Većinu svog radnog staža Marija Kokanović provela je u Robnoj kući Srđ, još od njenog otvaranja pa do 2001. godine kada je otišla u zasluženu mirovinu nakon tri desetljeća. Gospođa Kokanović jedna je od brojnih Dubrovčana koji su zaslužni za razvitak dubrovačke trgovine, a s nama je podijelila neke trenutke svog trgovačkog iskustva kako bi ostali zauvijek zabilježeni kao zapis prošlosti sačuvan od zaborava.

NA OTVORENJU JE BILO LJUDI KO MRAVA 

Robna kuća Srđ po otvaranju 1972. godine, velika je bila gužva i na četiri blagajne samoposluge (foto: Dubrovnik nekad)

„Otvorili smo u ožujku 1972. godine i taj dan se nisi mogao okrenuti koliko je ljudi došlo“, govori nam gospođa Kokanović, a u javnosti se govori o brojkama od čak pet tisuća ljudi! „Postojala je tada RK Minčeta koja je otvorena nekoliko godina ranije, ali to je bio stari tip robne kuće, a Srđ je bio nešto novo i moderno, pokretač inovacija. Sve što čovjeku treba, mogao je naći na jednom mjestu, od prehrane, sportskih stvari, parfumerije, dječjeg odjela, konfekcije, gramofonskih ploča, metraže, restorana, svega je bilo“, govori nam Marija Kokanović, a brojni će je znati samo kao Maru.  

Nekadašnji direktor poduzeća Jerko Brešković pisao je o Poduzeću Srđ i povijesti dubrovačke trgovine i zapisao kako je „velika pozornost bila posvećena ljudskim resursima, njihovom obrazovanju, obuci, karijeri i zadovoljstvu“ i kako je upravo to bio jedan od pokretača ubrzanog razvoja poduzeća. 

Istaknuo je kako su kriteriji koje je robna kuća morala zadovoljiti bili arhitektura mediteranskog stila, asortiman robe prilagođen domaćim i inozemnim potrošačima, odnosno turistima, organizacijska kultura i vrhunska usluga. 

'PRAVI LJUDI NA PRAVA MJESTA'

„Prvorazredna je vrijednost orijentacija na potrošače, zatim razvoj timskog duha, težnja autentičnosti, ponos u radu, motivacija, lojalnost, optimizam i poštovanje“, zapisao je Brešković i naveo kako je rukovodstvo osobitu pozornost posvetilo organizaciji rada unutar objekta, odnosno rasporedu robe po odjelima i punktovima kao i prezentaciji robe. Osim toga, u njegovom radu stoji i kako se pozornost stavljala na izbor kvalitetnih kadrova, učenju i razvoju timskog duha za pružanje vrhunske usluge potrošačima. 

U robnoj kući Srđ tako su se izabrali 'pravi ljudi, na prava mjesta', zapisao je. 

„Spoj iskustva i mladosti pozitivno je djelovao na međuljudske odnose, razvijao natjecateljski i timski duh i omogućio neprekidno usavršavanje s orijentacijom na potrošače kao najvažnije vrijednosti. Na čelo odjela birali su se vrsni kadrovi“,  zapisao je Brešković i kao voditeljicu odjela Staklarije i kućnih potrepština naveo gospođu Kokanović.

SVAKA DUBROVAČKA KUĆA IMA NEŠTO IZ SRĐA

Na njezinom odjelu kupovalo se najčešće za posebne prilike. To je bila kvalitetna roba, stvari koje većina obiteljskih domova danas ima spremljene u posebnom regalu, a otvara se za božićne objede, krštenja, posebne momente kada se ugošćuju dragi ljudi. To je onaj servis koji vaša none drži pospremljen u ladici i vadi ga jednom godišnje, to su one kristalne čaše vaše majke iz kojih nikada niste dobili priliku i luksuz popiti piće, set kikara iz kojih su majka i otac pili kavu isključivo za godišnjice braka, ili pak ona prekrasna porculanska košarica za kruh kod susjede, u kojoj kruh nikad niste vidjeli. 

„I ja imam servise koje vadim samo u posebnim prilikama i svojoj djeci sam poklonila servise. To mladima ne znači puno, ali nama starijima znači, mi imamo ormare u kojima to čuvamo“, govori gospođa Kokanović. 

