Dr. Raguž je obnašao brojne dužnosti i primio mnogobrojne nagrade i priznanja, a svakako će ostati najzapamćeniji kao dugogodišnji ravnatelj i osnivač Doma zdravlja Dubrovnik, u kojem je djelovao i nakon umirovljenja, kao član, a kasnije i predsjednik Upravnog vijeća. Ravnatelj Doma zdravlja postao je 1975. godine, a cijeli svoj radni vijek je posvetio razvoju institucije. Također, važnu ulogu je odigrao u osnivanju Službe za rad s djecom s poteškoćama u razvoju, a iza sebe je ostavio knjigu  'Dom zdravlja – Okružni ured – Dubrovnik', kao i knjigu koju je posvetio dubrovačkoj bolnici u Domovinskom ratu. 

O njemu kao vrsnom profesionalcu, ali i dobrom čovjeku, na komemoraciji su govorili ravnatelj Doma Branko Bazdan, gradska vijećnica i liječnica dubrovačke bolnice Katarina Doršner, župan Nikola Dobroslavić i Jure Burić, dugogodišnji pokojnikov prijatelj i suradnik. 

„Najviše bih volio da kazaljke sata mogu okrenuti unatrag, prije petka, 31. prosinca, kada nas je Stjepo napustio, pa da ovo za sve nas bude samo još jedan uobičajeni ulazak u Novu godinu. Ali sudbina je odlučila da u nju ulazimo bez Stjepa, on je ostao iza te nevidljive granice. Zbog tog neminovnog rastanka, okupili smo se da se prisjetimo svih godina njegova ispunjenoga života kojim je i nas dotaknuo, oplemenio i zadužio,“ izjavio je Bazdan, podsjetivši na neizbrisiv trag koji je dr. Raguž ostavio u dubrovačkom liječništvu, sportu, ali i tijekom Domovinskog rata kao zapovjednik postrojbe Civilne zaštite te uopće društvenom životu Grada, među ostalim i kao županijski vijećnik.  

"Dragi naš Stjepo, puno si toga postigao, puno je toga u što se možemo ugledati, ali ljudski život ne stane u nekoliko rečenica i puno je toga što je ostalo između redaka. Najvažnije je da si pored svega što si bio, bio pravi Čovjek, Čovjek s velikim prvim slovom, koji nije pristajao na lakše izbore i utabane putove. Kao što pjesnik kaže - kad umire čovjek, umire dio svijeta, i zemlja postaje teža i iskusnija i ljudskija i veća za jednu ranu. Adio prijatelju, neka ti je laka hrvatska zemlja," emotivno je izjavio Bazdan.

Vijećnica Doršner kazala je kako će svi koji su poznavali dr. Raguža, ponajprije kazati kako je bio dobar čovjek, srdačan, uvijek nasmijan, spreman pomoći.

„Vjerujem kako je upravo to ono najbolje što svatko od nas može ostaviti ovdje odlazeći. No, dr. Stjepo Raguž zadužio je Dubrovnik i u profesionalnom smislu. Gotovo čitav svoj radni vijek posvetio je razvoju Doma zdravlja u Dubrovniku,“ izjavila je.

Dobroslavić je kazao kako je on bio dobra duša dubrovačkog Doma zdravlja, ali i kako se o njemu moglo čuti samo dobro. Župan je dodao kako je posebno plijenio pozornost svojom smirenošću, uvijek imavši rješenje za bilo koji problem. 

„Gospar Stjepo je bio predan svome poslu, gajio je veliku ljubav prema svom pozivu i posebno prema našem Domu zdravlja. Iza njega su ostale brojne obnovljene i izgrađene zdravstvene stanice, od Vitaljine do Janjine i moderno ustrojena primarna zdravstvena zaštita na širem dubrovačkom području,“ izjavio je Dobroslavić.

Burić se prisjetio posljednjeg puta kad je čuo svog prijatelja.  

"On u Gradu, mi u Hercegovini. Čuli smo se na Božić. Jedan drugom čestitali i lijepo popričali. Usput me pitao za broj jednog našeg prijatelja da mu čestita Božić. Kad je čuo da mu je umro brat, pitao me je koliko ima smisla zvati i čestitati. Rekao sam mu - prijatelju, samo ti zovi, on je vjernik i rado će primiti čestitku, premda bio u tuzi, jer naš Bog je Bog živih, nije Bog mrtvih. Dogovorili smo se vidjeti za Novu godinu i to su bili naši ljudski planovi. Bog je planirao nešto posve drugo pa je našeg prijatelja pozvao sebi za Novu godinu. Tko takvog čovjeka ne bi poželio imati uza se'? Ma što čovjeka! Ljudinu! Na kojeg si mogao uvijek osloniti se i računati na njega. Stjepo je bio rođeni Dubrovčanin, ali se ponosio svojim hercegovačkim korijenima. Obnovio je očev dom i često je nas prijatelje pozivao za bogate stolove. Nekako je bio sinonim za bogat stol i dobro društvo. On nije imao potrebu izgovoriti ono što je Tacit davno izgovorio - izgubio sam dan. Nijedan dan naš Stjepo nije izgubio. Njegova supruga je znala od trenutka kad je pošla za njega da će ga cijeli život morati dijeliti s društvom i prijateljima. Tako je bilo i na Staru godinu, kad je s prijateljima bio do tri sata, a onda s njom. Znao bi mi reći - prijatelju, najljepše bi bilo umrijeti u snu, puno ne patiš, a nikog oko sebe ne maltretiraš. I eto, to se njemu dogodilo," kazao je Burić.