Piše: Silva Capurso

Palijativna skrb na širem dubrovačkom području počela je uspostavljanjem Odjela palijativne skrbi u Općoj bolnici Dubrovnik. Nekadašnji ravnatelj Opće bolnice Dubrovnik, danas ravnatelj Doma zdravlja Dubrovnik Branko Bazdan i glavna sestra mag. sestrinstva Vedrana Iveta začeli su Odjel palijativne skrbi u Općoj bolnici Dubrovnik, nakon čega je pokrenuto i postojanje palijativnog mobilnog tima pri Domu zdravlja Dubrovnik čija je koordinatorica danas mag. sestrinstva Maja Bender.

Osnivanjem mobilnog palijativnog tima zaokružena je priča o mreži palijativne skrbi na području Dubrovačko-neretvanske županije. Uz Svjetski dan hospicija i palijativne skrbi donosimo iskustva onih koji su u svakodnevnom radu okruženi oboljelima u terminalnoj fazi bolesti i njihovim obiteljima: liječnicima, medicinskim sestrama i njegovateljicama iz Opće bolnice Dubrovnik i dubrovačkog Doma zdravlja. Ljudima po svemu posebnima koji su svaki dan okruženi oboljelima pred kraj života i njihovim obiteljima.

'Želimo oboljelom i obitelji pomoći da što više budu s bolesnikom, a da što manje troše vrijeme na one regularne svakodnevne stvari poput organizacije sanitetskog prijevoza, odlaska u ljekarnu, kod liječnika, ako se događa neko akutno stanje, ako treba organizirati socijalnu pomoć, posudionicu pomagala. To je ono što koordiniram da se obitelj osjeća bolje, da znaju da im pomažemo kad im je najteže, da znaju da nisu sami,' priča Koordinatorica mobilnog palijativnog tima Doma zdravlja Dubrovnik Maja Bender, mag sestrinstva.

'Najviše žele razumijevanje i razgovor. Bili to zdravstveni djelatnici, na ulici, na poslu, u zdravstvenoj ustanovi... Ono što im mi možemo pomoći i ja kao koordinator, pomoć je u vidu dekubitalnog madraca, medicinskog kreveta, kolica, pelene koje smo dobili iz donacije. Sve im to nastojimo omogućiti kada god im je to potrebno.  Svak radi ono što može. Nakon 15 godina u patronaži gdje radite najčešće sa zdravom populacijom bila je velika promjena kada sam 2015. godine došla u palijativni mobilni tim. Počela sam razmišljati o biti života, promijenio se kod mene i pogled na smrt, promijenilo se sve za 180 stupnjeva,' zaključuje Bender.

''Ogromna je razlika u samom pristupu bolesniku, u načinu tretiranja takvog bolesnika, u opsežnosti pristupa problematici koja više nije vezana uz organsku bolest, niti ciljano liječenje i rješavanje medicinskog problema kada govorimo o kurativnoj i palijativnoj medicini. Palijativni pristup obuhvaća sveukupni način sudjelovanja u rješavanju životnih problema palijativnog bolesnika, rodbine i okoline kojom je okružen. Nadam se da nam je uspjelo sintetizirati potrebe takvih bolesnika koji su prestali s aktivnim liječenjem i kojima treba osigurati dostojanstveni put do kraja života,' govori Branko John, dr.med. specijalist interne medicine.

Ranka Popovac Škoda, dr. med. specijalist fizikalne rehabilitacijske medicine u svom se radu u Općoj bolnici Dubrovnik susretala s teško pokretnim, teškim bolesnicima tako da je, kako kaže, na ovo senzibilizirana.

''Osim teško pokretnih neuroloških bolesnika ovdje su i oboljeli od malignih bolesti koji nažalost uglavnom završavaju smrtnim ishodom. I to je bila novina koju sam susrela. Ja ne znam koliko stvarno pomognem kad dođem u tu kuću. Možda jedino da manje boli, razgovorom, da pokažem kako će se namjestit u krevetu, kako će taj nepokretni položaj lakše podnijeti. Popričamo s ljudima, dozvolimo da svojta kaže svoju bol, svoje dubioze. Shvatiš da ne prihvaćaju to,' priča Popovac Škoda.

''Ne znam koliko osoba koja je bolesna shvaća da je došao kraj.  Znate, to je ljudski da ne prihvaćaju. Uvijek postoji nada. Pogotovo kod mlađih osoba. Isto tako, iako obitelj zna, naročito ako su to roditelji, a imamo i mladih bolesnika, teško se mire s time. Koliko god to znaju i kad na neki način i kažem da je kraj, to radim s puno takta i pažnje. Kad se dogodi smrt, onda kažemo: Pa prihvatite sve ste učinili, nek' vam bude lakše da se više ne muči. Ali, ne znam koliko je to utjeha. I stvarno ne znam uopće koliko pomognem,' priča doktorica Popovac Škoda, koja kaže kako nekad ima dojam da bi netko od njih trebao stalno biti uz tu obitelj.

