Tog 6. travnja u 8 sati ujutro, Dubrovnik je zadesio kafastrofalan potres. Ovo je bila najveća katastrofa u dotadašnjih 1.200 godina povijesti Dubrovnika.

Golemo kamenje kotrljalo se s brda Srđ i rušilo sve pred sobom. Snažan cunami poharao je luku. More se nekoliko puta povlačilo i pri povratku razbijalo brodove o obalu. Pukotine su se pojavile u zemlji, a izvori vode su presušili. Uzvitlana prašina bila je toliko gusta da je zamračila nebo.

Snažan vjetar je raspirio vatre s ognjišta i izazvao požar koji je gorio sljedećih 20 dana i progutao neprocjenjivo materijalno i kulturno blago koje je nastajalo tijekom stoljeća.

Potres se dogodio 6. travnja 1667. godine, ujutro, negdje između 8 i 9 sati. Prvi i glavni udar koji je odredio budućnost Grada i njegovih stanovnika bio je kratak, ali neobično snažan, a slijedili su ga odmah zatim potresi slabijeg intenziteta.

Jedan franjevac koji je tijekom potresa služio misu tvrdio je kako je potres trajao točno koliko mu je bilo potrebno za na oltaru na latinskom jeziku izgovoriti iduće riječi: "Muka našega Gospodina Isusa Krista". Drugi su preživjeli, pak, uspoređivali duljinu trajanja s vremenom koje je potrebno za izgovoriti Očenaš; treći s duljinom trajanja molitve Vjerovanja. Nakon trusnog udara zgrade su se nastavile urušavati, padali su rasklimani zidovi, dijelovi brda Srđ otkidali su se u obliku gromada stijena te se, uz zaglušujuću buku, kotrljali prema gradu. Srušenim gradom odjekivali su krikovi preživjelih i ranjenih, plač zatrpanih koji se, zbog kamenja ili greda koje su na njima ležale, nisu mogli pomaknuti. U luci se more tri puta povuklo ostavljajući brodove na suhom se polomiti, a onda opet velikom snagom nadolazilo lomeći obalu i ostatke brodica. Tvrđava sv. Ivana dva se puta otvorila i zatvorila, ali se nije srušila. Neozlijeđeni su u strahovitoj panici pokušavali izići iz Grada ostavljajući svoje srodnike zatočene pod srušenim zidovima domova. Oni koje je trešnja zatekla u postelji polugoli su panično preskakali preko ruševina i leševa koji su iz njih virili. Nisu razmišljali ni o čemu drugom, nego kako spasiti život i uteći što je moguće prije iz tog kolopleta smrti. Možda najbolje to ozračje beznađa i straha očituje nekoliko rečenica koje je kanonik Bernard Giorgi napisao potkraj travnja Stjepanu Gradiću u Rim. "Nijesam kadar da vam opišem naš rasap, jer nemam sigurna mjesta da naslonim glavu. Ruševine, vatra i pljačkanje svršili su grad".

Potres je porušio gotovo cijeli grad. Stradalo je oko 3.000 ljudi, što je polovina tadašnjeg stanovništva grada.

Harris, R: Povijest Dubrovnika