Iako postoje tek tri godine, udruga ljubitelja gramofonskih ploča „Dubrovnik 33/45“ može se pohvaliti s dvadesetak uspješnih projekata – sajmova, slušaonica i radionica, od kojih je dio ostvaren samostalno, a dio kroz suradnju s lokalnim udrugama i partnerima poput Audiovizualnog centra Dubrovnik, Art radionice Lazareti, Kulturnog centra Jadran, Dubrovačke baštine, Udruge Luža i drugih. Pred njima je organizacija drugog međunarodnog  sajma gramofonskih ploča, ostalih nosača zvuka, audio opreme i vintage odjeće pod nazivom Dubrovnik Vinyl Fair, koji će se i ove godine održati u Uvali Lapad (preko puta tenis terena) u subotu i nedjelju, 17. i 18. kolovoza. Sudjelovat će: NVO Montenegro Records (Podgorica), Discom Records (Beograd), Analogija Vinyl Shop (Split), Vlado Soldo (Sarajevo), Saša Knežić (Zagreb), Histeria Concept Store Dubrovnik, Art radionica Lazareti i drugi.

„Nakon iznimno uspješnog sajma u Uvali prošle godine, ove godine očekuje nas najveća ponuda rabljenih ploča u Dubrovniku ikad prezentirana, a moći ćete razgledati i razne druge zanimljive predmete kolega kolekcionara, umjetnika, kreativaca“, kaže predsjednik Udruge Nikša Ipšić. „Uz domaće snage, u goste nam dolaze izlagači iz Podgorice, Sarajeva, Niša, Zagreba, Splita i Beograda. Odvijat će se i slušaonice vinila tako da je dobra muzika zagarantirana“, ističe Ipšić.

Kako bi najavili događanje sjeli smo s dijelom najaktivnijih članova Udruge. Uz Ipšića, to su  Ivica Maslać, Srđan Đukić, Aljoša Ćimić i Nikola Biličić. Ipšić odmah ističe da je ljubav prema glazbi i druženju ono što ih pokreće te navodi kao svi članovi sudjeluju s idejama i uskaču pri organizaciji događanja. Spominje aktivnog člana Nevenka Prcu, ali i članove ključne za sam početak rada Udruge – Nikolu Lazarevića, Tončija Biočića i druge.

Svaka para na ploče

Nikša Ipšić je revival vinila dočekao kao zaposlenik Dallas Music Shopa u Gradu. „Negdje 2008. ili 2009. ploče su ponovno počele stizati što me zaintrigiralo pa sam ubrzo nabavio gramofon. I nisam stao“, kroz smijeh će.

„Moja priča s pločama je krenula sredinom 80-ih, kada sam imao pet ili šest godina. Tetka na Konalu imala je RIZ-ov gramofon, onaj mali u kuferčiću i krcato singlica“, prisjeća se Nikola Biličić, ljubitelj vinila i motora Vespa. „Bilo je tu svega, najviše Splitskog festivala, a posebno se sjećam Klape Maestral. Kasnije je na red došla tzv. glazbena linija s gramofonom i kolekcija ploča od roditelja. Nikola je ploče počeo ponovno nabavljati 2017., kada kupuje i novi gramofon. U to vrijeme povezuje se s Nikšom Ipšićem, s kojim već godinama rekreativno igra nogomet. Iskristalizirat će se kroz naš razgovor da je Niki bio „ljepilo“ koje je sve povezalo, najprije u Facebook grupu „Dubrovnik Vinyl Lovers“ iz koje se rodila ideja o pokretanju udruge koja je 2021. i službeno registrirana. Još prije Facebook grupe dogodilo se nekoliko slušaonica vinila i sajmova održanih u Love Baru na inicijativu Marka Milenkovića i uz sudjelovanje budućih članova „Dubrovnik 33/45“.

