Riječ je o Blanki Glumac, najstarijoj članici Linđa i ženi koja je u Linđu plesala od prvog dana, dakle još od 1964. godine kad je bila članica tadašnje folklorne sekcije. „Ples mi je jednom bio sve i tako mi fali. Prva sam otvarala plesove. Tad se plesalo iz čiste ljubavi,“ emotivno je izjavila Glumac i to je bio povod za razgovor za Dubrovački dnevnik te prisjećanje na neka druga vremena i na Linđo.

„Bili su to sami počeci. Bilo nas je jako malo pa smo plesali sve plesove, međutim pod pravim imenom 'Linđo' je krenuo 1965. godine, a prvi nastup je bio u listopadu u Jadrana i tu smo plesali po tri, četiri kola. Nisu postojale grupe jer nas je bilo malo pa smo plesali svi sve i svi smo pjevali,“ izjavila je Glumac koja je inače od svoje devete do 20. godine plesala kao balerina, nakon čega je počela plesati folklor.

Jasno se sjeća dana kad je postala članica Linđa. Bilo je to na nagovor njene nevjeste i tada je bila 20.godišnjakinja, ali najstarija od onih koji su tada plesali.  

„Završila sam školu, zaposlila se, nevjesta me povukla. Govorila je da dođem, da nas fali i tako sam došla u salu da vidim kako to izgleda. Stala sam sa strane, njih je možda bilo 20-ak, to je bila preparandija. Gledala sam ih sa strane, a Sule (op.a. Sulejman Muratović) je došao i pitao me  - a što ti tu stojiš? Rekla sam da sam došla vidjeti kako to izgleda i da ću ostati ako mi se svidi odnosno da ću poći ako mi se ne svidi. Na to je on rekao – ili hajde doma, ili se svlači. Svi su govorili – ajde, ajde, ostani, i ja sam ostala. Bila sam presretna,“ izjavila je Glumac koja je u Linđu plesala dvije i pol godine, a onda se udala. Kako kaže, tada nije bilo moderno plesati ako si udata žena pa je prestala. Međutim, kaže kako Linđo za nju nije bio samo ples. Bila je to ekipa ljudi koja je voljela ples, ali i dobra druženja iz kojih su izrasla brojna prijateljstva.

„Prije smo se svake godine sastajali, družili smo se i imali zabave.  To se kasnije malo razvodnilo. Ona se udala, ona rodila, tako da su se i sastanci prorijedili. No, vazda nam je bilo drago da se sastajemo i nađemo, posebno za godišnjice, primjerice kad se obilježavalo 10, 15, 20 godina postojanja... Vazda smo bile tu, plesale smo, i staro, i mlado,“ kazala je Gumac koja dodaje kako se i danas, kad su starije, rado sastaju i druže te kako je riječ o prijateljstvima koja traju i danas.  

„Godinama smo išle u maškare, organizirano se maškaravale. Šile bismo po mjesec dana, pripremale se, nas 10-ak, 12, dobivale nagrade... To je nešto što čovjek ne može nikada zaboraviti,“ kaže Glumac. U posljednje je vrijeme i godine spriječavaju u takvim druženjima, mada je davala sve od sebe. Sjeća se kako je nakon operacije kralješnice prije koju godinu prisustvovala večeri Linđovaca na kojoj je tri sata stajala na nogama jer nije mogla sjedati, ali joj je bilo drago biti s kolegama i prijateljima.

„Ples mi nedostaje i danas! Prošlo je to dosta plesača, mislim kako od svih njih, meni sve to najviše nedostaje. Najviše patim za plesom. Moje društvo se vazda sastajalo na večerama, pjevalo, a gledali smo i nastupe. To je nešto što iz tebe ne može izaći. To je pravo veselje. Ja vazda kažem da sam se skoro rodila na pozornici. Ali tako je kako je, godine čine svoje,“ kaže Glumac emotivno.

Na pitanje kakav dojam stječe o današnjem Linđu, najstarija Linđovka kaže kako je veseli što se svake godine sve više ljudi priključuje ansamblu, među kojima ima i puno djece.

