub”? Hvala Bogu, nije izgorjela ni jedna kuća. Koliko je izgorjelo endemičnih biljaka na našim prostorima, koliko ptica, kosova, prepelica, žuna, koliko je izgorjelo njihovih gnijezda i svih malih i većih životinja, koje se nisu uspjele skloniti od vatrene stihije? Svi se u Hrvatskoj sjećamo užasa na Kornatima, gdje je izgorjela mladost i to područje zavila u crno.

Još jedan bizaran slučaj gdje je općinski vatrogasac na Festi u Slanomu- Sidžu istovario punu prikolicu žara i puhnula je bura i izgorjelo skoro cijelo brdo u Trnovici i opet ćemo reći - priroda će se obnoviti.

Zato bih ovdje citirala nekoliko stihova našeg dragog Estebana - Stijepa Tešije iz Majkova, koji je u poemi "Na rubu domovine” 1988. godine napisao: Kud su nekad bile prije bujne šume od makije, i pitomo zelenilo, pretvara se u sivilo. Pa odtuda tužna slika pustinjskog krajolika, zatekla je našu lijepu Dalmaciju.

Akademik Petar Šegedin rekao je 1971 „Svi smo mi odgovorni”. A jesmo li odgovorni prema našim vlastitim prostorima, šumama, maslinicima, vinogradima. Ne prosjecaju se šume, ne čiste se prostori od suhih grana, nema više domaćih životinja koje su čistile prostore, pasle travu, usput gnjojile i stvarale sokove prirode. Bilo je riječi da će se na vidikovcima stražariti i gledati i na vrijeme upozoriti. Godine 1986. bila sam na izletu u Sloveniji. Šuma je omeđena žicom i nitko ne može na svoju ruku ulaziti. Doduše u njih je klima malo drukčija, a i odnos prema vlastitoj zemlji. Na svakom koraku otvaraju se fontane da putnici namjernici mogu natočiti vode i kako bi bilo manje plastičnog otpada. Mogli bi dosta naučiti od susjeda Slovenaca. Sad je skoro većina naših dionica zapuštena i zaludu je vrijednom maslinaru i vinogradaru, kad mu zbog nemara drugih izgori sve što je desetljećima radio i obrađivao.

Koliko će trebati vremana da se obnove izgorjeli maslinici i vinogradi i hoće li se na Parku prirode Biokovo ikada obnoviti endemične biljke, koje su bile ures te naše divne planine? Jesmo li zbog turizma i nakaradnih turističkih objekata ugrozili prirodu i njezinu bioraznolikost? Vidimo grube slike po našim turističkim mjestima, tuče, pijančevanja i razularenosti. Jesmo li izgubili busulu, gledajući samo na more i zaradu na pomorskom dobru, a da ni njega ne znamo štititi?

A sad ću vam reći da skoro svaki dan poslušam pjesmu, koja kad je slušam skoro zaplačem.

„Djevojka sokolu zulum učinila, goru zapalila. Gorjela je gora do dva do tri dana dok je dogorjela sokolu do gnjijezda, Soko gnjijezdo gasi, krila mu se pale, sokolići pište, a soko prokljinje, Ljuto kune soko ljepotu djevojku, dugo djevovala, tiho bolovala. Roda ne imala rukom ne povela, što meni sokolu zulum nanijela.”

Ove bi se sevdalinke trebali na našim prostorima sjetiti i trebalo bi je na našim radio postajama pustiti, da je čujemo i da se na njezinim riječima i poruci koju šalje zaista zapitati i zabrinuti za ovaj lijepi Mediteran, kakav je nekad bio i pokušati spasiti što se spasiti da.

Nadam se da će naši iz vrha politike, a posebno naša ministrica zadužena za održivi razvoj prenuti i konkretno nešto poduzeti. Prije dan dva kazala je - radimo na strategiji. Živi bili pa vidjeli.