Nedostatak radne snage sve je uočljiviji i u našem gradu, a gazde, posebno vlasnici ugostiteljskih i turističkih objekata u Dubrovniku muku muče kako pronaći potrebne radnike bez kojih mogu tek staviti ključ u bravu i objekte trajno zatvoriti. Mnogi izlaz iz te situacije vide u stranim radnicima, ali su svjesni kako se tu krije “mačak u vreći“. Jer, ako se utvrdi da bez obzira na godine, spol i boju kože, strani radnik zapravo ne zna posao za kojeg je agenciji koja ga je dovela naveo da je osposobljen, tad je jezična barijera gazdama najmanji problem kojeg imaju.

Promotor klapske pjesme

Istodobno, dok mnogi u potrazi za većim standardom i boljim sutra odlaze u inozemstvo, Dubrovnik ima sve više stranih radnika. Svi sugrađani imaju stav o njima, a najoriginalniji kojeg smo čuli svakako je: ‘Trebamo strance da nam rade, ali ne bilo kakve! Nama trebaju iz Zapadne Europe. Daj Bože da ih imamo još kao što je onaj naš Irac!’.

A u potragu za “našim Ircem“ uputili smo se unutar povijesne jezgre još ljetos i pronašli ga vrlo brzo jer se ispred njegova kafića, bolje reći bistroa “Barka“ u Antuninskoj ulici, tijekom turističke sezone jedino još može čuti prepoznatljiva i živa, dalmatinska klapska pjesma. Njegova se “Barka“ tako pretvorila u nezaobilazni punkt kojeg pohode turisti sa svih strana svijeta, posebno oni koji žele da osjete duh Grada na način kakav su čuli da je nekad bio i žele se uvjeriti kakvo je to ozračje vladalo sve do Domovinskog rata na predjelu od Pila do Ploča. Matthew je doslovce upijao priče o negdašnjim ugostiteljima i ponudi Grada, posebno o bivšem “Taliru“ i odlučio se za ponudu isključivo izvornih domaćih zalogaja i hrvatskih vina. No, zvuči kao ironija da, u kontekstu povijesne činjenice kako se danas s neskrivenom sjetom priča da se nekad živa dalmatinska glazba mogla čuti ispred desetine objekata, to danas može čuti samo ispred objekta u vlasništvu jednog Irca. Ali, na to je vjerojatno utjecala i činjenica da je Matthew i glazbenik: svira gitaru i “udara“ bubnjeve. No, u sezoni, okretan kakav jest, često osobno poslužuje goste i pomaže konobarima. Zbog svega, ovog ljeta nije bilo prigode za opušteni razgovor kojeg smo odgodili i dogovorili za vrijeme kad sezona popusti i kad se on konačno okrene svojoj prvoj profesiji te drvetu kao istinskoj ljubavi. Jer, Matthew je marangun i stručnjak za drvo kakvi su nekad bili i o kojima znamo samo iz priča naših djedova i ljudi koji su o tim meštrima stvorili urbane legende i dali im zaslužnu aureolu kao gotovo nadnaravnim bićima.

“Mješavina“ engleskog i raguzejskog

-Sad renoviran jednu kuću gore u Žudioskoj ulici. Volim to kad mi  ljudi daju posla sa starim kućama na Stradunu i oko njega, kad im mogu dati novi duh i energiju. Normalno radim sve: brusim parkete i persijane, kitujem, impregniram drvo, montiram… Najviše volim kad imam staru kuću i kad je treba srediti od vrata i poda do persijana, kad mi daju da je potpuno refrešam i da u Gradu zasja kao nova. Teško je to raditi, ali raduje kad ponovno daš dušu nekoj kući u kojoj se prozori nisu obnovili 70 pa i stotinu godina. Volim gletovati, pituravati s (zračnim) “pištoljem“ i sve obnoviti- razdragano nam i s nepatvorenim sjajem u očima priča Matthew Grealish. On je taj samozatajni “naš Irac“, kako ga sugrađani sve češće nazivaju, a radionicu je otvorio u prostoru Zaklade Blaga djela u Dropčevoj ulici, tek nekoliko metara od Straduna.

