Nije tajna kako su hrvatske plaće (barem za veliki dio Hrvata) nedovoljne za život bez minusa, kredita koji su uzeti za kratkoročne, a ne dugoročne potrebe, kartica na rate i drugih dužničkih nevolja. Već neko vrijeme plaće rastu, ali poskupljenja su uvijek brža. Iako je u posljednjih nekoliko godina minimalac značajno porastao, još uvijek niti minimalna, a ni prosječna plaća nisu dostatne za 'miran' život, a taj problem je još vidljiviji u Dubrovniku. 

U gradu gdje su cijene 'kvadrata' formirane prema platežnoj moći dobrostojećeg Engleza, Nijemca ili Austrijanca ili su pak formirane prema modelu 'u XY godina iznajmljivanjem ćeš isplatiti investiciju', troškovi stanovanja su ogromni. Prosječna dubrovačka obitelj o kupnji nekretnine može samo sanjati, a oni koji rade „samo“ za plaću, bez bakšiša i koje kune 'sa strane' od turizma, jedva sklapaju kraj s krajem. Živi se od prvoga do prvoga, a inflacija je ovu situaciju dodatno pogoršala. S televizije, novina i portala vrište vijesti – siromašniji smo za 10 posto!

I zaista, jedan odlazak u butigu, na pjacu ili benzinsku stanicu i sve je jasno – siromašniji smo, a možda čak i za više od 10 posto. Jer mnoge su osnovne stvari poskupile još i više, a Hrvatima, pa tako i Dubrovčanima, prema recentnim istraživanjima, više od polovice kućnog budžeta odlazi na one najosnovnije stvari, malo je prostora u budžetima za bilo što osim egzistencijalnog. 

DA, SIROMAŠNIJI SMO 

Izraz inflacija se koristi kako bi se pojasnio rast cijena, no zapravo se radi o smanjivanju vrijednosti novca. U trenutku povećane inflacije, smanjuje se kupovna moć pojedinca, što jednostavnijim rječnikom znači da za istu količinu novca tada možemo kupiti manje usluga ili dobara. 

Cijene dobara i usluga za osobnu potrošnju u svibnju ove godine porasle su u odnosu na isti mjesec 2021. godine za 10,8 posto, objavio je to Državni zavod za statistiku, što je najviša stopa inflacije otkad DZS vodi podatke, 'prešišali' smo tako i recesijsku 2008. godinu. 

Iako država mjeri stopu inflacije, ona ipak nije jednaka za svakoga pojedinca. Primjerice, iako je poskupljenje goriva jedno od najvećih, ne koriste svi automobile, pa ovo poskupljenje neće direktno utjecati na svakog pojedinca jednako. Hoteli i restorani svoje usluge su poskupili u prosjeku za 12 posto, no to također neće utjecati na većinu Hrvata, s obzirom na to da se budžeti troše uglavnom na egzistencijalne, osnovne potrebe. Međutim, hrana i bezalkoholna pića su zabilježila rast cijena od 15,2 posto, slijedi redovito održavanje kućanstva sa skokom od 11,7 posto, pa kategorija stanovanja, vode, električne energije, plina i ostalih goriva s rastom od 9,2 posto. Jasno je kako su najveće stope poskupljenja zabilježene upravo tamo gdje, u velikoj mjeri, odlazi budžet stanovnika Hrvatske. 

'DIO POSKUPLJENJA JE LOV U MUTNOM'

Je li trenutna stopa inflacije zaista posljedica isključivo geopolitičkih i zdravstvenih kriza, odnosno rata u Ukrajini i pandemije koronavirusa ili je jedan dio poskupljenja 'lov u mutnom', odnosno neopravdano podizanje cijena jer se poskupljenja ionako očekuju – pitamo ekonomske stručnjake Ivana Jelčića i Nebojšu Stojčića. 

„Trenutna inflacija posljedica je kombinacije niza činitelja na strani ponude i potražnje uzrokovanih, i

ratom u Ukrajini, i pandemijom, ali i poremećajima u svjetskim dobavnim lancima koji traju već

nekoliko godina. S obzirom na to da takvo stanje traje već neko vrijeme na inflaciju utjecaj imaju i

očekivanja. U takvim uvjetima zasigurno ima i onih koji nastoje iskoristiti situaciju za podizanje cijena

u rasponu koji nužno nema uporište u svim gore navedenim razlozima“, govori nam Stojčić.

Da „ima istine“, i u jednom, i u drugome, smatra Jelčić. 

