No, da se osvrnemo na teatar koji je umjesto drame sinoć svjedočio političkom antiklimaksu, što su posvjedočili i komentatori Vido Bogdanović i Pero Maldini. Zaslužio je široki auditorij koji je tri sata čekao neki znak života ispred malih ekrana bolju zabavu, koju su im kandidati, koji su skupo platili bivanje svoje publike u teatru, morali dati.

Svelo se sve na ponavljanje mantri iz jinglova i s konferencija za medije, postavljanje više manje isluženih pitanja i zadovoljavanje norme koju je produkcija zadala. No je li moralo biti tako? Tri sata televizije u razvijenim demokracijama, kada vam netko da tri sata televizijskog vremena, očekuje se da se to vrijeme popuni na neki adekvatan način. Audiovizualnost ovog medija pruža širok prostor za isticanje svojih prednosti, što sinoć, nažalost nitko nije iskoristio u punom potencijalu.

Dio toga zasigurno leži u činjenici što je kampanja kratka, ali izbori su se očekivali i trebalo se za njih pripremiti još krajem lanjske godine. Osim Frankovića u prirodnoj veličini, koji je bdio nad publikom, ostali kandidati nisu iskazali veliku umješnost u kreativi, što ide njima na dušu. Ono malo konfrontacije koja se mogla doživjeti još jednom je svim gledateljima, ali involviranima u ovaj projekt, dalo uvid u kandidate i njihova promišljanja. Svi naravno vide prostor za napredak, imaju kakve takve vizije što kako i s kime dalje.

No, ako je suditi po komentarima na portalima, ali i razgovorima po dubrovačkim ulicama, najbolji dojam ostavio je kandidat DDS-a Pero Vićan. Ono što mu se stavlja u benefit je jučerašnja staloženost, odmjerenost i konciznost. Ovo u kombinaciji s činjenicom da je stranka bez mladeži, i formalne infrastrukture koju imaju neki protukandidati, uspjela gospara Vićana staviti na drugo mjesto po telefonskim glasovima, jasan je signal u kojem smjeru ovi izbori idu.

Do šutnje su ostala još tri dana, tko zna, možda netko napokon i progovori.

NG