Grad Dubrovnik i Valamar godinama vode spor oko javnih površina na Babinom kuku. Podsjetimo, još za početka prvog mandata bivšeg gradonačelnika Andra Vlahušića, Grad Dubrovnik pokrenuo je spor koji je vodila odvjetnica Viktorija Knežević. Dana 21. listopada 2010. godine donesena je nepravomoćna presuda Općinskog suda u Dubrovniku kojom se odbija tužba Grada Dubrovnika. Na tu presudu Grad se žalio, a Županijski sud prihvatio je žalbu, te je predmet vratio na ponovno suđenje. Od tada, pa sve do danas traju ročišta, ali nikakve (ne)pravomoćne presude nisu donesene. Pitali smo Grad Dubrovnik da nam prokomentiraju spor.

-Predmetni parnični postupak trenutno je u fazi glavne rasprave pred Općinskim sudom u Dubrovniku. Nakon preuzimanja funkcije gradonačelnika Grada Dubrovnika Mato Franković je započeo i s rješavanjem ovog gorućeg pitanja, stoga je prvenstveno sukladno Zakonu o cestama, uknjižio Ulicu Iva Dulčića, a što predstavlja površinu od 33.656 m2, a koja je prethodno bila dio gore spomenutog spora. Uz navedeno Grad Dubrovnik je sukladno člancima 61., 62. i 132. Zakona o komunalnom gospodarstvu izradio geodetski elaborat izvedenog stanja za Park i Javni sportski i rekreacijski prostor na području Babina kuka, te je sukladno gore navedenom Zakonu započet postupak upisa komunalne infrastrukture kao javnog dobra u općoj uporabi. Površina koja je obuhvaćena u navedenom postupku iznosi 47.293 m2. Gore navedenim postupcima Grad je samostalno, a sukladno važećim zakonima uknjižio ili započeo uknjižbu gotovo 80.949 m2. Nadalje, Grad Dubrovnik i dalje nastavlja sa sudskim sporom u ovom predmetu, a odvjetnik koji zastupa Grad Dubrovnik jest Maro Mihočević – kazali su nam iz Grada Dubrovnik dok odvjetnik Mihočević nije htio davati izjave dok postupak traje.

Nije im se žurilo

Ukratko, sada je u zemljišnim knjigama Valamar upisan na gotovo sve javne površine na Babinom kuku. Parkovi, šetnice, sportska igrališta i ostala rekreacija, čak i dio cesta, sve je to u vlasništvu Valamara. Kako je sve počelo i kako je došlo do ovog spora, odnosno kako je Valamar uopće upisao vlasništvo nad nekretninama koje bi po čistoj logici trebale pripadati Gradu Dubrovniku? Da bismo na to pitanje odgovorili trebamo se vratiti još u doba Jugoslavije, pa potom i famozne privatizacije.

Ljude iz vremena Jugoslavije nisu mučila pitanja vlasništva, jer je tada sve više-manje bilo društveno vlasništvo. Tako da u to vrijeme nije bilo previše problema oko davanja javnog zemljišta za gradnju hotelskog centra. Bilo to u vlasništvu Općine Dubrovnik ili neke firme, na kraju je isto – sve je to društveno vlasništvo.

Općina Dubrovnik potpisala je 1971. godine s tvrtkom Minčeta export-import, pravnim prednikom poduzeća Babin Kuk i Valamar, ugovor o davanju zemljišta na korištenje kako bi se izgradio turističko-hotelski kompleks s 5000 ležajeva. Kada se izgradnja završi, Minčeta export-import dužna je napraviti parcelizaciju zemljišta, a tamo gdje izgradi smještajne kapacitete, vlasništvo će upisati na svoje ime, dok će javne površine upisati na Općinu Dubrovnik. Bez obzira što su u ugovoru Općina Dubrovnik i Minčeta lijepo i jasno regulirali i kazali da će izgrađene javne površine, poput parkova, rekreacijskih zona i slično, te javni putevi biti, kada se izgrade, besplatno vraćeni građanima Dubrovnika, to se na papiru nikada nije dogodilo.

Jasno je i zašto – tadašnjim rukovodiocima činilo se da sistem nikada neće pasti, pa što bi žurili s parcelizacijom i upisivanjem vlasništva, kada je sve to ionako u društvenom vlasništvu i svi građani Dubrovnika ga, bez problema, mogu koristiti bez obzira je li u zemljišnim knjigama piše da je vlasnik Općina Dubrovnik ili Minčeta.