„Jedan dio porasta cijena je svakako opravdan trenutnim globalnim situacijama, ali jedan dio jest 'lov u mutnom', neki pokušavaju podići cijene malo nerealno, s idejom – ako nešto poskupi malo, zašto ne bi još i više“, otvoreno će Jelčić i dodaje kako je teško govoriti koliki je postotak realnih poskupljenja zbog vanjskih faktora, a koji je dio dizanje cijena bez nekog opravdanog razloga. 

„Poskupile su stvari koje su nužne, dnevne i potrošne, u ekonomiji ih zovemo neelastični proizvodi, odnosno proizvodi koji će svakom trenutku, koliko god da poskupe, ljudi i dalje koristiti. Iako će ih možda koristiti manje, neće nikada potrošnja pasti za onoliko posto koliko taj proizvod poskupi“, objašnjava Jelčić kako onda proizvođači imaju profit. 

„Vidimo da neke stvari koje bi možda trebale poskupiti, ne poskupljuju, kao televizije i kompjuteri. Oni ne poskupljuju jer se proizvođačima to ne isplati kada znaju da bi im pala potražnja, s obzirom na to da te stvari ne spadaju u neelastične proizvode“, govori i apostrofira kako se inflacija u Hrvatskoj događa upravo na neelastičnim proizvodima, poput mlijeka, ulja, kruha i goriva.

„Upravo iz razloga što sa svakim poskupljenjem proizvođači i prodavači imaju benefit i zarađuju više, mislim da nema neke perspektive da možemo očekivati kako će se cijene namirnica vratiti na staru razinu“, govori nam Jelčić. 

Stojčić pak smatra kako će jednom kad inflacija spadne na niže razine zasigurno doći do korekcije dijela cijena kao što je to bio slučaj i sa svim prethodnim inflacijama. 

„Hoće li se te cijene vratiti na razine od prije nekoliko mjeseci ili godina teško je reći i ovisit će od pojedinih kategorija proizvoda“, govori Stojčić.

A ŠTO JE S PLAĆAMA?

Je li realno očekivati da plaće prate povećanje cijena, tj. stopu inflacije, odnosno da i plaće rastu – pitamo naše ekonomske stručnjake.  

Iako na početku Jelčić ističe kako je 'rast plaća uz stopu inflacije moguć u jednom smislu', naglašava kako je pitanje hoće li se to dogoditi.

„Već godinama vidimo da se poslodavci trude plaćati što je manje moguće. Posljednjih godina, ponajviše u privatnom sektoru, vidimo nedostatak radne snage, a taj nedostatak se rješava uvozom radnika iz inozemstva, onih ljudi koji su spremni raditi za manje novce. Tako da, jedan dio poslodavaca neće htjeti podizati plaće nego će zapošljavati ljude koji će biti spremni raditi za manje plaće. Država će možda imati malo veći senzibilitet i pokušat će povećavati plaće“, govori Jelčić. 

„Veliki dio ljudi može očekivati da će im u budućnosti biti lošije. Ako radite za plaću, bit će vam lošije, možda ne katastrofalno, ali moći ćete si priuštiti manje nego što ste mogli prije“, poručuje Jelčić. 

Stojčić apostrofira kako je 'inflacija ekonomski fenomen kojem se malo tko raduje, posebice kada se radi o dvoznamenkastim stopama'. 

„S aspekta stanovništva, ona dovodi do smanjenja bogatstva pa je stoga, u pravilu, prate i pozivi za usklađivanje na strani plaća. Kratkoročno, i sa strane onih koji inflacijom gube, takav potez se može učiniti smislenim“, govori, no dodaje kako to onda u 'slučajevima duljih razdoblja inflacije ima potencijal gurnuti gospodarstvo u inflatornu spiralu'. 

NAZIRE LI SE KRAJ?

Jelčić nam objašnjava kako je teško i nezahvalno raditi projekcije kraja inflacije jer se cjelokupna inflacija događa i jednim dijelom jer svi pokušavaju 'loviti u mutnom' i podizati cijene na neku osobno prihvatljivu razinu. 

„Uvijek se može pronaći izgovor, bila to pandemija koronavirusa, rat ili nešto treće. Država će pokušati intervenirati mjerama monetarne i fiskalne politike kako bi smanjila inflaciju, ali više-manje svako buduće smanjenje inflacije će vjerojatno ići na uštrb zaposlenih ljudi. Inflacija će se pokušati boriti time da se poveća nezaposlenost, kako bi se smanjio novac koji ljudi imaju. Kada se bude smanjivala inflacija opet će postojati dio ljudi kojima će biti lošije nego što je sada“, zaključuje Jelčić. 