Nešto stariji od Nikole, Srđan Đukić, žali što nakon srednje škole, usred ekspanzije CD-a, nije bio vizionar jer je, osim nekoliko desetaka ploča s kojima je bio sentimentalno vezan, većinu kolekcije prodao ili razdijelio prijateljima. „Mislio sam da su ploče gotove i počeo sam kupovati CD-ove“, kaže Srđan ispovjedno, a ja se posve poistovjećujem jer sam i sam krenuo tom stramputicom. „Ponovno sam se vinilu vratio prije desetak godina i više se ne rastajemo“. Prisjeća se kako je sve krenulo, prvi put. „Svaka slobodna para trošila se na ploče“, kaže. Prije nego su se u Hrvatskoj otvorili prvi privatni vinil šopovi, poput kultnog zagrebačkog „Iz sve snage“ (kasnije je, nakon Domovinskog rata, dubrovačku podružnicu u Dropčevoj otvorio Srđan Pađen, op.a.), gramofonske ploče su se nabavljale iz britanske, još uvijek aktivne, Geme Records odakle su se naručivale putem kataloga. Debeli katalog sitnog printa i tankog papira među tadašnjom generacijom kotirao je kao najpopularnije štivo, (vlasnik tog velebnog kataloga uživao je i veći društveni status unutar grupe), a Srđan pojašnjava vrlo suptilnu tehniku naručivanja iz predratne Hrvatske. „Ispisala bi se narudžbenica, a iznos novaca u britanskim funtama ubacivao se u kuvertu i sakrivao da valuta koliko-toliko ostane nevidljiva kakvom možebitnom lakoprstom sudioniku dugog poštansko-prijevozničkog lanca od Dubrovnika do Readinga, grada 70-ak kilometara udaljenog od Londona. Nakon Geme, došli su domaći šopovi, a maturalne ekskurzije pretvarale se u lov na blago. –„S putovanja  u Beč i Budimpeštu vratio sam se se s hrpom ploča“, sjeća se Srđan, navodeći da se manji dio naslova ipak nabavljao na  prodajnim mjestima Dubrovkinje u Gradu te robnim kućama Srđ i Minčeta ili papirnici na Skveru.

Via Milano

Kupovinu „farmerki“ u Trstu opjevao je Sejo Sexon u pjesmi „Yugo 45“ Zabranjenog pušenja, a Nikša Ipšić i Aljoša Ćimić sjećaju se tršćanskog audiofilskog svetišta zvanog „Discoteca 33“. „Roditelji su nas vodili po sezonsku robu, cipele i rebatinke, kakvu dobru košulju za prezentat se, ali mi smo imali sasvim drugi cilj“, kaže Nikša. U gusto ispunjen itinerer hodanja po butigama od crevaja koje će valjat za više prigoda, obavezno i za po kiši, ili kakvih dobrih teniska, vrijeme se obavezno odvajalo za prebiranje po pločama u maloj butizi smještenoj u ulici Via Milano, na kućnom broju 27/A.  U Discotecu 33 išlo se i prije i poslije Domovinskog rata, poslije zapravo jako kratko jer je Compact Disc ubrzo prevladao kao medij broj 1, a vinil iz Trsta zamijenio je „prženi“ neumski CD. 

Aljoša Ćimić je prve dvije ploče u sedmom razredu osnovne u Grad donio upravo iz te tršćanske pločarije. Bile su to „Never Mind the Bollocks“ Sex Pistols i tzv. Banana Cover Velvet Underground (prvi album njujorških proto-punkera nazvan prema glasovitom omotu Andyja Warhola, op.a.). „Prije toga slušao se metal, Maideni, Judas Priest, Metallica..., ali uglavnom na kasetama“, kaže Aljoša koji za razliku od Srđana svoje ploče nije prodavao niti se prebacivao na CD pa nije morao kretati baš ispočetka, iako su svi sugovornici pauzu od kupovanja novih izdanja imali negdje tijekom sušnog razdoblja od sredine 90-ih do 2005., kada se vinil počinje vraćati. „Imao sam nekoliko pokušaja „prebacivanja“ na CD, ali svaki je završio neuspješno. Ima nešto u vinilu, neobjašnjivo, mistično i lijepo, što njegov nasljednik, ma koliko se agresivno reklamirao kao superiorniji, nije imao“, smatra Aljoša.