Uloga Javnog pravobraniteljstva

Nisu ni slutili da će jednog dana doći rat i promjena sistema, te da će društveno vlasništvo u privatizaciji i tranziciji postajati privatno. Ono što su propustili učiniti u Jugoslaviji nastavilo se i u privatizaciji. Za vrijeme privatizacije Hotelsko turističko poduzeće Babin kuk vodio je direktor Mladen Falkoni. On je napravio puno šlampavosti u privatizaciji poput neupisivanja djela nekretnina u temeljni kapital, ali za javne površine nije krivac.

Naime, Falkoni i drugi odgovorni ljudi iz Upravnog odbora HTC Babin kuk htjeli su besplatno ustupiti javne površine Gradu Dubrovniku. Poslali su u travnju 1994. godine Javnom pravobraniteljstvu (preteča DORH-a) ugovor za ustupanje javnih površina Gradu Dubrovniku, ali ovi im na ugovor nikad nisu dali suglasnost. Niti su rekli da može, niti da ne može. U to vrijeme funkciju javnog pravobranitelja Republike Hrvatske obnašao je Petar Šale. Postavlja se pitanje zašto Petar Šale i njegovi suradnici nikad nisu dali suglasnost da se javne površine na Babinom kuku vrate u vlasništvo Grada Dubrovnika? Je li riječ o šlampavosti ili nečemu drugom, vjerojatno nikada nećemo saznati.

Još je zanimljivije u cijeloj priči što je prijedlog ugovora o vraćanju javnih površina Gradu Dubrovniku, a koji su poslani u Javno pravobraniteljstvo, u međuvremenu – uništen! Naime, DORH kaže da su dokumenti o vraćanju javnih površina Babinog kuka u vlasništvo Grada Dubrovnika uništeni nakon isteka roka čuvanja sukladno Pravilniku o zaštiti i obradi arhivskog i registraturnog gradiva.

Umjesto da je DORH, odnosno tadašnje Javno pravobraniteljstvo, dalo suglasnost o besplatnom vraćanju javnih površina Babinog kuka Gradu Dubrovniku, oni ne samo da nisu nikad dali traženu suglasnost, nego su uništili dokumente, a koji bi sada dobro došli Gradu Dubrovniku u sudskom sporu s Valamarom.

Čudna vremena

Sad se postavlja pitanje zašto tadašnji gradonačelnici Dubrovnika Nikola Obuljen (od 1993. do 1997.) i Vido Bogdanović (1997.-2001.), prije same privatizacije, nisu stiskali Javno pravobraniteljstvo da im da suglasnost kako bi Grad Dubrovnik dobio opet u vlasništvo javne površine na Babinom kuku. Bogdanović nam je još prije četiri godine objašnjavao specifičnost situacije.

-Čudna su to vremena bila. Javno pravobraniteljstvo i Fond za privatizaciju uopće nas nisu obavještavali o svojim odlukama, pa se često događalo da nam protekne rok za žalbu od donošenja odluke, jer mi nismo ni znali da je donesena. Tako je Grad Dubrovnik izgubio i neke druge nekretnine, ne samo Babin kuk. Gledajući iz ovog kuta Grad Dubrovnik je u Zagrebu trebao imati zaposlenika koji bi nas obavještavao o odlukama Fonda i Javnog pravobraniteljstva. Ni ja, ni Čićo Obuljen nismo imali dovoljno ljudi da se svime time bave, a također smo imali i brojnih drugih problema s obzirom na teške poratne godine. Iz današnjeg kuta to se čini greška, što i jest, ali tada to nije bilo lako. Da smo se raspitivali o privatizaciji, odmah bi nas proglasili državnim neprijateljima, jer je tada privatizacija bila prioritet. Nažalost u mnogim slučajevima se ispostavila kao čista, zakonska pljačka – prisjećao se bivši gradonačelnik Dubrovnika Vido Bogdanović.

Kako god bilo, Grad Dubrovnik ni iz drugog pokušaja nije uspio upisati vlasništvo nad javnim površinama Babinog kuka. Kada je naposljetku Valamar kupio bivši HTC Babin kuk, ni krivom ni dužnom osim hotela pripali su mu u vlasništvo i javne površine poput parkova i zelenih zona, a u zemljišnim knjigama i danas se vodi kao vlasnik.

Maro Marušić

Tekst je prvotno objavljen u tiskanom izdanju Dubrovački dnevnik petkom