„Iz dosadašnjih istupa svjetskih središnjih banaka izgledno je da se i ovaj put namjeravaju boriti protiv inflacije konvencionalnim alatima poput podizanja kamatnih stopa odnosno suzbijanja potražnje“, govori Stojčić.

Hrvatske plaće poskupljenja ne prate u stopu, a pogotovo ne ova inflacijska. Razgovarali smo s radnicima koji su željeli ostati anonimni, i poslušali smo njihovu 'stranu priče'. 

'KAD PROĐE 20. U MJESECU PLAČEM'

„Nažalost, moja plaća ne raste s troškovima svega što je poskupilo. Radno mjesto mi je takvo da nemam bakšiša, pa kad prođe 20. u mjesecu sjednem i plačem. Plaća mi iznosi nešto više od 5600 kuna, radim na 

odgovornom mjestu, preko ruka mi prođu velike svote novca, odgovorna sam za brojne klijente u firmi, i iz mjeseca u mjesec sam sve manje motivirana. Dok platim stan, režije i još poneke tekuće troškove, od plaće mi ne ostane ništa. Partner radi u  IT industriji, njegova plaća je nešto bolja, no kako nije visoko pozicioniran, nije ni kod njega bajno. Ali srećom možemo preživjeti. Imamo minus 5 tisuća kuna i toga se već mjesecima ne uspijevamo riješiti. Od moje plaće jednostavno ne ostane ništa, a od njegove onda moramo živjeti, jesti, točiti gorivo... O ušteđevini ne moram ni govoriti, možda jednom kad uspijemo pokriti minus počnemo razmišljati o štednji, ali čini mi se kako će to biti u nekoj drugoj državi“, iskreno će, ali i pomalo razočarano, naša sugovornica. 

'I PEKARA MI JE POSTALA LUKSUZ'

Javni sektor je najavio traženje povećanja plaća. Sindikalisti za sada ne žele otkriti koliko će povećanje osnovice tražiti od Vlade za ovu godinu, ali spominje se rješenje u vidu dogovora da rast plaća prati i rast stopa inflacije. 

„Nisu svi koji rade u državnim firmama uhljebi, kako nas popularno nazivaju posljednjih godina. Volio bih kada bi svi ti 'imenodavci' probali barem jedan naš radni dan. Nitko nas ne pita kakvo je vanka vrijeme, a 12 sati smjene moramo odraditi i kada prži asfalt pa se jedva diše, i kada lije kiša i puše bura. Rukujemo oružjem, a to se na plaćama ne vidi. I do sada mi je s plaćom marenda na poslu bila luksuz, pa sam jeo po  pekarama. A što sada, s ovim nenormalnim rastom cijena? Sve je strašno poskupilo pa mi je i ta pekara postala luksuz. Ja sam obični mali čovjek, kojem je i do sada registracija auta bila financijski problem, a svaka radost kao vjenčanje, krštenje, rođendan... sada umjesto radosti, postaje briga. Poslodavac kao i većina drugih, uzmi sebi, a tebi što Bog da“, zaključuje naš sugovornik.

'NE TREBA SE BOJATI POSLA'

Ipak, nije sve ni tako crno, ima onih koji su (i više nego) zadovoljni. Razgovarali smo s jednim radnikom u turizmu, točnije u ugostiteljstvu. Već nekoliko godina je konobar, a posljednje tri našao je stabilan posao i poslodavca s kojim se dobro slaže, na obostrano zadovoljstvo.

„Plaća je odlična! A još uz to bude i bakšiša, ljeti pogotovo. Onaj koji hoće, može dobro uštedjeti kroz ljeto, ma ne mora se plaća niti dirati! Samo se treba zasukati rukave, a ne se bojati posla. Ja ne radim za stolicom i cijeli dan pod klimom, puno sam na nogama, nekad imam i žuljeve, nije lako, ali zato u slobodno vrijeme uživam, imam dovoljno za lijep život, ništa mi ne fali. Ljeti radim 'tuta forca', a zimi laganije, dođe godišnji pa malo putujem, punim baterije za novu sezonu. Doduše još sam podstanar, tu plaćam dosta skupo stan, ali zadovoljan sam dok ga mogu platiti, još malo da se ova situacija s koronom i krizom popravi pa ću valjda i kupiti stan konačno. A radit ću dok me noge i ruke služe! U ovom poslu uživam, valjda mi zato i tako dobro ide“, kaže ovaj dubrovački konobar. 

*Članak je objavljen u tiskanom izdanju Dubrovačkog dnevnika