„Perast“ je bio spašen u zadnji tren (19.11.1991.), tako da je izbrisana i netočnost u registru brodova koju je plasirala jugo vojska, te je putnički brod Perast izgrađen 1962. opet bio dio Jadrolinijine flote. Nekoliko dana nakon tog podviga, JNA probija najzapadniju kopnenu točku obrane dubrovačkog ratišta u Čepikućama ( 24.11.1991.), te dolaze do Zamasline na Pelješcu i do mosta na Bistrini, u Dubrovačkom primorju.
U Slanom zbog takvog napretka agresora na bojištu, dolazi do smjene u ljudstvu. Tako područje slanskog dijela okupirane zone preuzima 472. motorizirana trebinjska brigada,“Sava Kovačević“, koju su sačinjavali uglavnom hercegovački i dubrovački Srbi. Oni su bili bolji u ophođenju s to malo preostalih mještana, u odnosu na Crnogorce koji su haračili po svemu i svačemu.
Među novopridošlima je bio i Jovan Sredojević-Jovo, zastavnik I. klase po činu, i zasigurno najinteresantnija osoba na cijelom području okupirane dubrovačke Općine. Bio je aktivni podoficir JNA-e i pripadao je pod zapovjedništvo Vojno-pomorskog sektora Boka ( VPO), zajedno sa svojom brigadom. Jovan Sredojević je rođen 14. ožujka 1948. godine u Zadru, od roditelja Stevana i Stojanke. Završio je Zrakoplovno-tehničku vojnu školu u Rajlovcu pokraj Sarajeva, i kao profesionalni vezist u JNA dobio je posao u Mostaru. Tamo je upoznao i oženio Katicu Šaše, Hrvaticu, s kojom je dobio dva sina – Predraga i Nenada. Od 1967. do 1991. godine živio je u Dubrovniku i Trebinju, te je radio svoj posao u sastavu 472. motorizirane brigade ( garnizon JNA u Trebinju ). Elektroničar po struci, koji je održavao sustav radarskih i radio-veza. Taj sustav je bio lociran na Prevlaci, Šipanu, Mljetu i Trebinju.
Pred početak agresije na Hrvatsku imao sam priliku osobno ga upoznati, kratko, i djelovao mi je smireno, trezveno i pouzdano. Human čovjek je bio, što je posebno pokazivao od mjeseca lipnja 1991., pomažući vojnicima na odsluženju vojnog roka ( Hrvatima, Albancima, Slovencima, a i drugima), da pobjegnu iz Trebinja. Uz to, Sredojević je tokom ljeta 1991. na Šipanu onesposobio radare JNA, koji zbog toga više nisu bili u funkciji, te je bio suorganizator ( sa policajcem Davorom Opšivačem ), u izvlačenju vojnika i iz kasarne na Mljetu ( kasarna „Goli“).
Zastavniku Sredojeviću nadređeni oficir u garnizonu Trebinje bio je potpukovnik Nojko Marinović, koji je u zadnji tren (30.9.1991.), uspio izbjeći ubilačku zasjedu u selu Duži, te se priključiti obrani Dubrovnika, gdje je obnašao dužnost zapovjednika obrane. Koliko je bilo teško doći do ljudi od povjerenja unutar strukture JNA, na jako dobro je znao sam Nojko Marinović. Nastojeći prodrijeti u nakane i planove agresora, služeći se brojnim metodama, razmišljao je tko bi mu od oficira ili podoficira u Trebinju mogao pomoći. Zaključio je da bi to mogli biti: Ahmet Ališani-Albanac, i Jovo Sredojević-Srbin. Do Ališanija se teško došlo, tek nakon dvije godine su ga uspjeli prebaciti u sastav Hrvatskih oružanih snaga, a do Sredojevića je uspio doći puno lakše, preko skupine Crvenog križa koja je odlazila na okupirano dubrovačko područje. Ovdje treba napomenuti i priznati da je Hrvatska sigurnosna služba (HIS), imala vrlo temeljitu i konzervativnu metodu provjere mogućih suradnika na tom području. Najbolji pokazatelj je i načelnik HIS-e, Miroslav Tuđman, sin predsjednika Tuđmana, koji je bio najjači jamac ispravnosti pri odabiru direktnih pomagača. S tim i takvim provjerama i planovima se došlo i do aktivnog podoficira JNA, Jovana Sredojevića-Jova.
