Luka Modrić dao je veliki intervju za talijanski list Corriere Della Sera. U njemu je govorio o brojnim temama - životu, odrastanju, ratu, ubijenom djedu, obitelji. Dotaknuo se i nogometnih tema, dolaska u Milan, odnosa s trenerima... Modrićev intervju prenosimo u cijelosti.

Luka, je li istina da si kao dijete navijao za Milan?

Istina je. Navijao sam za Milan zbog junaka svog djetinjstva: Zvonimira Bobana, kapetana Hrvatske koja je na Svjetskom prvenstvu u Francuskoj 1998. bila nadomak velikog podviga.

Hrvatska je tada doživjela očitu nepravdu: u polufinalu je Thuram zabio gol za izjednačenje nakon što je prethodno napravio očit prekršaj.

Za nas je to svejedno bilo nešto nevjerojatno. Mala zemlja, koja je izlazila iz razornog rata, izlazila je pred oči svijeta. Svi smo bili jako ponosni. Nisam još imao trinaest godina, a tata mi je poklonio trenirku Milana.

I evo te sada, u Milanellu.

Život te uvijek iznenadi. Događaju se stvari za koje nikad ne bi povjerovao da su moguće. Bio sam uvjeren da ću karijeru završiti u Realu Madrid, ali… Ipak, jedno sam uvijek mislio: ako ikad budem imao drugi klub, bit će to Milan. Ovdje sam da pobjeđujem.

Je li naslov prvaka moguć?

U Milanu se uvijek mora igrati da se pobijedi, samo da se pobijedi.

Već ove godine?

Moguće je. Ali sezona je duga. U nogometu moraš razmišljati utakmicu po utakmicu. Ako počneš planirati mjesecima unaprijed, izgubiš se.

Koja je tajna sportske dugovječnosti? Kako se može igrati na tvojoj razini s četrdeset godina?

Ljubav. Voljeti nogomet, misliti nogomet, živjeti za nogomet. Nogomet je, uz obitelj, najvažnija stvar koju imam. Tajna je strast. Prehrana, trening, to su sporedne stvari. Da bi dugo ostao na vrhu, potrebno je srce. Na trening dolazim sretan kao kad sam kao dijete igrao nogomet.

Ali Modrićeva tajna nije samo to. Ti si jedan od najvećih aktivnih nogometaša, ali djeluješ kao običan čovjek.

Upravo tako. Volim normalnost. Normalnu obitelj, normalan život, male stvari. Ne osjećam se posebnim. U životu mi nikad, ni na sekundu, nije palo na pamet da sam iznad bilo koga drugog. Da nisam postao nogometaš, volio bih biti konobar.

Konobar?

Bio sam dosta dobar. I sviđalo mi se. Učio sam u ugostiteljskoj školi u Boriku. Prve godine imali smo praksu u restoranu Marina u Zadru, gdje su se održavale svadbene večere. Dobro sam se snalazio u posluživanju pića; a na hrvatskim svadbenim ručkovima pije se prilično. Jedino što mi se nije sviđalo bilo je pranje suđa.

Ali tvoja priča ipak nije normalna.

Nije to bila laka priča, ali roditelji Stipe i Radojka dali su mi važne vrijednosti: poštovati svakoga, ostati ponizan. Tata je bio radnik, mama krojačica. Poniznost pomaže, na terenu kao i u životu. I moj stric Željko bio je ključan za mene. On i tata su jednojajčani blizanci, odrasli su u simbiozi, čuju se deset puta na dan, a kako strick nema djece, mi imamo poseban odnos.

I djed Luka bio je važan za tebe.

S ponosom nosim njegovo ime. Kad sam bio mali, nisam išao u vrtić, stalno sam plakao, pa su me odveli u njegovu "gornju kuću", podno Velebita, u Dalmaciji. Bila je to cestaška kuća: djed je održavao cestu. Nalazila se pola sata hoda od "donje kuće" u kojoj su živjeli moji roditelji.

Djed me naučio kako čistiti snijeg, slagati sijeno, voditi stado na ispašu. Odrastao sam uz životinje, zabavljao sam se vukući ovce za rep, mislim da sam tu naučio igrati nogomet, među ovcama i kamenjem.

Tvog djeda ubili su srpski četnici.

