Jednom sklopljeni brak se vrlo teško mogao ili se nikako nije mogao raskinuti, jer za­koni crkve to nisu dopuštali. Odsustvo ljubavi u braku ili nezadovoljstvo zbog prisilne i nepoželjne bračne veze muškarci su kompenzirali u izvan­bračnim susretima, u traženju oduška izvan braka, što je kadikad rezul­tiralo povremenim i privremenim odlascima u javnu kuću ili, pak, u konkubinat.

Javne kuće i javne žene, u srednjovjekovnom Dubrovniku, imale su točno određenu svoju lokaciju, određeni dio grada. Starješica javne kuće, to jest »opatica griješnica« zvala se još »abatessa di peccatrices«. Osim u posebnim kućama i u posebnim gradskim ulicama, javne žene su se mogle susresti povremeno i u drugim dijelovima grada, gdje su živjele po dvije ili više njih zajedno (rjeđe same, a najčešće pod okriljem kakve starije žene ili udovice).

U tim ulicama se uvijek do kasno u noć zabavljalo, galamilo i pjevalo, što je izazivalo proteste susjedstva i poštenijih građana. Tuče i svađe su bile sastavni dio ritma načina življenja, čiji je krajni ishod, uglavnom, bio sudski zapis. Krajem 15. stoljeća u Dubrovniku ima nekoliko javnih kuća, a u dokumentima Historijskog arhiva ima podosta zapisa kojima se pokušava obuzdati nemoral i sve što doprinosi raskalašnosti i što remeti javni red i mir. Tako je, na primjer, na današnji dan, 12. rujna 1495. godine, odlučeno da se uhiti Milica, sa stanom u Širokoj ulici, zbog »slaba glasa i pokvarena života«. Cijeli se dan mora držati vezana za kola, voziti po gradu i šibati, a zatim se mora zauvijek protjerati iz grada, piše u Gradoplovu Radio Dubrovnika.