Te su se stvari nekada kupovale za svadbe, mladenci bi taj dan dobili poklone koji su se onda čuvali generacijama, a danas se prenose s koljena na koljeno. Gospođa Kokanović govori kako je danas robu takve kvalitete u Dubrovniku gotovo nemoguće pronaći, a u robnoj kući Srđ je, istaknut će, zasigurno nema. Konzumerizam i 'brza moda' u svim aspektima života učinili su svoje. Roba se proizvodi u Kini za 'sitnu lovu', jer potrošači danas žele kupovati puno, ali ne i puno platiti.  

SUSJEDI SU DOLAZILI KUPOVATI U DUBROVNIK

Brešković je zapisao kako su se „uspostavile dobre poslovne veze s proizvođačima i dobavljačima na tržištu tadašnje države i nabavljala izvrsna roba ne samo prema potrebama mjesnog stanovništva, nego i prema potrebama i veličini turističke potrošnje“. Istaknuo je i kako su „referenti nabave znali putovati stotinama kilometara do proizvođača roba”. Naveo je kako  se na tim vrlo osjetljivim trgovačkim poslovima posebno isticao i Miljenko Donatović, doajen i ugledan član kolektiva koji je izvrsno poznavao tržište Slovenije. To nam potvrđuje i gospođa Kokanović koja je s Donatovićem putovala. 

„Najbolju smo robu imali, a nerijetko su iz susjednih nam zemalja dolazili kupovati u RK Srđ, često su dolazili kupci iz Sarajeva. Imali smo najkvalitetnije stvari, od stakla do kobalta, kristala, rosentala, majsla, cvibl mustre... Trudili smo se uvijek proširivati kontakte u nabavi, a Donatović i ja smo kamionom išli  često u Sloveniju u nabavu“, govori gospođa Marija. 

„On je bio  vrhunski znalac i veliki profesionalac. Znao je sve naći po najboljim cijenama, uvijek je gledao je li proizvod skup i može li jednaku kvalitetu pronaći povoljnije“, ističe ona. 

Imali su nekada 'velike' i važne mušterije, poput šeika koji su dovodili žene da biraju što žele, a bila je to redom najbolja i najskuplja roba koju je trebalo znati prezentirati. Gospođa Mare kaže kako je sve ono što nije znala – naučila. Učila je od proizvođača, trgovačkih putnika i naravno starijih kolega.

'RK SRĐ RASADNIK KADROVA' 

„Nije neskromno reći da je poduzeće postalo rasadnik kadrova u Dubrovniku, pa i šire. Iz Srđeva rasadnika poletjeli su mnogi 'tići' koji su se vinuli visoko“, zapisao je Brešković i naveo, među ostalim i Đura Benića, Marija Marina Kovačevića, Pava Ivankovića, Stijepa Kristovića i Miha Mišu Zvona. Svi su oni, ali i brojni drugi, jedan dio svog radnog vijeka odradili upravo u Srđu. 

Reći će nekadašnji kolege kako je gospođa Kokanović bila stroga, ali i ono najvažnije – uvijek poštena. 

„Moraš biti strog kao šef jer bilo je radnika i neradnika. Bilo je 'problema' i onih vrijednih. A kad bi netko bio 'problem' uvijek bi ga dali meni, nitko ga ne bi htio pa bi mene molili i ja bih takve uzela. Učila sam ih, 

ali nikad nisam 'kažnjavala', uvijek i za svakoga sam imala lijepu riječ. Iako su me tada vidjeli kao strogu, danas mi kažu kako im je bilo lijepo, prisjete se tih godina i zaključe kako smo imali dobre odnose i kako su puno naučili“, govori nam gospođa Mare i dodaje kako njenih dragih kolega nije puno ostalo među živima, ali i danas pamti kako se od čovjeka koji je označen kao neradnik, može 'napraviti' vrijednog radnika. 

Govori nam kako posao ne može ići na dobro bez dobrih radnika.  

„Kadar je bio probran i tražili su se najbolji za držati posao. To su bili ljudi koji su stvoreni za biti trgovci“, govori ona, a na pitanje bi li za sebe rekla kako je stvorena za trgovkinju, gospođa Mare skromno kaže kako to trebaju prosuditi drugi, a ne ona sama. 

RAZLIKA IZMEĐU TRGOVACA ONDA I DANAS

„Naša je djelatnost bila puno 'uslužnija', kupcu se moralo reći 'dobar dan, izvolite', pristupili bismo ljudima i pitali možemo li im pomoći. Uvijek su me ljudi zvali za pomoć jer su se tada kupovali pokloni, najviše za svadbe, što se danas ne radi nego se davaju novci. Mi bismo obično znali tko se ženi jer je bio mali grad, znali smo kada će tko doći. Trebalo je znati i običaje, pitala bih koliko planiraju potrošiti, ali i jesu li 'ženili' koga svoga jer tad poklon treba 'vratiti' u približnom iznosu. Znale bi mi žene pokazati što su dobile, pa bih im ja pomogla u odabiru poklona u sličnoj vrijednosti“, priča nam i naglašava kako se posao danas puno promijenio. 