Ne volim o tome govoriti. Otvarate mi strašnu ranu.

Žao nam je.

(Luka Modrić na trenutak zašuti. Zatim nastavi pričati.) Bilo je to u prosincu 1991., imao sam šest godina. Jedne se večeri djed nije vratio kući. Otišli su ga tražiti. Upucali su ga na livadi uz cestu. Imao je 66 godina. Nikome ništa loše nije učinio. Sjećam se sprovoda. Tata me vodi pred lijes i kaže mi: ‘Sine, daj djedu poljubac’. I danas se pitam: kako se može ubiti dobar čovjek, pravedan čovjek? Zašto?

Zašto su ga ubili?

Zato što je bio rat. Otac je bio dragovoljac. Mi smo morali sve ostaviti. Prijatelje, osjećaje, stvari. Najprije smo pobjegli u Makarsku, u izbjeglički kamp u sklopu dječjeg doma. Onda u Zadar.

Hotel Kolovare, početak novog života.

Dali su nam sobu u prizemlju: tata, kad bi bio doma, mama, sestra Jasmina i ja spavali smo u jednom krevetu. Vani, na hotelskom parkiralištu, od jutra do mraka igrali smo nogomet. Ja sam trčao u trenirci Milana, sanjajući da ću jednog dana postati nogometaš. I kopačke su bile talijanske marke.

Još ih se sjećaš?

Crne i zelene, broj veće. Najljepše u mom životu.

Kakav je to bio život?

Reći ću iskreno: da nije bilo granata, kojih je bilo često i zbog kojih smo morali bježati u podzemna skloništa svaki put kad bi se oglasila sirena, rekao bih da je to bilo normalno djetinjstvo. Ili možda normalizirano, u smislu da nam je lopta pomagala živjeti život kako ga u toj dobi treba živjeti. Bilo nas je mnogo djece, ali igrali smo i protiv odraslih: tu sam naučio da ti na terenu nitko ništa ne poklanja. Te godine učinile su me onim što jesam.

Danas ratovi nisu stali.

Ludilo. Nisam razumio onaj tada, ne razumijem ni ove danas. Život je prekrasan. Rat sve uništava, bez ikakvog smisla.

Hrvatska ima manje od četiri milijuna stanovnika. Ipak briljira u sportu, počevši od nogometa. U Rusiji 2018. i u Kataru 2022. Italije nije ni bilo, vi ste bili drugi i treći. U čemu je tajna?

U mentalitetu. Znati patiti, nikad ne odustajati. Naučili su nas da se za sve što želiš moraš boriti. A onda to moraš i braniti. Talent je bitan, ali nije dovoljan. Mislim da je ratno iskustvo u tom smislu utjecalo na cijelu moju generaciju.

Talijanski nogomet je, pak, u golemim problemima. Nedostaje li baš mentalitet?

Možda da. Ali nadam se da ću vas ponovno vidjeti na Svjetskom prvenstvu. Odrastao sam uz mit o talijanskom nogometu.

Mnogi u tebi vide Pirla.

Zahvalan sam im, usporedba me časti: Pirlo je šest godina stariji od mene, on je otvorio put. Ali moj idol, osim Bobana, bio je Francesco Totti. U Serie A imali ste čudesne igrače. Gledao sam ih i govorio si: to je nogomet kakav želim igrati.

Hoće li se Italija plasirati na SP u SAD-u?

Nije lako, doigravanje su dvije utakmice na ispadanje, najprije s Sjevernom Irskom, a onda u slučaju pobjede s Walesom ili Bosnom. Ali imam povjerenja. (Iza Modrića se iz sobe pojavljuje Max Allegri, nasmijan grli svog igrača.)

Kakav je tvoj odnos s Allegrijem?

Dok ne izađe iz sobe, ne mogu vam ništa reći! Šalu na stranu, ima nevjerojatnu osobnost. Malo podsjeća na Ancelottija: osjetljiv, duhovit, voli se šaliti. Ali na terenu je kao trener ogroman. Razumije nogomet kao malo tko. Nisam ga tako dobro poznavao, ali sretan sam što mi je danas trener.

A Ancelotti?