Kako je imao stan u Dubrovniku, te vikendicu na Šipanu, bio je povezan i sa pučanstvom u tom podneblju oko Dubrovnika, vrlo prisno. Kao dodatni jamac iskrenosti bila je i njegova obitelj koja je i nakon agresije ostala živjeti u Gradu. Njegovi sinovi su tada bili maloljetni i nisu se trebali odazvati za vojno služenje. Jovo je zbog svoje osobnosti i pravednosti vrlo čvrsto prigrlio suradnju. Sredojevićevi zadaci su se sastojali od toga da dojavljuje paljbene položaje i raspored postrojbi JNA, veličinu tih postrojbi i lokaciju, planove o bombardiranju pojedinih mjesta na okupiranom teritoriju, planirane pokrete jedinica… Budući da je i sam bio u sastavu tih postrojbi, nije bilo posebne sumnje na njegovo kretanje. Nakon okupacije Dubrovačkog primorja, zastavnik Sredojević je radio u logistici JNA, koja je bila smještena u Slanom. Čim je došao u Slano, na dojavu o trojici poginulih u Slanom, u šumi, pristupio je tijelima poginulih, koji su skoro dva mjeseca bili nepokopani, na otvorenom. Zatekao ih je u stravičnom stanju. Tko zna čemu su sve tijela trojice poginulih bila izložena tijekom toliko vremena.
Zastavnik Sredojević je želeći znati o kome se radi pregledao i pretražio mrtva tijela. Od pronađenih dokumenata je našao i djelomično nagorjeli papir sa sljedećim tekstom: Poziv broj 15, poziva se Niko Nodilo-Ribić da dežurate u hotelu “Odisej” dana 26.12.1990. od 14 do 22…, kao i nagorjeli papir sa zaglavljem Jadrolinije. Pomno istražujući cijeli prostor oko poginulih ustvrdio je kako su poginuli od jednog udara granate. Nakon toga su tijela prebačena na mjesno slansko groblje, gdje ih je zastavnik Sredojević sa dva vojnika iz njegovog voda, 15.12.1991., sahranio u obiteljsku grobnicu Antuna Ševelja. Nakon pokopa zastavnik Sredojević je napisao na papir, koji je ostavio na oltaru grobljanske crkve, sljedeće: 1. Nodilo Niko, Polače 33, Goveđari; 2. Matić Anton, zap. U.J.L. Plovidba, Rijeka, OUR “Perast”; 3. Neidentifikovan muški leš sahranjen u grobnici Antuna Ševelj, dana 15.12.1991.
Potrudio se da vijest o tragičnoj sudbini pomoraca s m/b Perast stigne u Dubrovnik. Iako je ta dojava postojala, nitko se nije usudio takvu vijest službeno reći obiteljima stradalih pomoraca. Zbog svog zalaganja za preostalo stanovništvo, pogotovo u Slanom, zastavnik Sredojević je postao sumnjiv kontra obavještajnoj službi JNA (KOS), te ga počinju uhoditi, postavljati mu zamke i pratitelje. Doznale su to i obavještajne službe Hrvatske strane i dojavile to zastavniku Sredojeviću, te iskale od njega da pređe na Hrvatsku stranu, pogotovo kada se bila ukazala prilika za to, na jednom od pregovora u Zatonu. No zastavnik Jovo nije želio preći i ostaviti civile na milost i nemilost bezumnicima.
Humanost i uvjerenja zastavnika Jovana Sredojevića su nadilazila sve očekivano, te je tako poslao zadnje izvješće zapovjedniku Marinoviću: Znam šta radim. Imam ovdje još puno toga za napraviti, kada dođe vrijeme doći ću. Prije ispunjena obećanog, 23.3.1992., došla su dvojica u sivo maslinastim uniformama JNA i cijelu noć ispitivala zastavnika Sredojevića u jednoj maloj kućici u naselju Banje, gdje je on inače bio smješten. Jutro nakon cjelonoćne torture ispitivanja Sredojević je pošao do obiteljske kuće Sibiljan, gdje je bio pozvan na ručak, te se pošao odmoriti na kauču do samog ručka. U to je netko pokucao na vrata, a on je skočio na noge i otvorio. Imao je pušku u ruci. Na vratima ga je dočekao vojnik. Drugi vojnik, koji je bio sa strane i kojeg Jovo nije mogao odmah uočiti zapucao je rafalno u nj, a treći vojnik koji je bio s ovom dvojicom, bio je udaljen od kuće i osiguravao je područje. Jovan Sredojević je pao pokošen rafalom, umro je na licu mjesta.
Na kućnom pragu obiteljske kuće Sibiljan ostao je tako ležati 24 sata, dok nisu došli i odnijeli ga, te ga pokopali u Trebinju. Sve je to bilo isplanirano i dobro smišljeno. Zastavnika Jovana Sredojevića-Jova, heroja iz sjene i tragičnog humanistu posthumno je na inicijativu udruge pravnika “Vukovar 1991″. i prof. dr. Zdravka Bazdana odlikovao Predsjednik RH, Ivo Josipović; 29.9.2104., Redom Nikole Šubića Zrinskog, piše Glas Grada.