Nevjerojatno je s kakvim sve kreativnim ljudima okruženi živimo, a da toga uopće nismo svjesni. Jedan od njih je Jozo Violić iz Sustjepana, čija kuća nalikuje na svjetski muzej. Po zanimanju je električar, ali njegova jedina i prava ljubav jest umjetnost. On slika, izrađuje kipove, radi makete brodova koji su prava remek djela. Čim smo zakoračili u njegove odaje, odmah smo ugledali švedski kraljevski brod Wasu koji je glavna turistička atrakcija Stockholma.

-Wasa je švedski ratni brod izgrađen 1628. godine za kralja Gustava II Adolfa. Odmah na porinuću je potonuo, jer mu stabilitet nije bio dobar. U 20. stoljeću je izvađen iz mora i sada se nalazi u Muzeju Wasa u Stockholmu i jedna je od najvećih švedskih turističkih atrakcija – priča nam Violić.

On svoje makete brodova izrađuje od nule, sve je ručni rad, ne sastavlja ih od dobivenih dijelova. Wasu je radio više od godinu dana, a u nju je utrošio četveroznamenkasti broj radnih sati. Prema slici sam matematički izračuna sve mjere i prione poslu sve do najsitnijih detalja, poput ukrasa na krmi ili provi koje Jozo izrađuje od mesinga. 

Život posvetio struji, iako mu je umjetnost prva ljubav

-Svaki djelić na ovom ili bilo kojem drugom brodu je moj osobni rad. Ne žalim ni vremena, ni truda, a ni novca prilikom izrade – kaže Violić koji je prije sedam godina otišao u penziju pa sada ima više vremena posvetiti se svojoj najvećoj strasti.

Život je proveo baveći se strujom. Dugi niz godina radio je u firmi Elektra. Prisjeća se kako se sve odigralo.

-Tamo negdje 1970. godine završio sam osnovnu školu i trebao sam u Splitu upisati srednju školu primijenjene umjetnosti, odsjek slikarstvo i modelarstvo. Moj otac, inače pomorac, nije bio oduševljen mojim afinitetima. Rekao je da tu nema kruha i da to ne treba upisati pa sam na kraju, zbog njega, otišao na zanat – govori gospar Jozo i dodaje kako se nitko u obitelji, niti s očeve, niti s majčine strane nije bavio umjetnošću.

S druge strane on sam od najmanjih nogu je naginjao kreativnosti. Crtao je i slikao otkako zna za sebe, a već tada počeo je s izradom modela brodova, u početku jednostavnih, a kasnije sve kompliciranijih. Okolina mu je govorila kako je jako talentiran, a i on sam je bio svjestan kako je u njemu neki umjetnički žar, no očeva odluka je prevagnula. Pitamo ga je li mu oprostio?

-Na kraju osnovne škole moj je otac bio kapetan na brodu Marin Držić. Vidio sam na jednom kalendaru kako brod izgleda pa sam prema tome izračunao mjere i napravio ga. Otac se oduševio mojim radom, ali svejedno nije bio za to da se bavim tim. Naravno da sam mu na kraju oprostio, nema čovjek ništa od zamjeranja, iako je to trajalo neko vrijeme. Umjetnost je oduvijek bila u srcu, a struja je tek iza – iskren je Jozo kojemu se otac nikad nije ispričao, nego mu je često govorio kako 'makete brodova može napraviti svaka budala'.

Ondašnju vojsku, točnije mornaricu, služio je u Puli. I tamo su prepoznali njegov izniman talent. Obično su se starješinama prilikom odlaska u mirovinu poklanjale makete brodova. Dobio je mjesec dana da izradi jednog, pa su ga oslobodili svih drugih obaveza.

-Dobio sam još četvoricu da mi pomognu i uspjeli smo izraditi brod za 28 dana. Zanimljivo da me u isto vrijeme otac prvi put posjetio u JNA i zatekao me kako razgovaram s prvim čovjek vojarne. Međusobno sam ih upoznao i otac je vidio koliko je poštovanje prema meni imao glavni zapovjednik. Pitao me kako je to moguće, a ja sam mu rekao zbog umjetnosti. Rekao sam mu: 'Vidiš oče, nisi mi dao da se bavim ovim, a gle što se sve može postići' – prepričava nam sjećanja.

