test

NA OKRUGLOM STOLU O AUTIZMU IZNESENI BROJNI PROBLEMI "Gospodo stručnjaci, nisam sigurna da sustav funkcionira"

Autor: dubrovackidnevnik.hr Autori fotografija: Goran Mratinović
Udruga Poseban prijatelj uz Dan osoba s invaliditetom danas je na kampusu Sveučilišta održala okrugli stol pod nazivom 'Autizam, jučer, danas, sutra', nakon čega je održana prigodna dodjela zahvalnica za ustanove i osobe koje su svojim zalaganjem doprinijele na različite načine radu udruge kroz okruglih 10 godina rada. 

Na okruglom stolu bilo je riječi o iskustvima rada s poremećajima iz autističnog spektra u Poliklinici za zaštitu mentalnog zdravlja djece i mladih Opće bolnice Dubrovnik, o djeci s teškoćama u razvoju s posebnim osvrtom na autizam u vrtićkom okruženju te o prilagodbi nastavnog programa za djecu u autističnom spektru. 

Predavanja su održale Silva Capurso, savjetnica Poliklinike za zaštitu mentalnog zdravlja djece i mladih, te doktorica Ljiljana Pintarić Mlinar i profesorica Zrinjka Stanči s Edukacijsko rehabilitacijskog fakulteta u Zagrebu. 

Capurso nam je iznijela podatak kako je u Poliklinici na tretmanu i u dijagnostici, od ukupno 1082 djece, njih 145 je u spektru autizma.

"Oni primaju trajne terapije odnosno dobivaju terapijske postupke koji im trebaju s obzirom na njihovu dijgnozu. Djeca koja dolaze u Polikliniku prvo dolaze kod psihologa. Nakon toga i nakon razgovora s roditeljima, dijete se obrađuje, obavljaju se dijagnostički postupci ako je to moguće i koliko je moguće. Dalje se upućuju na daljnju obradu kod edukacijskog rehabilitatora, radnog terapeuta i logopeda i kad se sve to napravi, onda liječnik postavlja dijagnozu,“ izjavila je Capurso dodavši kako su kod terapijskih postupaka najčešće usluge edukacijskih rehabilitatora i logopeda.

„U Bolnici ih imamo, ali nedovoljno, tako da terapijski postupci ne traju onoliko optimalno koliko bi djeci možda trebalo. Stoga treba naglasiti kako je važna edukacija samih roditelja, uz pomoć stručnjaka, kako bi mogli i sami raditi s djecom jer to šetanje od jednog do drugog stručnjaka zna stvoriti otpor kod djece,“ govori Capurso.

Komentirajući liste čekanja, Capurso je kazala kako postoji ona za logopeda, no kako bi se one smanjile, smatra kako bi djeca prvenstveno trebala ići kod psihologa, a kod logopeda tek nakon njegovog mišljenja i mišljenja ostalih stručnjaka.

„Imamo liste čekanja koje se odnose na logopede. U drugim situacijama liste čekanja nemamo. One bi se sigurno smanjile kad bi uputnice prvenstveno bile za psihologa, pa ako treba i logopeda. Hoću reći kako se roditeljima najčešće teško suočiti s dijagnozom i u tom problemu u kojem se nađu, pa liječnici kako bi im izašli u susret, uglavnom daje uputnice direktno za logopeda. No, nekad ta djeca još nisu za logopeda. Nekad to kad dijete ima tri godine može biti kasno, a nekad je prerano i treba raditi nešto drugo s djetetom,“ kaže Capurso.

Profesorica Majda Tafra Vlahović, doktorica je komunikacijskih znanosti i radi na Sveučilištu u Dubrovniku već 16 godina kao vanjski suradnik, a na okruglom stolu obratila se okupljenima.

"Mislim da je ovo jedna akademska i praktična diskusija kojoj fali 'case' (op.a. studija slučaja), kojega vam mogu dati. Baka sam dva autistsična djeteta, što se tiče rane intervencije točno je da moramo početi s odlaskom kod lječnika. Kada je prvom djetetu dijagnosticiran autizam, majka je već bila trudna s drugim djetetom, a nitko nam nije rekao da postoji povećan rizik za autizam ako već postoji u obitelji. I majka i otac, a i ja s njima, proživljavamo tu cijelu složenu obiteljsku situaciju. Ono što želim reći, gospodo stručnjaci, nisam sigurna da sustav funkcionira. Oboje mojih unuka su teški autisti i potpuno neverbalni, prošli smo sve terapije civilnog društva, a i naplaćali smo se privatnih terapija. Ja nažalost na svom unuku ne primjećujem nikakav napredak, pa čak dolazi i do nazadovanja. Ne znam svojoj obitelji reći kuda da idu i koga da pitaju. Netko mora biti taj tko će objasniti kako da se nosimo s tim i zašto kod djeteta ne samo da nema napretka, nego smo došli do nazadovanja. Cijela se obitelj s tim ne zna nositi. Istodobno, moj drugi unuk je od sustava doživio negaciju, napismeno je napisano kako on nema pravo na logopeda niti na edukacijskog rehabilitatora do svoje sedme godine, jer je on 'premali'. Ne bih vam htjela govoriti koliko su naporni međuobiteljski odnosi i održati ovo o čemu ovdje govorite da roditelj 24 sata na neki način educira. Doktorica sam komunikacijskih znanosti i apsolutno nemam pojma kako postupati s to dvoje djece, ne znam koga da pitam, kome da se obratim, a ni roditelji ne znaju. A u konkretnom slučaju regresije isto tako nema lječnika koji bi pomogao. To vam je, gospodo stručnjaci, 'case' studija, to je život. Moj sin koji je intelektualac i novinar rekao je da će napisati knjigu 'Od 9 do 12', jer od 9 do 12 kada su djeca zdrava i nisu prehlađena pa su u centru, onda taj otac ima vremena za pisanje, poučavanje, rad i zarađivanje novaca, vježbanje i tako dalje. Od 9 do 12 ima vrijeme za sve ostalo, za život jer noć je upitna, a dani su još gori", iznijela je svoju tešku obiteljsku priču na okruglom stolu profesorica Tafra Vlahović. 

Popularni Članci