„Došao bi onda kamion pun pjata i nas bismo tri, četiri djelatnice sve iskrcale. Roba je dolazila refuzo, puna prašine i slame, a sada dolazi na paletama u najlonu, čista i samo je treba složiti. Jako je važno što je vladala sloga. Roba s mog odjela je bila na više mjesta, a nikad nikome ništa nije falilo. Bilo je jedno veliko povjerenje među zaposlenicima, jedni drugima smo bezuvjetno vjerovali“, apostrofira. 

Govori nam kako je danas osim kvalitete nestala i uslužnost.

„Naravno kako i sada ima dobrih ljudi i trgovaca, ali ih je puno manje, oni su rijetkost. Kad vidim u butigama ljude koji rade 'preko volje' ili su nervozni i bezobrazni kažem im kako bi u moje vrijeme brzo dobili nogu!“, govori. 

KROZ ROBNU KUĆU U ĐIRU KAO STRADUNOM

„Pođem ponekad u robnu kuću, ali to je sada tuga i žalost kad usporedimo kako je bilo prije. Sve ovo što ima sada je nula, kvaliteta ne postoji. Robna kuća Srđ je bila Stradun, mjesto za izlazak. Kako se šetalo po Stradunu, tako se šetalo i kroz robnu kuću. Nekad bi nas to i ljutilo jer bi se slomile stvari u gužvi, ali bilo je posebno i lijepo“, prisjeća se gospođa Mare.

Robna kuća Srđ 1972. godine (foto: Dubrovnik nekad)

Koliko je robna kuća Srđ 'živjela' u ta doba potvrđuju i Breškovićevi zapisi u kojima piše kako je mali bar 'Šank' bio kultno mjesto i omiljeno okupljalište ne samo Gružana nego i stanovnika šireg područja grada. „Ondje su se, uz kavicu i čašicu, razmjenjivale kojekakve informacije i prepričavale zgode i nezgode o političkom, sportskom i kulturnom životu grada“, zapisao je Brešković. 

„Danas su to sve kokošinjci. Prostor su razdijelili u male butižice koje nalikuju na golubinjake ili kokošinjce“, otvoreno daje opasku Marija Kokanović. 

U RATU SU SE NEKI I OKORISTILI

Provela je gospođa Mare i ratne godine na poslu, a kako kaže, nerijetko bi se dogodilo da pošalje druge radnike doma, dok bi ona ostala sama.  „Dolazili su ljudi kupovati i za vrijeme rata, ma čak su i navalili i pokupovali sve od straha da kasnije neće biti. Neki su bili 'pokvareni', pa su kupili puno toga i kasnije otvorili svoju butigu“, govori.

DOŠLA KINA, PA NESTALI LJUDI  

Brešković u svom radu zaključuje kako je kasnije, „nakon pretvorbe i privatizacije RK Srđ devastirana, parcelizirana i ponudom osiromašena da svaki bivši potrošač, a napose zaposlenik ne može ne osjetiti nezadovoljstvo, bijes i tugu  zbog situacije u koju je reprezentativni trgovački objekt doveden“.

Riječi gospođe Kokanović potvrđuju Breškovićev zapis. 

„Uhvati me strašna nostalgija kad prošetam robnom kućom Srđ. Koju je ona ljepotu imala, to dosta mladosti danas ne zna. Više robna kuća nije što je onda bila, sad je sve 'pančof', nema više te ljepote niti kvalitete. Nažalost, s promjenom vlasnika robne kuće, prestala je dolaziti kvalitetna roba. Došla je zadnja tura i to je bilo to, od tada pa nadalje prevladala je Kina, a nestali su ljudi“, govori nam gospođa Mare.

„Iako smo prodavali skupe stvari, prosječni Dubrovčanin to je mogao priuštiti. A danas? Nisam sigurna kako bi mogao. Iako nismo imali velike plaće, živjelo se lijepo i nije bilo potrebe krasti“, zaključuje naš razgovor Marija Kokanović, a dok nas ispraća preko svog kućnog praga pokazuje nam članak naše kolegice novinarke, koji je zalijepila na štok od vrata, a na kojem piše: „Ljudi nisu bez posla zbog krize nego zbog lopovluka“.

*Objavljeno u tiskanom izdanju Dubrovačkog dnevnika