I folklor je bila velika ljubav

Naravno da mu je glavni posao suzio vrijeme za baviti se umjetnošću. Često je bio na terenu, ponekad bi i godinu, godinu i pol bio izvan rodnog grada. Prošao je Jugoslaviju uzduž i poprijeko, osim Slovenije.

-Nažalost, ne samo da sam morao žrtvovati umjetnost zbog posla, nego i moju drugu ljubav, a to je folklor. Strašno sam volio Linđo, često sam šefu govorio da me ostavi na zadacima u Dubrovniku da mogu plesati, a on mi je govorio da, ako se hoću baviti folklorom, odem iz firme, pa neka mi oni daju plaću. Ipak sam ostao. Srce me je uvijek vuklo kreativnosti i umjetnosti, ali posao električara sam ipak odrađivao profesionalno i volio sam ga, ali ne koliko ovo drugo – zaključuje sa sjetom u glasu.

Nitko ne zna što bi se dogodilo da je krenuo putem umjetnosti. Bi li se probio, možda bio poznat, ili bi jedva krpao kraj s krajem. Život je u njegovom slučaju odlučio poći nekim svojim putem.

-Čak sam imao priliku promijeniti struku. Spletom okolnosti, na kraju vojnog roka našao sam se u Novom Sadu gdje je bila modelarnica za izradu maketa brodova za Vojno-pomorski muzej. Tom prigodom napravio sam jedan brod, a posebno ih je oduševilo što sam propelere i topove izradio od mesinga. To nikad prije nisu vidjeli, pa su me zvali da profesionalno ostanem raditi u Vojvodini te da će mi u roku dvije godine dati stan. No, nije mi se sviđala tamošnja klima, ljeti je puno komaraca, zimi ima dosta magle, pa nisam pristao – naglašava Jozo.

Ostao je raditi u Elektri sve do 1998. godine kada se firma raspala. Kasnije je radio za neke privatnike, prije odlaska u mirovinu. Svo slobodno vrijeme i dalje je posvećivao umjetnosti. Nažalost, dio njegovih radova stradao mu je u ratu, i to od  - hrvatske vojske.

-Za vrijeme rata u mojoj kući u Sustjepanu boravili su hrvatski vojnici koji su mi napravili veliku štetu. Odnijeli su mi radove, mašine, alate, čak i makete brodova. Svako desetak dana vojnici su se mijenjali i gotovo svi su nešto odnijeli, a što je najgore, neke brodove su uništili, čak ih nisu ni ukrali – s tugom se prisjeća.

Šetamo dalje njegovim prostorom, makete brodova izložene su sa svih strana, ne bi ih se posramio najozbiljniji pomorski muzej. Prava šteta što ovakva remek djela stoje daleko od očiju javnosti. Pitamo ga zašto ne organizira neku izložbu?

-Nije jednostavno organizirati izložbu brodova. Trebao bih naći adekvatan prostor s dobrim osvjetljenjem, ali najgori je transport. Vrlo lako se mogu oštetiti prilikom premještanja. Mnogi su mi govorili da organiziram izložbu, ali eto nisam.

Ne samo da izrađuje makete, nego i razne druge skulpture, među njima dubrovačke fontane, čak i Onofrijevu prije Velike trešnje koja je bila puno bogatija nego što je znamo danas.

Vodoskok na vrhu Onofrijeve fontane

-Na vrhu stare Onofrijeve fontane čak je bio i vodoskok koji se kaskadno spuštao. Bilo je i sedam zmajevih glava. Kada sam je izrađivao, nije bilo nimalo jednostavno pogoditi kamene blokove koji je okružuju da se točno spoje i tvore savršeni krug. Ako negdje promašiš za milimetar, odmah se vidi. Mogu misliti koliko je Onofriju bilo komplicirano u ono doba pogoditi sve te mjere – s ponosom će.

Naravno da su i Onofrio i Jozo na ti s matematikom koja je vrlo važna u izradi građevina i maketa. Ne smije se ništa pogriješiti, Violić nikad s brojevima nije imao problema u školi. Sada izrađuje i makete kamenih kuća koje prodaje kao suvenire. Potražnja mu raste iz dana u dan.

