No, to što se radi o srpskom kralju, makar onome otprije skoro stotinu godina, očito je dovoljno da se umjetnost zabetonira. I ima tu nešto zanimljivo, dakle kroz kontekst cementa u njegovom trajnom elementu - betonu. Pouzdanije stvari nema u onom građevinskom smislu, na svojim plećima ponese višekatnicu kao od šale, ali u onom metaforičkom smislu, među ljudima, isto tako - jednom zacimentirano nažalost nikako da se odbetonira.

Vrijedi to za široke lepeze ljudskih karaktera, koji nikako da prekorače sebe pa su zabetonirani, kako pod komunističkom matricom, tako i današnjim nacionalističko-klerikalnim predznacima, a eto nekoć i onim povezanima s "kraljem i otadžbinom", odnosno Kraljevinom Jugoslavijom.

Stoga, priča o reljefu kralja Petra priča je o povijesti umjetnosti, ali i priča o vječnom oportunizmu i pomanjkanju integriteta.

Dubrovčani su 1. prosinca 1924. godine podigli spomenik-reljef dotadašnjem kralju Srbije Petru I. Karađorđeviću, autora Ivana Meštrovića. Reljef je bio postavljen iznad unutarnjih vrata od Pila.  Spomenik su skinule ustaške vlasti, ali i onima komunističkima nije bio po volji.

Inače, spominjala se sudbina ovog reljefa u javnom prostoru Dubrovnika, ali nekako uvijek bi ostalo između redaka gdje se točno nalazi reljef, a nalazi se konkretno u praonici i vježbaonici Linđa, iako joj je mjesto u muzejskoj zbirci, ako već ne na nekom trgu kao simbolu jednog vremena.

DELIĆ GOZZE: Od 1945. U BANČEVOJ PALAČI

Pitali smo povjesničarku umjetnosti Vesnu Delić Gozze da nam objasni kronološki tijek postavljanja ovog spomenika.

- Kameni reljef konjanika, kralja Petra I., s motivom sokola i uz programatski, tendenciozan tekst natpisa, Ivan Meštrović je prema narudžbi dubrovačkog Općinskog vijeća, izveo 1924. i djelo je postavljeno na zidine, između Vrata od Pila, iznad unutrašnje strane ulaza na Stradun. Za tu namjenu je prema kiparevim zamislima preuređeno i stubište između dva ulaza. Prema arhivskom podatku od 21. svibnja 1941. potvrđuje se da je izvršeno skidanje spomenika kralja Petra iznad gradskih vrata. Dok Komanda ima namjeru spomenik prenijeti u Italiju, Općina traži da spomenik ostane u gradu i da tu bude pohranjen. Kako se navodi, ukoliko ne bi mogao ostati, Općina “pridržava pravo na potraživanje protuvrijednosti samog spomenika u iznosu od 10 milijona Dinara”.  Preseljenjem Umjetničke galerije u palaču Boža Banca, 1945. ravnatelj toga muzeja postaje Branko Kovačević, a reljef je pohranjen u zgradi - navodi Vesna Delić Gozze.

No, otkud on u vježbaonici Linđa.

- Ugrađen i prežbukan zidom 1975. u desnom dijelu prizemnoga, prostranog prostora istočnog dijela palače do kojeg vodi ulaz manji od onoga centralnog, Meštrovićev reljef  barem je sačuvan od uništenja. Tako je kiparov reljef “sahranjen” u palači za koju je upravo Meštrović povezan prijateljskim vezama s Božom Bancem predložio arhitekta, Lavoslava Horvata, još kod angažmana za Bančev ljetnikovac u Cavtatu, a Horvat je potom uz drugog arhitekta, Harolda Bilinića, radio i na dubrovačkoj palači - navodi Delić Gozze.

Pitamo je koliko je ustvari Meštrovićevih djela u Dubrovniku.

