Kapetan Marko Vilović svjetska je mora zamijenio ovom vremešnom željeznom damom, kako kaže, iznimnih maritimnih sposobnosti. Svoju karijeru je započeo kao kadet na Mediteranskoj plovidbi, kratko je radio na Perastu, kasnije u Jadroliniji pa u kompaniji MSC na kontejnerskom brodu, a nakon toga ponovno u Jadroliniji.

- Svugdje je bilo dobro, ali ovdje mi je bilo najbolje. Mislim da sam falio što sam uopće odlazio iz Jadrolinije. Idem u mirovinu i bilo bi mi žao da nisam bio na ovoj liniji s otočanima i krasnim ljudima koji tu rade - govori Vilović, Korčulanin koji ponosno ističe kako živi u centru Grada Korčule.

Neki jedna čekaju mirovinu, ali čini se kako će kapetanu Postira i posada itekako nedostajati.

'POSTIRA JE JEDINSTVENA'

- Neće biti lako poći doma, sjesti u fotelju i znati da u utorak više ne trebaš ići na brod. Neće više biti prijatelja i svih tih ljudi... Ova buka motora toliko veže čovjeka za Postiru. Kad je gledam znam da bi nešto modernije trebalo napraviti, posebno zbog Dubrovnika, ali ona je jedinstvena. Karaka i Tirena su kopije starih brodova, ali njoj nema kopije - emotivno objašnjava kapetan Vilović koji umirovljeničke dane planira provoditi na otoku Korčuli gdje ima, kako navodi, šest metarsku barku, kuću koju je kupio i nadogradio sa sinom na otoku Vrniku, a zabavit će se i uz petero unučadi.

Skoro dva desetljeća plovidbe "dušom Elafita", kako Postiri tepaju otočani, kapetan je upoznao sve ljude s tri otoka koji su mu prirasli srcu, a ističe kako je posebno vezan za Šipan koji je luka prenoćišta za posadu. Tako je oproštajna zabava organizirana upravo na tom otoku gdje su se okupili predstavnici i Kalamote i Lopuda.

- Bilo bi mi žao da to nisam doživio. Eto tako sam se osjećao, a trebalo je i znati plakati. Sve je bilo lijepo organizirano, ali opet spontano jer nisam uopće znao za to - kazao je kapetan koji je itekako zaslužio takav dar od otočana jer se uvijek brinuo za njih. Naime, govori nam kako zna najmanje deset rođendana napamet jer kad bi odlazio u ljekarnu u grad treba reći ime, prezime i datum rođenja pa da za tu osobu koja živi na otoku preuzme lijek. Trgovina na otocima, govori on, je organizirana tako da u 16 i pol godina nikad nije nešto nedostajalo.

- Domaćini naručuju, a mi isporučujemo. Ukrcamo u brod sve što otočani kasnije preuzimaju. Dok sam radio, nije ništa falilo, a sve je 'na izvolite' - ističe kapetan Vilović.

- Svaki dan je bilo nešto radosno, bilo zimi ili ljeti, kad se prođe veliki šilok... Nikad nismo imali većih havarija primjerice da nismo mogli isploviti. Ne sjećam se da je bilo toliko nevrijeme da najmanje dva puta nismo išli, što znači da su kruh i pošta svaki dan stizali na otoke, a radnici i školarci svojim domovima - kazao je kapetan dodavši kako je linija 807 puno više od same veze kopna i otoka.

Bilo je i teških trenutaka, a Vilović se posebno sjeća smrti kolege, upravitelja stroja, Davora Vlahovića, koja se dogodila na brodu prije šest godina što mu je bilo najteži momenat. 

- Ručali smo na Postiri gdje imamo brodskog kuhara, kasnije se malo šalili u salonu, a kolega i ja smo pošli, svatko u svoju kabinu, malo odspavati pošto je iduća linija tek u 18 sati. Sjećam se kako me Davor oko 15 sati probudio i rekao da ne hrčem. Kad sam se nakon toga probudio, vidjeli smo da ga nema na brodu pa smo pomislili da je pošao kući na Šipan, ali nažalost došli smo u kabinu i vidjeli da nas je zauvijek napustio. To mi je bilo najteže jer sam s tom obitelji bio iznimno vezan - tužno govori Marko Vilović o gubitku kolege i prijatelja.

'ZALJUBLJEN SAM U NJU'

- Bila mi je želja da umirovim prije Postire i to se ostvarilo. Ljudi su zamjenjivi, netko drugi će doći i naučiti , ali nisam siguran koliko je zamjenjiv drugi tip broda za ovo liniju. Ljeti može navigat' svak', ali zimi treba Postira! - odlučno će Vilović koji ima samo nježne riječi za ovaj legendarni brod koji je nešto mlađi od njega. Postira je građena 1963. godine i tada je, ističe kapetan, izvrsno konstrukcijski pogođena što se tiče brzine i mora koje može podnositi.

- Ja sam zaljubljen u nju prvenstveno što je brod što, a nije trajekt. Krasna je i potrebno je biti dobar pomorac kad je loše vrijeme, no naučit će i oni mlađi, nije ovo posao za vanzemaljce - kazao je kapetan opisujući svoju dnevnu rutinu u proteklih 16 i pol godina.

Posada je ljeti sedam, zimi 15 dana na brodu, a isto toliko dana su kući. Buđenje je u 5.30 na Šipanu jer prvi brod odlazi već u 6 sati. U Dubrovnik stižu u 7.10 kada se obavlja ukrcaj tereta, brod se uređuje i popravlja, a onda prema otocima isplovljavaju u 10 sati. Odmah se vraćaju i tako sve do 20 kada ponovno ostaju u Suđurđu. Prema riječima kapetana Postira dnevno pređe 102 milje što je oko 16 i pol sati dnevno. Jednom godišnje ide na remont i tada se kompletna otvori, čisti, popravlja i potom zatvara.

Kapetan Vilović smatra kako je povezanost otoka s kopnom dobra.

- Možda bi povezanost mogla biti malo brža, ali četiri linije dnevno su sasvim dovoljne. Netko će reći bilo bi dobro da je svaki sat, ali ljeti je u te četiri linije oko 1800 putnika dnevno, a zimi od 150 do 200, a petkom najviše do 300 putnika. Povezanost je dobra, tu je i trajekt koji ljeti ide stalno i mislim da je to dovoljno. No, nekako su svi vezani uz Postiru; svi mi idemo, a ona i dalje ostaje za generacije iza nas  - kazao je za Dubrovački dnevnik kapetan Marko Vilović.

On nakon 16 i pol godina plovidbe Postirom odlazi u mirovinu, a ima savjet za mlade pomorce.

- Kao profesionalac koji voli svoj posao, savjetujem mladima da trebaju obići i vidjeti svijeta te probati nove tehnologije koje se brzo razvijaju. Nije mi ništa žao, vidio sam brodove za različite vrste tereta, a u svojih 25 godina u Jadroliniji bio sam i na trajektima. Ovo je za mene bio prekrasan period - zaključio je kapetan Marko Vilović.