Dopredsjednik udruge „Dubrovnik 33/45“ Ivica Maslać za svoju ljubav prema rock glazbi, koju je otkrio već s osam godina, „krivi“ rodicu iz Sarajeva. „Ona je imala više izdanja grupe Queen, među njima i singlicu „Bohemian Rhapsody“, prisjeća se Ivica. Do početka Domovinskog rata skupio je posve zavidnu kolekciju od par stotina „longplejki“ dok se singl izdanja nisu niti brojala. U ratnim napadima na dubrovačko područje, izgorjela je i obiteljska kuća u Župi dubrovačkoj, a Ivica je ostatke svojih ploča našao rastopljene i slijepljenje u nekadašnjoj sobi. „Spasio sam tek desetak ploča koje sam ponio sa sobom, a ne znam ni sam iz kojeg razloga jer ih nisam imao gdje slušati.“ Nadovezuje se Nikša: „Mi smo ploče 1991. nosili u sklonište u zgradi da ih geler ne bi probio. Maslać, koji se pločama također vratio sredinom 00-tih, jednom prilikom u dubrovačkoj pločariji s rabljenim naslovima uspio je kupiti čak i jednu svoju ploču koju je netko očito zaboravio vratiti. „Bio je to koncertni album Parnog Valjka, onaj bijeli iz 1982., a prepoznao sam je po škrabotini na unutarnjem omotu“, priča Ivica.

Neće ona niđe

Nikome od mojih sugovornika ne prema količina. Bitno im je da kupuju ploče koje će slušati, a ne tek sakupljati. Pazi se i na suživot gramofonske ploče i CD-a, pa se naslovi uglavnom ne duplaju. –„Rijetko koji naslov imam na CD-u i na ploči“, priznaje Ivica. „Zvuči li nešto bolje na ploči“, pitam i dobivam odgovor da sve ovisi o printu. Od izdavača iz bivše države, unisono je mišljenje, Jugoton je objavljivao najkvalitetnije ploče, PGB RTB i  Suzy nešto lošije, dok je Diskoton po kvaliteti bio na samom začelju. Kartonski i neplastificirani omoti svima su bili slaba točka. Danas je situacija puno bolja, a izdvaja se serija reizdanja ključnih naslova ex-yu rocka i novog vala, posebno luksuznih izdanja Croatie Records, dok i drugi hrvatski izdavači nove naslove redovito objavljuju na vinilu. Kao izdanja koja posebno dobro zvuče izdvajaju se „Treći svijet“ Haustora, „Bitanga i princeza“ Dugmeta, albumi Dina Dvornika i mnogi drugi. Reizdanja grupe Ekatarina Velika, s druge strane, loš su primjer i zvuk im je katastrofalan, smatraju sugovornici. Na sajmovima u organizaciji Udruge najviše se kupuju rock izdanja, dok su najtraženije ploče ex-yu perjanica poput Azre ili Balaševića. 

Te su ploče, osim „Ravno do dna“ Azre, koju je Croatia Records otisnula u manjoj tiraži, još bez reizdanja pa im sukladno ekonomskom postulatu ponude i potražnje cijene rastu u nebo. Najskupljim se smatra Jugotonovo izdanje drugog albuma Zabranjenog pušenja „Dok čekaš sabah sa šejtanom“, čija se cijena danas kreće od 250 do čak 500 eura. Izvorno izdanje albuma „Sudbina“ Crne Udovice iz 1987. godine za PGP RTB danas također doseže vrtoglave cijene, a na stranici Discogs.com, bazi podataka za glazbena izdanja, jedan primjerak nudi se po najmanjoj cijeni od 349 eura. Skupa su i neka „ratna“ izdanja Croatie Records, poput ''Nevermind“ Nirvane koja je posebno vrijedna jer je zbog rata u Hrvatskoj objavljena tek u ožujku 1992., a ne u rujnu 1991., kada je Nirvana zaludila svijet.

Suprotno očekivanjima, najbrojniji posjetitelji sajmova i događanja u organizaciji Udruge Dubrovnik 33/45 nisu iz middle age skupine nego puno mlađi glazbeni konzumenti. „Ploče kupuju mladi, što nas svakako ugodno iznenađuje“, kaže Ipšić, a svi se slažu u jednome. Uz takvu mladost nema straha za budućnost. Gramofonska ploča se vratila i „neće ona niđe“. 

*Objavljeno u tiskanom izdanju Dubrovačkog dnevnika