"U popodnevnim satima tog dana oni su, koristeći djelomično povlačenje agresora, izašli iz Grada i raskidajući okove više-mjesečnog potpunog neprijateljskoga okruženja oslobodili privremeno okupirana područja Rijeke i Župe dubrovačke.

Na koji način je JA razumjela Vance-Owen-ov mirovni plan i obvezu napuštanja teritorija RH, najbolje govore dva ultimatuma, upućena 22. i 23. svibnja 1992. dubrovačkim vlastima i HV, „vojvode“ Božidara Vučurevića i jugo-armije. Tako Vučurević prijeti da će „ukoliko hrvatske snage ne obustave sve napade na SAO Hercegovinu biti upotrijebljena sva sredstva i tući će se Dubrovnik... Upućujemo posljednje upozorenje i žestoko ćemo uzvratiti bez milosti, bez oklijevanja i bez biranja vatrenih sredstava po svemu što se zove hrvatsko. Dubrovnik ne samo što će ostati bez Starog grada, nego će i čitav biti bivši Dubrovnik.“. Kako bi potkrijepio svoje prijetnje Gradu je istoga dana isključena struja, nakon čega je iznova ostao i bez vode.

Sutradan se sličnim „upozorenjem“ oglasila i JA: „Djelovanjem Hrvatske vojske na pravcu Zamaslina – Slano, primorali ste nas na dovođenje novih jedinica na ovo područje, što će imati za posljedicu odgađanje planova o napuštanju dubrovačkoga područja na neodređeno vrijeme, a vjerojatno će imati i utjecaja i na normalan život stanovnika.“

Nakon ovih objava malo tko je očekivao da će jugo vojska na brzinu napustiti Mokošicu, u 14,40 sati 26. svibnja, a nedugo potom i svoja uporišta na Strinčjeri i Žarkovici. Kada su tijekom jutra dubrovački pregovarači došli u Mokošicu, pukovnik JA Miodrag Miladinović i major Branko Delibašić su ih obavijestili „...da u toku dana vojska SRJ počinje prvu fazu povlačenja iz okruženja Dubrovnika i ide do nove linije južno od Dubrovnika“. Zahvaljujući, već spominjanoj, iznimno bogatoj donaciji dokumentarne građe gosp. Iva Šimunovića, Muzej je u posjedu i više varijanti Nacrta „Sporazuma o povlačenju jedinica stacioniranih u području Dubrovnika“ o kome se pregovaralo s tzv. JNA.

Prilikom odlaska iz Rijeke dubrovačke, agresor je minirao Jadransku cestu u Čajkovićima, a u Ratni dnevnik COB-a tog su dana upisane dvije dugo iščekivane bilješke: 15,40 h – Hrvatski barjak se vije u Mokošici (na zgradi Opskrbnog centra); 16,00 h – neprijateljska vojska skida svoju zastavu sa Žarkovice.

Već u 18 sati 1. pješačka bojna 163. brigade HV, zajedno s dijelom snaga PU Dubrovnik, kreće u protunapadna djelovanja na glavnom pravcu: Belveder – Bosanka – Žarkovica – Brgat, i pomoćnim pravcem od petlje iznad Grada prema Dubcu. Istodobno 2. pješačka bojna napreduje glavnim pravcem: Luka Gruž – Stara Mokošica – Loško brdo – Petrovo selo – Osojnik, i pomoćnim pravcem od Nuncijate i Strinčjere prema Komolcu. Zajedno s njima idu i specijalne snage MUP-a koje preko Komolca ulaze u Novu Mokošicu te zauzimaju Zaton i Orašac. Do 17 sati 27. svibnja naše snage su ušle u Osojnik i zauzele prostor do Grabovice, a na istočnoj strani bojišnice Brgat, Postranje i Plat.

Dugo najavljivano i „potpuno“ povlačenje neprijatelja, završilo je uspostavljanjem crte od Golubova kamena preko Ivanice do Malaštice i to na način da se ti položaji postupno predaju Hercegovačkom korpusu VRS, a Podgorički korpus JA i dalje nastavlja držati crtu od Zvijezde preko Veljeg dola, iznad Plata do Prahljivca.