- Može li se danas na taj upit odgovoriti točnim brojem preostalih Meštrovićevih djela na dubrovačkom području? Uz Meštrovićev kip sv. Vlaha koji se nalazi na zapadnom dijelu gradskih zidina, iznad ulaza u grad i mauzolej obitelji Račić u Cavtatu, zavedeno je u zbirci Umjetničke galerije Dubrovnik sedam odljeva kiparovih djela. Taj muzej šezdesetih godina prošlog stoljeća darovanjem se lišio Meštrovićeve skulpture koja se dotad nalazila u niši iznad kamina središnje dvorane palače Banac, one brončane sjedeće figure Milice Banac; predana je obitelji Banac u Londonu, dok je prije nekoliko godina prodana na aukcijskoj dražbi. U privatnim zbirkama na području Dubrovnika koje je evidentirao Konzervatorski zavod za Dalmaciju u Splitu s Cvitom Fiskovićem od 1947. nadalje, zabilježena su 1948. u vlasništvu obitelji Kesterčanek u Gundulićevom gruškom ljetnikovcu četiri Meštrovićeva crteža, potom tri gipsana odljeva različitih motiva anđela za cavtatski mauzolej, pa brončana sjedeća figura žene koja čita (Olga Kesterčanek, Meštrovićeva druga supruga), kao i sjedeća figura Vestalke u bronci.

U ljetnikovcu u Lapadu, nazvanom Tamariks, tadašnje vlasnice Ivanke Kosor Mitrović iste 1948. nalazio se Meštrovićev  brončani Guslar kao i jedan brončani portret. Od dva odljeva sjedeće skulpture Marina Držića, od kojih je jedan, onaj gipsani, u foajeu kazališta Marina Držića, a drugi, izliven u bronci, iz prostora koji je i zbog veličine skulpture bio primjerenije mjesto, premješten je u sklopu proslave petstote godišnjice Držićeva rođenja u uzak prostor između Kneževa dvora i terase ograde Gradske kavane, zaklonivši bočno renesansni prozorski okvir, a Držić se našao ispred mjesta mrskog mu sastava iz Vijećnice - navodi Delić Gozze.

SAMO IZ INTELEKTUALNOG SLJEPILA MOŽE NASTATI ODLUKA O ZATAJENJU DELA

Odgovorila je i na pitanje koliko je ustvari strašno, dakle baš strašno zabetonirati umjetničko djelo, koje će tako stati od 1975. godine, samo zato što ne paše sistemima koji su se mijenjali.

- Nasuprot činovničke strategije kao posljedice političkog kadroviranja, nužno je, i u svakom institucionalnom bavljenju baštinom, neprekidno braniti struku od zagrljaja politike. Već i zbog higijenskih razloga, jer su po generacije fatalne dugoročne posljedice potkapacitiranosti zaposlenika po “dužničkoj vezi” - dodala je.

- Općenito, samo iz intelektualnog sljepila može nastati odluka o zatajenju, oštećenju ili o rušenju spomenika kulture kao i dilema o potrebi njihovog spašavanja. Kao da je mentalitetu s ovih prostora neotuđiva osobina uništavanje ranijega i dodvoravanje aktualnim centrima moći. – objasnila je.

Stoga kaže da "Meštrovićev reljef iz nevidljive “hibernacije” treba uvesti kao muzejski predmet u zbirku, kao što je pri upoznavanju ili valorizaciji svaki uradak nekoga autora dragocjen i nenadoknadiv, motivski on predstavljao bilo kralja ili indijanskog konjanika."

- Izgled Meštrovićeva reljefa kralja Petra I. i smještaj na zidinama poznat mi je jedino putem fotografije koju sam posudbom dobila za izložbu, u vrijeme proučavanja fotografskog opusa Josipa Bernera i arhivskog istraživanja njegova životnog puta. Svaka prosudba vizualnog djela jedino putem drugog medija ili tehnike nedostatna je za bilo kakvu utemeljenu likovnu analizu. Ono što ne smatram primjerenim potezom je postavljanje bilo kakvoga, pa i ovoga, spomenika ili spomen-obilježja na gradske zidine. Zbog svoga programatskog podnaslova, ovaj reljef je prije svega odraz narudžbe jedne političke struje, pa ga danas treba gledati i u kontekstu toga - kao primarno dokumentarni materijal. I to, kako izgleda prema fotografiji reljefa, bez dojmljive snage i izrazitih likovnih vrijednosti većine drugih Meštrovićevih ostvarenja - navela je Delić Gozze.