''Poslije često razgovaramo o tome kako je to teško. I mislim da je to nešto na što se nikad ne možete naviknuti,'' zaključuje Popovac Škoda koja je odgovorila koja su najčešća pitanja bolesnih?

'Žele da ih ne boli, pitaju - Kad će mi ovo proći, hoću li ja ovo preživjeti? Ali najčešće ne pitaju. Imam osjećaj da se boje što ćemo im reći. Jednom me netko pitao: Koliko će ovo trajati? Rekla sam da ne znam, ali da sam tu da pomognem dok traje,' priča Popovac Škoda.  

''Obitelji vole da im se dođe, da im se priča, mislim da im je to olakšanje. Imaju veliku želju da im bolesnik ne bude gladan, da ga se nahrani, da ne bude žedan. Često puta damo infuziju premda neće pomoći, ali oni je gledaju kao veliku pomoć. Isto tako žele da im pokažemo kako će svome bližnjemu pomoći da im bude što lakše. Puno je pitanja. I puno je boli. Najteže je gledati roditelja kako gleda dijete koje mu umire. Jako je teško. Bolno,' zaključuje Popovac Škoda.

Nada Brailo, dr.med. specijalist obiteljske medicine priča kako je dolazak u Palijativni mobilni tim bila njena želja i ispunjenje drukčijih poslovnih viđenja i težnji.

''Sve što kroz normalni redovni tim nisam mogla raditi, kroz mobilni palijativni tim sam uspjela. Vidjela sam da se mogu posvetiti svojim pacijentima i ljudima do kojih mi je u konačnici stalo,' govori Brailo.

''Kad sam počela raditi krajem 80-ih imala sam sasvim drukčiju perspektivu i doživljaj završetka života. U to vrijeme i obitelji i liječnici mislili su da je mjesto za umiranje bolnica, ne dom. To mi je bilo prestrašno. Ti su ljudi imali skrb i sve što im je trebalo, ali kad su umirali, tu nije bio nitko njihov. Rijetko su tada mogli biti članovi obitelji uz njih. To je jedan od razloga zbog kojih radim u palijativnom mobilnom timu, a drugi je posve osoban, moja obiteljska situacija, s roditeljima mog muža, mojim roditeljima. Tada sam shvatila da najvažnije što ostaje čovjeku u zadnjim trenucima života jest da imaš ljubav, dodir s najbližima i da ti ne treba ništa drugo, da je to najvažnije što čovjeku ostaje na kraju života. Tehničke stvari, lijekove, medicinsku skrb, pranje, kupanje, to može svak, ali dotaknut, zagrlit i poljubit tog čovjeka, da osjeti da je netko s njim, to je neprocjenjivo,' zaključuje Brailo.

Agneza Tadej, dr.med. specijalist obiteljske medicine u mobilni palijativni tim došla je na poziv ravnatelja Doma zdravlja Dubrovnik Branka Bazdana.

''Posao je zahtijevao više angažmana i pristala sam. Zašto? Zato što kad upisuješ tu medicinu, upisuješ je da pomažeš ljudima. Koliko god je nekad teško i naporno, cijeli život te to prati. Nekad kažem, možda sam trebala biti frizerka, bilo bi mi lakše, ali na kraju dana i da se opet rodim, opet bih izabrala isto. Nekad i sam dolazak i pristup pacijentu obiteljima i oboljelima puno olakša. Mislim da pomognemo samo sa svojom prisutnošću. Na licima im se vidi da su zadovoljni, a njihov najbolji odgovor je što nas zovu kad im bilo što treba. Najčešće zovu kada oboljeli imaju problema s disanjem, jaču bol, dehidracije,' pojašnjava Tadej.

Meri Pavlović Vlahinić, bacc. sestrinstva medicinska sestra u mobilnom palijativnom timu prešla je s Interne na Onkologiji, nakon 14, 15 godina rada.

''Nisam točno ni znala u što se upuštam, ali tako su mi se posložile životne okolnosti i tu sam ostala. Dosta je teško i nezahvalno jer kurativa i preventiva imaju svoje pozitivne trenutke kada se nekome očito pomogne. To vam daje novu snagu i poticaj da i dalje to radite s voljom. U palijativi se sve svede na smrt koja će doći prije ili kasnije i nemate veselih momenata koji će vas podizati u poslu. Prilično je depresivno, ali kada pomognete nekome u tim teškim momentima bilo savjetom ili konkretnim postupkom, ipak osjetite lakoću. Drago vam je kada pomognete nekome tko je ostavljen od drugih grana medicine. Kurativa i preventiva imaju jako puno akutnog posla, ali palijativne bolesnike se često zaboravi, pa smo im mi uz obiteljskog liječnika i sestre u zdravstvenoj njezi u kući jedini,' priča Pavlović Vlahinić.