Da agresor nije odustao od svojih osvajačkih planova na dubrovačkom području potvrdilo se 29. svibnja kada je poduzeo novi topnički napad na Grad. Tom prilikom iznova je razarana i povijesna gradska jezgra u kojoj su pogođeni Franjevački samostan, Katedrala, crkva Sv. Vlaha, Knežev Dvor, mala fontana na Gundulićevoj poljani i mnogi drugi spomenici kulture. Narednih dana, pored stalnih napada na položaje HV, granatirana je Mokošica, Kupari, Mlini i Čibača.

Do 30. lipnja 1992. Centar za obavješćivanje morao je 14 puta oglasiti opću opasnost na užem gradskom području, s tim da je zbog stalnih napada, u vremenu od 29. svibnja do 16. lipnja, uzbuna trajala neprekidno 414 sati.

Istodobno, postrojbe Zapovjedništva obrane Dubrovnika vodile su teške borbe s neprijateljem i učvršćivale dostignute crte obrane, posebno na pravcu prema Vukovićima i Golubovom kamenu te u Župi dubrovačkoj. O žestini borbi vođenih do 30. lipnja 1992., kojima ćemo se vratiti u našoj narednoj objavi, najbolje govori podatak da je u tom razdoblju 163. brigada HV imala gubitke od 15 poginulih i 57 ranjenih pripadnika.

I na ovom mjestu moramo još jednom istaći kako su, zahvaljujući uspješno i pravovremeno provedenom preustroju postrojbi u samom Gradu, dubrovački branitelji spremno dočekali početak operacije oslobađanja juga Hrvatske, te nakon uspješne herojske obrane Grada 1991., iznova dali ogroman doprinos stvaranju pobjedničke Hrvatske vojske i konačnoj pobjedi.

Zahvaljujući dotadašnjim uspjesima i visokom moralu, neposredno pred osnutak Južnog bojišta, novi zapovjednik Obrane općine Dubrovnik, brigadir Veselko Gabričević, 5. travnja 1992. izradio je zapovijed za obranu i napadna djelovanja kojom, sada već respektabilnim snagama ZOOD-a od preko 2600 pripadnika, planira oslobađanje privremeno okupiranih dijelova dubrovačkoga područja. Stoga su se, od samog početka napadnih djelovanja, sve ove postrojbe priključile udarnim gardijskim brigadama i ravnopravno sudjelovale u protjerivanju neprijatelja.

Tako su pripadnici ONB-a Dubrovnik iz svoje baze na otoku Jakljanu, prateći napredovanje Hrvatske vojske u zaleđu, prvi krenuli prema Slanom, želeći sami osloboditi mjesto koje je bilo simbol višemjesečne potpune blokade Dubrovnika. Pod okriljem noći 20./21. svibnja jedna grupa prebacila se brodovima u Slađenoviće te krenula dalje magistralom prema Slanom, a druga grupa se iskrcala u Osminama i napredovala putem uz more prema centru mjesta. Nakon što su se u zoru sastali u h. Admiral, izravno su se sukobili s pripadnicima jugoarmije. U borbi „prsa u prsa“ poginuo je Goran Gojković, a ranjeni su Vlaho Gozze Baseglli i Antonio Kusovac kojeg je neprijatelj i zarobio. Padom mraka morali su se povući i gliserima se vratiti na Jakljan. Nakon što su ranjenika sanitetskim brodom prebacili u Dubrovnik, u noći 22./23. svibnja pripadnici ONB-a ponovno se vraćaju u Slano, gdje se sastaju s pripadnicima Stonske satnije i 115. brigade koji su kopnenim putem ušli u oslobođeno mjesto. (podaci prema izvješću)", zapisali su autori teksta Mišo Đuraš, Varina Jurica Turk iz Muzeja Domovinskog rata Dubrovnik.