Carlo je broj jedan. Teško je naći prave riječi. Zbog njegovog karaktera, ne samo zbog kvaliteta na klupi. Mnogo smo puta pričali o Milanu dok smo bili u Madridu. I za njega je ovo mjesto bilo jedinstveno. Sjećam se kad sam ga upoznao. Bio sam sam u gradu. Nazvao me i rekao: "Hajde, dođi sa mnom na večeru." Satima smo razgovarali o svemu. O nogometu, obitelji, životu. Obično treneri ne daju toliko bliskosti igračima. On daje.

A Mourinho?

Poseban. Kao trener i kao osoba. On je bio taj koji me je želio u Real Madridu, bez Mourinha nikad ne bih stigao tamo. Žao mi je što sam s njim radio samo jednu sezonu.

Najstroži od njih trojice?

Mourinho. Vidio sam ga kako rasplače Cristiana Ronalda u svlačionici, igrača koji na terenu daje sve, zato što jednom nije ispratio protivničkog beka. Mourinho je vrlo izravan s igračima, ali je pošten. Jednako je tretirao Sergija Ramosa i zadnjeg pridošlog: ako je morao nešto reći, rekao bi ti. I Max je takav: kaže ti u lice što valja, a što ne valja. Poštenje je presudno.

Najvažniji trener u tvom životu?

Tomo Bašić, u Hrvatskoj, kad sam bio klinac. Bio je prijatelj mog oca. Učio nas je kako se suočavati s nepravdom. Namjerno bi nekome učinio nešto loše i promatrao naše reakcije. Neki bi se naljutili, drugi bi plakali jer im je bilo neugodno. Objašnjavao nam je da ćemo u nogometu, kao i u životu, vidjeti svašta, pa i bahatost i prepotenciju. I da moramo naučiti kako se nositi s teškim trenucima.

Bilo je razdoblje kad su govorili da ne mogu postati profesionalni nogometaš jer sam premalen, presitan: on mi je govorio da ih ne slušam. Važno je ono što ti misliš o sebi, a ne ono što drugi govore. Bio je u pravu. Govorio mi je: postat ćeš najbolji na svijetu. Bez njega, bez njegovih riječi, nikad ne bih došao gdje sam danas.

S istom ženom, Vanjom, si oduvijek. Kako ste se upoznali?

Bila je jesen 2004., igrao sam za Dinamo Zagreb. Zajedno smo od tada, nikad se nismo razdvojili. Radila je u agenciji koja se bavila pronalaženjem stanova za igrače.

Kad me prvi put nazvala da mi pomogne oko selidbe, zadržao sam je na telefonu tri sata, pitajući je svašta, i ono najnebitnije, samo da bih mogao razgovarati s njom. Od tada, malo po malo, naša je ljubav rasla. Za mene je iznimno važna. Danas imamo troje djece: najstariji, Ivano, ima petnaest godina.

Igra li nogomet?

Da, voli igrati, ali ne želim ga forsirati, mora pronaći svoj put. Ema ima dvanaest, Sofia osam godina.

U autobiografiji pišeš da je tvoja supruga jako patila.

Kad se Ivano rodio, teško je disao. Tromboza u plućima. Sjećam se jurnjave u bolnicu: nikad u životu nisam vozio tako brzo. Nakon dvoje djece liječnici su nam savjetovali da stanemo. Ali moja je supruga željela treće dijete, iako je bilo rizično. A kad žene nešto žele, žene to i mogu. Hvala Bogu, sve je završilo dobro. Sofia je radost naše kuće. U Milanu se moja obitelj osjeća izvrsno.

Kakav ti je dojam o gradu?

Malo ga poznajem, još nisam posjetio ni Duomo ni Leonardovu Posljednju večeru, ali to ću ispraviti. Volim biti kod kuće, u zoni Porta Nuova. Milanezi su prema meni jako ljubazni. Ponekad me zaustave na ulici, to me malo zbuni, ali mi ne smeta.

Messi ili Cristiano Ronaldo?

To je pitanje koje mi se ne sviđa. Obojica su obilježila jednu epohu. Više sam vezan uz Cristiana jer sam s njim igrao, bio mi je suigrač u Madridu, i uvjeravam vas da nije samo veliki nogometaš; on je nevjerojatna osoba. Ljudi to ne znaju, ali ima golemo srce, uvijek spreman pomoći drugima. I vrlo je jednostavan, normalan čovjek.

A Messi?

