Ljubav je univerzalna za sve generacije, ona je nevidljiva, ali snažna, isprepletena uspomenama, osmijesima i ponekim suzama. Iako se vremena mijenjaju, suština ljubavi ostaje ista, i uvijek su u trendu vjernost, poštovanje, briga i odanost.  

Valentinovo, dan zaljubljenih, prilika je da slavimo tu vječnu emociju, podsjećajući se koliko su mali znakovi pažnje, nježne riječi i iskrena privrženost važni u svakom odnosu. No, ljubav nije samo u darovima i romantičnim gestama za taj jedan dan – ona se gradi i čuva kroz život, a ima uspone i padove. Najbolje o tome mogu nam govoriti stariji ljudi čije su priče ispunjene toplinom i mudrošću. Zato smo korisnike Domus Christija pitali o toj vječnoj emociji - vjeruju li još uvijek u ljubav, voli li se u životu jednom ili više puta, koja je tajna uspješnog dugotrajnog odnosa... 

Pera Kapor, 92 godine, iz okolice Sinja 

- Na selu se Valentinovo nije slavilo, ali nekako smo se kroz život zaljubljivali jedni u druge. Nikad ništa ljepše nisam doživjela nego kada se moj muž, koji je bio 20 godina stariji od mene, zaljubio u mene. Bila je to velika ljubav. Ljubav postoji kada poštujete jedni druge, kakva god da je narav to treba uskladiti da ide svojim tokom, da se brak ne raspada. On je meni bio predivan. Bilo je i drugih ljubavi, ali mi nisu odgovarale. Najvažnije je slagati se, a ljubav je najveća poveznica da brak opstane. Sve probleme treba prigrliti i primiriti se. Za ljubav nikad nije kasno. 

Anka Kusić, 72 godine, iz Topolog  

- Ja sam se zaljubila u svoga muža kada sam imala 17 godina i to nije bilo na prvi pogled. Nekako mi je u početku djelovao kao neki odrpanko i ništa nisam osjećala. Međutim, jednom kad smo se susreli bila je to snažna ljubav, nešto me posebno privuklo. Ništa mi kod njega nije smetalo zato što je ljubav sve brisala, vidjela sam samo njegove vrline. Bili smo 49 godina u braku, a on je umro prije tri godine. Kad sam se ja udavala običaj je bio da muž i ja kleknemo i pitamo blagoslov. Meni je majčin dundo dao blagoslov i rekao da neće svi dani u životu biti slatki pa mi stavi malo šećera na usta, rekao je da ću imati i gorkih dana u životu pa mi stavio malo soli. Zaključak te priče je da ljubav prebrodi sve. Nekad se čovjek posvađa, ali sve se treba oprostiti i ići dalje. Da moj muž nije umro možda ne bih bila ovdje, nego bismo bili skupa. 

Đuro Štaka, 92 godine, iz Konavala  

-U životu sam bio zaljubljen dok sam bio u braku. Mi mladići uvečer smo išli na Stradun, stajali naslonjeni na izlog i kibicirali curice i tako bi se netko upoznao, a kasnije i oženio. Tako sam i ja upoznao suprugu. Mislim da se u životu voli više puta, a ne samo jednom. Mislim da ne postoji ta jedna vječna ljubav, ja sam se ženio dva puta i najmanje toliko volio. U braku treba biti složan, ponekad popustiti i važno je odgajati djecu kako treba.  

Nada Lušić, 93 iz Kune s Pelješca  

– Ljubav je smisao života, ne samo u odnosu između mene i mog muža nego i ljubav prema mojoj djeci i unučadi. Ljubav mi je sve u životu. Imala sam neke simpatije kroz mladost, sve je to bilo čisto i nevino i sretna sam što je bilo tako. Muža sam upoznala kada sam imala 20 godina, borili smo se, nismo imali gdje živjeti pa smo gradili kuću. On je došao s Hvara kod mene i onda smo sve zajedno stvarali. Dvije, tri godine smo se borili da bismo imali gdje živjeti, a kasnije smo bili u braku 58 godina. Nije sve bilo idealno, voljela sam ga i kako sam vjernica smatrala sam da je brak neraskidiv do kraja života. On je imao svoje mane, ali ja sam sve to oprostila. U braku treba puno strpljenja. Lijepo smo živjeli, nije sve bilo idealno, bilo je bura i oluja koje sam ja odlučila do kraja izdržati. Ostali smo zajedno, kasnije su došla djeca i unučad i to je meni bila najveća radost. Kći mi je umrla mlada i ostavila petero djece. Imam i sina  u Zagrebu, on ima svoju obitelj. Unuci me vole i poštuju, kao i obitelj mog muža. Mene je potpuno ispunila ljubav prema djeci i unučadi. U braku su najvažniji poštovanje i vjernost. Bez toga je teško imati sretan brak. Ja sam željela da je uvijek dobro onima koji su blizu mene jer ključ sreće je davati ljubav. 

Ivka Bebić Stojkić, 89 godina, iz Metkovića 

– Ljubav je sve u životu i ako voliš sve će se prebroditi. Ja sam u 16. godini dobila poljubac i zagrljaj i mogu reći kako je to ostalo dugo. Onda sam se udala i 36 godina sam živjela u braku, a četiri godine smo se zabavljali. Bilo je dobro, voljeli smo pjesmu, zabavu i društvo i to nas je vezalo. Nismo imali djecu, ali hvala Bogu našli smo i drugi način da nam život prolazi. Sad sam već 25 godina udovica. Cijeli svoj život sam bila voljena. Ovdje u domu mi je lijepo, tu sam već devet godina. Hvala Bogu i dobrim ljudima. 

Maja Zedniček, 74 godine, iz Dubrovnika  

- Rano sam se počela vjerati... Živjela sam u Nalješkovićevoj i svaki dan prolazila preko Pelina na putu za školu na Pločama. A jedan mladić, koji će kasnije postati moj muž, stajao je na Pelinama i s prozora bi me uvijek dozivao i nešto dobacivao. Tako se počela polako stvarati ljubav. Ona je potrajala sve do njegove smrti, a umro je prije 20 godina. Mi nismo imali djece, ali to nije ugrozilo naš brak. Meni je život uz njega bio jako lijep. Svaku godinu uzeli bismo godišnji odmor i onda sa Stojadinom, koji je tad bilo dosta dobar auto, išli po cijeloj bivšoj Jugoslaviji. Nagledala sam se lijepih prostora od Skadarskog jezera pa nadalje. Kasnije je došao Domovinski rat  u kojem je sudjelovao i moj muž, on se tad razbolio, nije izdržao i kasnije je umro. Kada je on umro, tad su umrli i mnogi moji dragi ljudi pa sam se i ja razboljela, dobila sam dijabetes. Danas sam ovdje u domu, ali ne mogu se požaliti jer mi je lijepo. Živim od uspomena. U ljubavi i braku je važno razumijevanje i poštovanje, stati na stranu partnera ako se nešto dogodi. Najvažnije je da su srce i duša ispunjeni.