„Teško je to sada uspoređivati. To je tada stvarno bila ljubav prema plesu. Svi su plesali iz ljubavi, amaterski. Ne znam kakva je sada ova generacija; je li to interes za putovanjima, za dobiti, možda iz obaveze ili pritiska od strane roditelja, mada ne vjerujem da je tako... Vidim da se puno mladosti priključuje u Linđo i da ga vole. Kako se oni ponašaju tamo, kako se osjećaju, to ne znam, ali mislim da je i danas sve to ok. Iskreno bih preporučila svakom roditelju da upiše dijete na Linđo, ako ono voli ples. Nama je Linđo bio zakon,“ izjavila je te dodala kako smatra kako, bez obzira na modernu glazbu i nove trendove, mladi  u Dubrovniku i danas cijene folklor.

„Ima entuzijazma u njima. Bila sam na Gromači, s gustom sam gledala tu djecu i mlade kako plešu. Meni su oči bile pune suza. Vidim da vole i da ih ima. Vazda dolaze novi članovi  i vidim da to djeca vole,“ izjavila je.

Kada govori o Linđu, ali i prijašnjim vremenima, Glumac govori s velikom nostalgijom, ali i srećom.  Vremena se mijenjaju, sve navike i radosti koje je njena generacija imala nisu sasvim iščeznule, ali kao da su se prorijedile.

„Ljudi su se jako promijenili, po mom mišljenju. Prije, kad bi ušao u autobus, vazda bi našao nekoga s kim ćeš popričati. Danas, kad uđem u autobus, vidim ekipu od dvije tri djevojke ili mladića i svatko od njih je na mobitelu. Samo gledaju u mobitel, 'guglaju', šaltaju po ekranu i nema nikakvog razgovora. Rijetko kad ću sjesti u autobus, a da neću popričati s ljudima jer je u meni još od djetinjstva ostalo da s ljudima treba komunicirati. Danas se to sve svelo na kafiće i na mobitele,“ izjavila je Linđovka.

Uz ples joj nedostaje i prepuni Stradun na kojem se nekoć điravalo kako bi se vidjelo nekoga poznatog, simpatiju, sjelo na izloge, razmjenjivalo poglede.

„Bježala sam sa zadnjeg sata iz škole, što sad smijem reći jer mame više nema, da učinim đir preko Straduna. Vazda je bio pun, u svako doba dana i noći. Danas više nema nikoga, svi su po kafićima i ne znam u čemu je poanta,“ izjavila je.

Razvoj tehnologije, drugačije vrijednosti i prioriteti dovele su do određenih promjena, a ova Linđovka tvrdi kako se u cijeloj toj priči izgubila pristnost među ljudima.

„Cijeli svijet se mijenja. Ljudi žure za dobiti, novcem, prestižem, da se što više toga stvori. Međutim, ono što nam treba je više komunikacije među ljudima, razgovora i u kući i van kuće. Ljudi su prije bili sretniji, mogu to sa sigurnošću kazati. To što nekome pošaljete 'sretan Božić' ili 'sretan Uskrs' ne znači baš ništa. Nema  u tome prisnosti. Daj ti meni da s čovjekom razgovaram,“ kazala je Glumac.

I Dubrovnik se uvelike promijenio s obzirom na vrijeme kad je Glumac počela plesati u Linđu i danas. Kaže kako je najviše smetaju kineski suveniri, a kako Dubrovčani danas nemaju gdje kupiti metar robe ni crevje kako treba.  

„Moja majka je sa 101 godinom govorila na televiziji kako je Grad izgledao u njeno doba, 30-ih godina. Kazala je kako su '39. godine u Dubrovniku bila samo dva automobila, a danas ne možeš prolaziti putem od automobila i skutera. Drugo je doba, ali naš Dubrovnik se ispraznio; više nemaš gdje kupiti pucu, ni metar robe, ni alavija crevje... To smo izgubili, a dobili smo zlatarne i suvenirnice. Ne kažem da toga ne treba, dapače, ali je svega previše, a posebno tih kineskih suvenira. Čovjek iz Kine dođe ovdje i ide kupiti maketu Dubrovnika, okrene je i vidi da je 'Made in China'. Svojoj susjedi sam prije 10-ak godina u Cavtatu, kad su bile ljetne maškare, kupila jednu pepeljaru. Ona je prelijepa, poznata žena koja se slikavala u konavoskoj nošnji. Poslije 30, 40 godina našla sam u Cavtatu pepeljaru s njenom slikom u nošnji. Kupila sam je i donijela joj je na poklon kako bih je razveselila. Ona je okrenula, a iza je pisalo 'Made in China',“ izjavila je Glumac koja bez obzira na godine i na drugačije vrijeme od onog koje je jako voljela ne skida osmijeh s lica. Valjda se zbog toga jedne godine i našla u konkurenciji za najpozitivniju osobu godine.