''Najteže mi je kad se radi o mladim pacijentima, o mladim ljudima, nekako se pronađete u tome. Teško je razgovarati s takvim obiteljima, s takvim pacijentom, naći prave riječi s nekim tko zna što mu je i tko se sprema za nešto za što se nikada ne možete pripremiti. Utjeha mi je kada učinim obitelji nešto što će im olakšati taj ili iduće dane. Ponekad je dovoljno samo da dođete u tu obitelj,' zaključuje Pavlović Vlahinić.  

Dubravka Ćavar, medicinska sestra Odjel palijative Opće bolnice Dubrovnik, deset je godina radila na Kirurgiji, pa nakon toga na Internoj.

''Imam sve zajedno 35 godina staža. Sama sam tražila doći na palijativu, bila je to moja želja, htjela sam mirniji odjel. I zato sam tu. Ovdje se više radi na tome da pacijente i njihove obitelji pripremamo za odlazak na drugi svijet. Sve se bazira na tome da su to najteži pacijenti koji moraju umrijeti i zato su tu. Ali nije mi to teško. Osobno naši pacijenti nemaju nekih želja, ali ponekad imaju male želje, ništa što se ne može udovoljiti, ne traže nemoguće, samo toplu riječ, pažnju, ljubav. To je ono što im se može i mora pružiti,' kaže Ćavar.

''Najteže mi je vidjeti mlade ljude koji su došli pred kraj svog životnog vijeka i to je ono s čime se najteže nosim. Manje više svi imaju nadu da će još živjeti i takav razgovor s njima i vodim. Kada i sami kažu da je kraj – kažem im da to nije istina, dajem im nadu. Najvažnija je topla riječ, imati fizički kontakt s pacijentom. Puno puta sam ih držala za ruku kad su zadnji izdisaj radili… (suze, op.a.) I sad mi suze dođu, osjećaji prorade...,'' zaključuje Ćavar.

Feid Džehva - Ziba, njegovateljica Odjela palijativne skrbi Opće bolnice Dubrovnik tamo je od samog početka.

''Prijavila sam se na natječaj jer volim raditi taj posao, pomagati ljudima na svoj način, olakšati im. Kod nas provode svoje zadnje trenutke. Teško jest, ali ima tu i lijepih trenutaka. Kakav je to osjećaj? Svak tko je imao svog roditelja i izgubio ga to zna, posebno ako sad pokušavaš pomoći tim ljudima jer nekome svome nisi mogao. Mislim da pacijentima najviše pomogne lijepa riječ, šačica razgovora, da je s njima do kraja, da ih držiš za ruku, podragaš..,,' govori Džehva.

Mirsada Ćatović, njegovateljica na Odjelu palijativne skrbi Opće bolnice Dubrovnik kaže kako je tu dobro i teško.

''To je takav odjel. Tu su ljudi u bolovima pred sami kraj života. Nije lako to gledati, ali želite im pomoći, da čovjeku olakšate da dostojanstveno ode. Ljudima najviše znači razgovor, držanje za ruku, da je netko uz njih. Mi ih hranimo, presvlačimo, kupamo, držimo ih za ruku. Znamo s njima po cijelu noć pred kraj sjedati i držati ih za ruku, da osjete da nisu sami, da je netko uz njih. Najpotrebnija im je lijepa riječ. A najbitnije je da osjećaju sigurnost, da znaju da nisu sami, da je netko s njima, da su zadovoljni,' zaključuje Ćatović.

''Nakon 15 godina u patronaži gdje radite najčešće sa zdravom populacijom bila je velika promjena kada sam 2015. godine došla u palijativni mobilni tim. Počela sam razmišljati o biti života, promijenio se kod mene i pogled na smrt, promijenilo se sve za 180 stupnjeva.'', govori Maja Bender.

''Ne znam koliko osoba koja je bolesna shvaća da je došao kraj.  Znate, to je ljudski da ne prihvaćaju. Uvijek postoji nada. Pogotovo kod mlađih osoba", kazala je Ranka Popovac Škoda.

Tada sam shvatila da najvažnije što ostaje čovjeku u zadnjim trenucima života jest da imaš ljubav, dodir s najbližima i da ti ne treba ništa drugo, da je to najvažnije što čovjeku ostaje na kraju života. Tehničke stvari, lijekove, medicinsku skrb, pranje, kupanje, to može svak, ali dotaknut, zagrlit i poljubit tog čovjeka, da osjeti da je netko s njim, to je neprocjenjivo,' naglašava Nada Brailo.

''Najteže mi je kad se radi o mladim pacijentima, o mladim ljudima, nekako se pronađete u tome. Teško je razgovarati s takvim obiteljima, s takvim pacijentom, naći prave riječi s nekim tko zna što mu je i tko se sprema za nešto za što se nikada ne možete pripremiti. Utjeha mi je kada učinim obitelji nešto što će im olakšati taj ili iduće dane", mišljenja je Meri Pavlović Vlahinić.

''To je takav odjel. Tu su ljudi u bolovima pred sami kraj života. Nije lako to gledati, ali želite im pomoći, da čovjeku olakšate da dostojanstveno ode. Ljudima najviše znači razgovor, držanje za ruku, da je netko uz njih", zaključio je Mirsada Ćatović.