Kao čovjeka ga ne poznajem, ali ne sumnjam da je i on izvanredan. Kao igrač, veličanstven.

Kakav je tvoj odnos s Ibrom, danas savjetnikom RedBirda, fonda koji kontrolira Milan?

Dobar. Kad se vidimo, razgovaramo na našem jeziku, srpsko-hrvatskom, i nitko nas ne razumije.

Ibra se 2020. vratio u Milan s gotovo četrdeset godina. I osvojio je scudetto.

Vidjet ćemo hoćemo li to uspjeti ponoviti. U dobroj smo situaciji na tablici, još je puno do kraja i ima mnogo jakih protivnika, ali može se dogoditi. Nikad ne reci nikad. Imamo mnogo prostora za napredak, trener radi sjajan posao.

Naš cilj mora biti uvijek ciljati na maksimum. Mi smo Milan i tako je ispravno. Za mene je biti ovdje zatvaranje jednog kruga. Ali sada moramo razmišljati dan po dan, u nogometu kao i u životu ne smije se previše kalkulirati o budućnosti. Nakon svake utakmice dolazi nova.

Svi nogometaši imaju tetovaže, ti nemaš. Zašto?

Zato što mi se ne sviđaju. Nikad mi se nisu sviđale. Odnosno, neke mi se možda i svide, ponekad izgledaju dobro, ali na koži drugih. Na mojoj, ne. Naravno, nemam ništa protiv onih koji se tetoviraju.

Vjeruješ li u Boga?

Da.

Jesi li katolik?

Da.

Kako zamišljaš zagrobni život?

Dobro pitanje. Poslije čega? Nogometa ili života?

Oboje.

Krenimo od nogometa, to je lakše. Volio bih ostati u nogometu, kao trener ili kao djelatnik u klubu, još ne znam. Ali prije toga vjerujem da još imam nešto za dati na terenu.

A nakon života?

O tome gotovo nikad ne razmišljam: kao nogometaš sam star, ali kao čovjek sam još mlad. Jednom sam o tome razgovarao s prijateljem…

S drugim nogometašem?

Da, s Mateom Kovačićem. I on je katolik. Rekli smo si da "tamo s druge strane" sigurno nešto postoji. Možda ćemo tamo sresti naše najmilije, možda ću ponovno vidjeti svog djeda Luku. Ne znam, stvarno. Ali nešto postoji. Jako se nadam.

Igrao si s hrvatskom reprezentacijom protiv Srbije. Je li to posebna utakmica?

Da. Nije isto kao igrati protiv Walesa…

Kakvo ti je sjećanje na te dvoboje?

Igrao sam dvaput protiv njih, 2013., u kvalifikacijama za Svjetsko prvenstvo. U Zagrebu 2:0 za nas, u Beogradu 1:1. U oba slučaja atmosfera je bila enormno teška. To nisu bile normalne utakmice, rat se još osjećao, i još se osjeća. Mislim da će uvijek biti tako.

Još jedno ratno dijete, doduše na drugoj strani, je Novak Đoković.

Poznajem ga, razgovarali smo. On je velik. Možda najbolji tenisač u povijesti. Ne samo zbog naslova. Kad ga vidim, uvijek mi je zadovoljstvo. Ima puno toga za ispričati.

Igrao si i u Bosni, kao mladić.

Za Zrinjski Mostar, bila je to moja prva seniorska epizoda, na posudbi iz Dinama. Bilo je vrlo teško. Bilo je Bosanaca, Hrvata, Srba. I tri religije: muslimani, katolici, pravoslavci. Kad bi išao igrati u Sarajevo, bilo je kao u paklu. Suci te nisu štitili. Nije bilo lako. Imao sam sedamnaest godina. I to mi je jako pomoglo. Ako si igrao u Bosni odmah nakon rata, možeš igrati bilo gdje.

Što je bilo s gornjom kućom?

Nakon djedova ubojstva zapalili su je. Zemljište oko nje je razminirano, iako još uvijek stoje znakovi upozorenja. Danas je u vlasništvu države. Sasvim je u ruševinama, puna korova. Razmišljaju da tamo naprave muzej. Ali ne bih volio da drugi odlučuju. Volio bih je kupiti. Zbog djeda i zbog sebe. Ta ruševina je dio mog života.