Na Stradunu obučenom u uniformu magneta s natpisom Dubrovnik pronaći ćete poneku drugačiju butigu. Na adresi Zlatarska 1 srest ćete Igora Hajdarhodžića, u rodnoj mu je kući radionica, ali i butiga njegovih radova. Svijet umjetnosti izvan granica Lijepe naše dobro ga poznaje i priznaje. Akademski glumac službeno, umjetnik životno. Nakon karijere na daskama koje život znače, ali i filmovima, Hajdarhodžić se danas bavi asamblažom, skulpturama, slikanjem, glazbom ili jednom riječju – umjetnošću. Njegovi brodovi pred Zlatarskom 1 oduzimaju dah, na prvom parobrodu u oko nam je odmah upala kočnica od bicikla, džezve za kavu i kalup za tortu. To je ono što Hajdarhodžić radi, u njegovim rukama otpad postaje umjetnost. 

„Nekako sam uspio imati kontinuitet u više različitih razina vezano uz umjetničku proizvodnju. Sve sam to radio istovremeno, kao i danas“, govori nam te dodaje kako ništa ne napušta, ali cijeli dan radi. „Ako imaš više umjetnosti na kojima se baziraš onda je jednostavnije živjeti, jedna hrani onu drugu“, govori.

Pravilan naziv njegovih brodova bio bi asamblaž. Asambliraju se razni antikviteti i pretvaraju se u nešto drugo i nastaju parobrodi koje najčešće radi, s početka 20 stoljeća. Osim toga, radi i modeliranje bolida i drugih automobila na razini prvih 30 godina 20. stoljeća. Trenutno radi hidroavion i lokomotivu, bavi se mobilnim skulpturama.

UMJETNOST I OBITELJSKA CRTA

Igorov otac, Izet Hajdarhodžić bio je glumac i redatelj, umjetnički ravnatelj ondašnjeg Narodnog kazališta, a danas Kazališta Marina Držića, majka Ksenija bila je glumica, a po njoj nosi naziv i jedna pjesma Arsena Dedića 'Večer sa Ksenijom'. Igorov život je život umjetnika, baš kao što su mu bili majka, otac i dundo Arsen. 

„Imao sam bend i neobičan uspjeh sa 17 godina, prodali smo veliki broj ploča i mislio sam da ću se baviti muzikom. Nisam se prestao baviti muzikom ni dan danas, možda i aktivnije nego ranije. Upisao sam glumu, radio  u dubrovačkom teatru 26 godina i na filmovima puno puta. Istovremeno sam se bavio i likovnim radom, interijerima pogotovo“, govori i dodaje kako se interijerima možda bavi i najduže.

UMJETNOST I IZUM

„Ja jesam umjetnik, ali kada se bavim time što mi zovemo umjetnost bavim se uvijek izumom, projektom. Ne ostajem samo u nivou gotove umjetnosti - gluma, muzika, kiparstvo, slikarstvo, asamblaža... Stalno pričam o slobodi vezanoj uz brodove, ako gledamo sa strane poetike, ali se zapravo uvijek bavim izumom“, govori nam. 

Njegovi materijali ne dolaze poštanskim kamionom iz neke moderne tvornice, njegovi dobavljači su 'domaći', a materijali dolaze s malo neobičnijih mjesta. 

„Već 40 godina sve živo radim od otpadnih materijala. Stalno sam na istom putu, samo mislim da sam putem postao netko tko dobro prepoznaje to smeće i pretvara ga u nešto drugo. Imam doticaja s romskom zajednicom gdje mi neke stvari koje ne mogu uvijek nabaviti oni rješavaju“, kaže Hajdarhodžić koji, osim toga, materijale nalazi i na sajmovima, privatnim zbirkama, uz pristup otpadu gdje pronalazi najviše.

ŽIVOT I UMJETNOST 

Kaže  kako se po nekim istraživanjima u svijetu od umjetnosti zna živjeti bolje nego od nafte. 

„Kod nas to nije tako, kod nas su vrijednosti izvrnute. Na Stradunu nema pet ateljea umjetnika, imamo suvenirnice, šarene dućane niže ili srednje kvalitete. To je otprilike strategija jednoga grada vezano za prezentaciju, prodaju, možda i atmosferu vezano uz umjetnost. Mislimo da se od umjetnosti ne može živjeti, a od umjetnosti se može najbolje živjeti“, govori  te dodaje kako je Dubrovnik grad koji nažalost, malo ili niti malo ne prepoznaje vrijednost umjetnosti. 