Priznaje kako mu uopće nije teško raditi sa stolarijom ili obnovom namještaja, ne odbija ni ako treba s bagerom i betonom, a već je radio posebne narudžbe dijela ugostitelja i malih brodara, pa i za ovoljetni Lopud film festival. Ipak, najveći mu je problem to što nema dovoljno vremena za sve što želi i voli raditi. - Da, fali mi vremena, želim raditi u ovoj radionici po cijeli dan, a raduje me da susjedi na sve gledaju pozitivno. Tu sam već pet godina i sretan sam kad i ljudi vide rezultat i mojih ruku djelo. Evo, radim od duba što treba za “live tuna show“ te brodske stolove, ali i daske za sushimi i ono što u Engleskoj nazivamo “floating shelf“ (tzv. lebdeće police).

Recimo i to da je Matthew iz Dublina u Grad došao tragom ljubavi: njegova je supruga Dubrovkinja i može se reći da ga je naš grad osvojio. I zarobio mediteranskim načinom života protkanog čarima obiteljskih blagodati. Vidi se to posebno kad sa sjajem u očima priča o svojoj kćerkici i planovima koje želi realizirati. Pa i kad priča o teškoćama na koje nailazi, Matthew sa svima, gostima i sugrađanima, priča simpatičnom mješavinom engleskog i raguzejskog.

“Ođe imam malih problema s mladim ljudima koji ne žele raditi kao ja, rukama kao meštar sa strujom, vodom i sve. Ali, ipak imam čovjeka koji ima radionicu i pomaže mi. Mislim da je iz Grude u Konavlima. Ali, moja je edukacija počela s tatom koji ima firmu za građevinske radove. On me je sve naučio. S njim sam bio svaki vikend, kao god bih imao slobodnog vremena nakon škole, već od desete godine. A sad imam 38 i educirao sam se s još nekim starijim ljudima. Cijeli sam život radio s tatom  i četiri godine pohađao ‘high school’, učio za meštra od stolarije i drvenih brodova, a kako sam se želio specijalizirati, tu sam učio sve aspekte profesije te godišnje išao šest mjeseci u školu, a ostalih šest mjeseci sam radio“- priča Matthew.

Rentijerstvo ispred rada

“Mogu reći da te tamo škola malo plati kad učiš u školi, ali kad nisi u školi i radiš sa šefom, plaća te on. Tako me šef plaćao po više stotina eura tjedno, ali kad sam prve dvije godine u školi dobivao svaki tjedan samo 150, u trećoj godini već 250, u četvrtoj… Ali, ovaj je posao težak za mlade ljude koji žele kupiti auto i uživati u životu, oženiti se, ali vidimo da ođe imamo malo problema zbog mentaliteta... Ovdje je kultura sezonskog rentinga: ne treba ništa raditi zimi. Mogu kupiti sve što trebam ako samo radim s gostima šest mjeseci, i mladi ljudi to vide - tko ima najbolje auto, motor, kuću i sve ostalo te misle: zašto ja trebam ući na ‘trade’?”, govori nam.

Na opasku ‘što ako turizam zakaže?’, Mathew brzo uzvraća.

- Da, turizam je turizam, ali ja radim cijelu godinu, imam kafić i u njemu radim od večeri do kasno u noć, a danju radim kao meštar u radionici i to mi je normalna, dobra rutina. Jer, ako želiš dobar život, trebaš raditi! Ne može se sjediti i s rukama šest mjeseci ništa ne raditi! Osobno želim mlade ljude naučiti ovom poslu da budu najbolji, ali ih je teško naći, i sam znaš, nas dva mlada čovjeka, zajedno radimo cijelu zimu. Tako mi je jedan odbio i rekao ‘želim stan i u kuću za playstation i sve ostalo’ - odgovara.

Na kraju razgovora Matthew ponovno naglašava kako dolazi iz velike obitelji, kako je sretni otac četverogodišnje djevojčice koja je prvo unuče njegovim i roditeljima njegove supruge. Priznaje i da je još uvijek duboko povezan sa svojim roditeljima koji su kupili staru kuću u Orašcu u kojoj njegov 60-godišnji otac planira, kad se djelimice umirovi, provoditi šest mjeseci godišnje, a ostatak godine u rodnoj Irskoj.