test

LJUBAV PREMA POSMRTNIM OSTACIMA Bandićev sprovod kao ogled države upregnute u svojem pozerstvu i bižuterijskom sjaju

Autor: Vedran Salvia Autori fotografija: Goran Stanzl/PIXSELL
Pa valjda baš zato ima nešto s Hrvatima zbog čega vole sprovode, raku i posmrtne ostatke.

Recimo, najisprazniji argument o Titu je onaj o njegovom sprovodu. Dođe do priče o njemu, a redovito kamen međaš rasprave o maršalovoj veličini jest 114 državnika na njegovom sprovodu, kao da se tu radi o nekom posebnom talentu, kao da je posao državnika ili pak države umješnost organiziranja sprovoda.

Nebitno biva da je ta država stvorila ambijent koja je deset godina kasnije svirepo zakrvario područje od istoka Slavonije pa do Kosovske Mitrovice, kao niti to što je zemlja bila ekonomski opustošena, bitno je da su znali organizirati sprovode.

Kasnije se državi dogodio Tuđman, taj je tek upropastio ono što je ostalo, prije svega dokazavši u praksi koliko je nacionalizam opasniji od komunizma, domoljublje od tekovina revolucije, a Crkva od Partije. No, i njemu se u čast organizirao veliki sprovod, doduše taj je toliko bio neomiljen da državnika baš nije niti bilo, ali sprovod je bio organiziran taman onako po njegovoj mjeri, kao da gledamo prijenos vojne parade.

Vojna je to parada koja se i dalje živi, što je tema za druge prilike. Svakako, hrvatska fascinacija sprovodima ostaje, dapače što društvo biva više ovisno o politici, to su sprovodi snažniji, više mirišu na državu.

Evo, usred korone, dakle dok se uništavaju životi onima koji svojim taracama školuju djecu, ali i dok umiru majke i očevi, koji se sahranjuju samo uz najužu rodbinu, organiziraju se nedostojanstveni sprovodi s više od tisuću ljudi, taman po mjeri Canjuginih stališa.

Da, dostojanstva nije bilo na sprovodu zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića.

Otišao je on kao što odlaze generali u dalekoistočnim despocijama, valjda kao najcjenjenija osoba u povijesti, uz 300 Covid redara, silne govore i počasti... Nećemo se lagati, političari imaju svoju cijenu, u životu, a pogotovo smrti, no način kako je to bilo s Milanom Bandićem, način na koji se država oprostila od onoga kojega je kazneno gonila jest način koji je bijedan.

Umne glave davno su konstatirale: smrt je besmisao kao i život. Naravno da nije to baš tako jer život se treba odraditi pošteno, ne može smrt život učiniti poštenijim nego što on jest. No, ceremonija smrti koja se ogleda o sprovodima, ustvari ovisi o drugima, a ne o pokojniku ili njegovom životu. Ljudi su takvi, vole dijeliti intime s drugima, vole svadbe i sprovode, samo se zamijene pozicije plača i osmijeha...

U trenutku kad država postaje taj dežurni mrtvozornik, onda se od smrti čini vašar boli, a laž stavlja na prvo mjesto.

Laž je to čiji je iskaz u sahrani zagrebačkog gradonačelnika, gdje država se upravo pijanom manirom drži nekih svojih poriva, kao u nekoj suprotnoj realnosti literarnim manirima cmizdri pozdravljajući onoga nakon čije smrti ruku na srce pola zemlje likuje država je to krivotvorenih idola, upregnuta u svojem pozerstvu, domoljubnom samozadovoljstvu i bižuterijskom sjaju.

Zato sve i jest notorna komedija smrti. A ona druga komedija života? Ona je tu ionako kao izazov prije svih sljedećih odlazaka na Boninovu, Mirogoj ili bilo gdje drugo.

Do nove lakoće uvježbanih laži, smijehova i zanatskih suza u ravnodušnih ljudi.

*Stavovi u kolumnama su stavovi autora, ne redakcije

Popularni Članci