„Ovdje je ta atmosfera da se ne može živjeti od umjetnosti nešto prirodno, jer je zaista teško, ali kada vidiš koliko je teško - onda odeš. A tamo gdje odeš vidiš da može, dok ovdje ne može. Zašto? Zato što strategija nije takva da bi umjetnost bila bitna“, govori. 

Hajdarhodžić nije orijentiran na proizvodnju i prodaju, njegov rad vođen je drugim ciljevima, on u njemu uživa jer umjetnost živi, i od umjetnosti živi.  

„Novac je u mom dućanu posljedica. Kada bih se bazirao samo na prodaju, vjerojatno bi dućan propao, bio bi samo suvenir shop. Za moj artizam godišnje mi treba više novaca nego nekome za hranu. Ne razmišljam puno o tome. Posao uvijek trči ispred naplate, moje skulpture su jako skupe i zaista se super prodaju. Ali kada bi se samo na njih orijentirao vjerojatno bih bio samo varilac. Ja napuštam te modele koji donose dobit u potrazi za nečim što je kreacija u smislu novotarije, izuma“, pojašnjava. 

Život umjetnika nije život u kojem se novac štedi, smatra Hajdarhodžić.

„Umjetnik ne može štedjeti pare, on će ulagati u svoju umjetnost. Kada sam zaradio puno, odmah sam imao samo više proizvoda, nisam to povezao s nekim drugim uživanjima. Radim 14 sati dnevno i već je to skupo. Da bih napravio jedan brod on košta, i skupljanja i vremena. Međutim, ja toliko uživam da mi se ne isplati razmišljati o novcu. Kada bih i toliko zaradio i da idem to trošiti, ne bih uživao koliko uživam kada radim“, iskren je Hajdarhodžić.  

Ne radi sam, poslove varenja i slično tome ipak nije moguće raditi bez pomoćnika, pa je uz njega Vjekoslav Gelemanović s kojim je radio projekte vila u Istri, a onda ga je nagovorio da uzme dubrovačku adresu pa je to već sada dugogodišnja suradnja i kumstvo.

„Uprava gradske luke nam je omogućila da imamo koncesiju u Posatu i tamo funkcioniramo kod krupnijih skulptura i konkretnih brodova, a uspijevamo se baviti i edukacijom djece. Moj projekt star 35 godina zove se Mala škola brodogradnje. Zadnje sam na Lokrumu bio pet godina. To su bile baze za poimanje mora i vještina vezanih uz pomorstvo za djecu i modeliranje u raznim materijalima, proizvodnja, rekonstrukcija broda i plovidba, upoznavanje, eko patrole“, podsjeća. 

Hajdarhodžić govori kako kulturna i umjetnička strategija u Dubrovniku ne postoji, uvijek je kritičan prema politici, vlasti, kako gradskoj tako i državnoj, ali ipak je tu. 

„Dubrovnik se približava jednom duhu, koji po meni, nama nije primjeren. Događa se bježanje od suštine, na području tradicionalne brodogradnje, ne prepoznaje se ta snažna pomorska povijest ni po čemu. More i nebo su uvijek gdje su bili u Dubrovniku i kada se izuzmu sve nepravde, Dubrovniku se vraćaš zbog inspiracije, to nije ovisno o onome što ti se događa na razini strategije ili politike Grada s kojom se ja tradicionalno ne slažem“, otvoreno će. 

DUBROVNIK KAO ODREDNICA VRIJEDNOSTI

Priča nam kako ga je otac naučio, ako mu netko u Dubrovniku kaže da njegova umjetnost vrijedi, to znači da može uspjeti u cijelom svijetu. Uskoro će imati izložbe u Trebinju, Mostaru i Tivtu. Imao je pozive iz Venecije, Londona, New Yorka, ali kaže kako mu je važnije bilo prekapati po trebinjskom smeću. „Napravio sam brod koristeći sanduke od municije kojom je tučen Dubrovnik. To mi je bilo nešto interesantno kada sam skupljao tu vrstu JNA otpada, da od toga skalupim sebi znak tog vremena“, govori.

„Moj sistem je gerila. Dolazim u neki grad i nakon nekog vremena pitam na nekom trgu da mi daju da  radim. I to mi prolazi, bez institucije, kao da sam ja institucija“, kaže Hajdarhodžić.  Njegov rad nije praćen pokroviteljstvima i organiziran je reći će 'vanistitucionalno'. 

„Ovdje su dobri ljudi, ali su jako zatrovani budalaštinama i nemaju nikakvu strategiju. Nisu spremni na dogovor. Recimo ako hoćeš urediti gradsku luku ti bi imao 20 godina ratovanja, ne bi imao dvije godine uređenja“, zaključuje Hajdarhodžić kako je to 'problem naših krajeva'.