-Već sam ih prodao 32 komada i stalno dolaze nove narudžbe. Neki žele da im napravim makete njihove kuće. Ako je velika kuća s dvorištem, vrtovima, odrinama onda je cijena s obzirom na uloženo vrijeme i materijal otprilike oko tisuću i pol eura. Minimalno bi za izradu trebalo pola mjeseca, možda čak i više s obzirom na to da se ljepilo mora sušiti – objašnjava sustjepanski umjetnik. Inače mu klasični suveniri manjih kamenih kuća dođu oko 50 eura i odlično se prodaju.

Po zidovima su mu obješene slike koje je sam izrađivao raznim tehnikama. Osim klasičnih poput flomastera, akvarela, tempere, neke su zaista posebne – jednu je crtao sokom od crvenog kupusa, a drugu koja prikazuje kalamotsku crkvicu – rastopljenom čokoladom. Ne preferira nijednu umjetnost nauštrb druge – nekad mu dođe da se izrazi slikarstvom, nekad kiparstvom, nekad modelarstvom – sve mu je jednako drago. Zašto neke svoje skulpture danas turistima ne ponudi kao ekskluzivne suvenire?

-Već prije rata pokušao sam plasirati neke svoje uratke preko raznih suvenirnica. Ali tražili su mi puno provizije, oko 40 posto. Danas turisti kupuju jeftine kineske suvenire, teško bi za neki suvenir dali ozbiljniji novac. Ne znaju koliko je truda potrebno za ovakvu izradu, uopće ne razumiju cijeli proces – logično objašnjava.

Nevjerojatno koliko je sam napredovao bez ikakvog klasičnog umjetničkog obrazovanja. Nije mu nitko ni od obrazovanih umjetnika želio pomoći, dapače, uvijek su mu omalovažavali radove.

Cijena broda oko 6 tisuća eura

-Duga je to priča. Uvijek su me shvaćali neozbiljno, jer nisam završio akademiju, te su se ponašali elitistički. Kao da se umjetnošću ne može baviti netko tko nema klasičnu školu. Nisam imao nikakvu pomoć, sve sam morao sam. Kada bi se nekome za nešto obratio, uvijek bi me šikanirali, nekad bi mi čak nešto namjerno krivo rekli. Nije mi se drago ni prisjećati. Ali bilo, pa prošlo, sve sam oprostio. Meni je ova umjetnost ionako bila za opuštanje. Nemali broj puta sam dočekao zoru izrađujući nešto. Eto koliko bi me obuzelo, zaista bih utonuo i uživao, a to je jedino važno. Umjetnost mi je uvijek bila duševna hrana – naglašava Jozo Violić.

Ovaj hobi nije jeftin, materijali su skupi, a nije ih lako ni nabaviti u Dubrovniku posebno u doba prije interneta. Iako je prevalio 68. godinu, ne misli stati. Dokle ga god zdravlje služi nastavit će izrađivati. Možda ne brodove, jer ih nema gdje držati, ali uvijek će nešto naći. 

Ulazimo u još jednu prostoriju, s polica nam se smješkaju spektakularno izrađene makete svjetski poznatih brodova. Tu je legendarni Bounty. Karaka, nizozemski galijun, ruska korveta Sveti Petar, engleska fregata Victory, parobrod Bakar, engleski Royal Caroline, američka fregata Constitution, Kolumbova Santa Maria, engleski brod Norske Lowel i još puno toga. Pravo blago.

Gledam sve te konope, vinčeve, ukrase po brodu, jedra i mislim se koja strpljivost za sve ovo treba. Dođe li ikad da sve pošaljete u onu stvar?

-Nikad. Sve je to ljubav. Naravno da nekad ne ide, ali uvijek se pronađe rješenje. Samo polako, nigdje nije preša – zaključuje umjetnik Jozo Violić.

Najkompliciraniji brodove izrađuje više od godinu dana i otprilike utroši oko 1200 radnih sati. Kada bi ih prodavao kaže kako bi cijena jednoga bila 6 tisuća eura. Na prvu zvuči poprilična svota, ali kada se podijeli ispada da mu je satnica svega 5 eura, ali malo tko o tome razmišlja. 

Ljudi, nažalost, puno toga ne shvaćaju. Živimo na planetu nerazumijevanja, a umjetnost spada u one stvari koje se najmanje kontaju.

*Objavljeno u tiskanom izdanju Dubrovačkog dnevnika