MEŠTROVIĆEV RELJEF ŽRTVA JE OPORTUNIZMA

- Neosporno je da Meštrovićev reljef, uz svoj inventarni broj mjesta u zbirci, treba zadobiti mjesto kao muzejski predmet, a primjereno mjesto pohrane i izlagačke strategije, uz Umjetničku galeriju Dubrovnik moglo bi ovisiti i o karakteru baštinskih ustanova koje Dubrovnik (još) nema. Ponajprije tu mislim na nepostojeći muzej grada i njegove povijesti, pogotovo nakon pada Republike, sa zbirkama koje danas programski nelogično, podijeljene prema vrsti materijala, opterećuju muzejsku misiju Kneževa dvora. U nekom stalnom postavu kojega nema, možda i u postojećem Muzeju novije povijesti (to je naziv muzeja u sadašnjem sastavu Dubrovačkih muzeja), Meštrovićev reljef imao bi svoje logično mjesto -  istaknula je.

Pitamo je i jesu li postojale inicijative da se taj reljef konačno "odbetonira".

- Inicijative povodom “otkrivanja” Meštrovićeva reljefa, koliko znam, nisu postojale, a kad sam 2013. došla u taj muzej nisam ni mogla zamisliti razmjere posvemašnje zapuštenosti jedne dubrovačke palače i to spomenika kulture i potrebe hitnih aktivnosti na njoj (zbog prokišnjavanja građevinski zahvati na dijelovima zgrade, sanacija vodovodne mreže, stanja telefonije..), pokušaj spašavanja preostale, nekadašnje pokretne imovine palače te potpune retrogradnosti i nesporazuma o muzejskim aktivnostima (samo dio od toga: ustanova bez pravnih akata, zaposlenici bez ugovora o radu, neizdavanje originalnih računa za prodanu robu, nepostojanje stalnog postava muzeja, mali broj privremenih izložbi između čega je zgrada bila zatvorena za posjetitelje..). Dotadašnjom muzejskom praksom izgleda da Umjetnička galerija nije ni imala potrebe koristiti za raznolike i potrebne muzejske aktivnosti cjelinu svoga prostora, pa tako ni prostor prostrane Bančeve garaže kojom se koristi folklorni ansambl Linđo - rekla je.

- Naime, između dotadašnjeg niza ugovora s trećim stranama o paušalnom održavanju i drugih vrsta ugovora koji su me zatekli, bio je i ugovor iz sedamdesetih godina prošloga stoljeća o privremenom korištenju prostora palače s Linđom. Za “izgubljen u ziđu” Meštrovićev reljef samo sam čula i da je bilo više vremena, a nije ga bilo više zbog odmazde taštih, samozvanih lokalnih vlastodržaca, taj reljef bih izvukla na svjetlo dana. Ne iz nikakvog herojstva, nego iz osnovnih profesionalnih postulata. Svi oni koji su to Meštrovićevo djelo zatajili kao “neželjeno dijete”  imali su, očito, druge prioritete. Zahvaljujući osnivaču i voditelju Linđa, Sulejmanu Muratoviću, reljef je očuvan našavši mjesto sklonjen “u sendviču” između ziđa palače Banac, nakon što je ponudu ustupanja toga kiparovog rada odbio  Meštrovićev muzej u Splitu. Predsjedavajući Upravnog vijeća Umjetničke galerije etnolog Božidar Kalmeta, tadašnji ravnatelj Dubrovačkog muzeja, kamenom reljefu je prilikom uzidavanja pridružio i gipsani odljev reljefa koji se dotad nalazio u prostoru Dubrovačkog muzeja - objasnila je Delić Gozze.

¸-Dodaje da je "mišljenja da reljef ne dosiže likovnu snagu većine Meštrovićevih ostvarenja, ali  to nikako nije razlog da se sada već pet desetljeća kiparev kameni reljef i njegov gipsani odljev nalaze zarobljeni između dva zida u muzejskom prostoru Umjetničke galerije Dubrovnik".

- Meštrovićev reljef ima pravo imati, i radi budućih proučavatelja jednoga od najvećih naših kiparskih opusa kao i komunikacije s posjetiteljima, svoj zaštićeni status muzejskog predmeta, i uz inventarni broj imati priliku bilo za moguća privremena izlaganja, tematska ili monografska ili za stalni postav neke od sadašnjih ili još nepostojećih baštinskih ustanova u kulturi Dubrovnika. Zanijekati postojanje reljefa njegovim uklanjanjem od očiju tema je koja nema dodirnih točaka s profesionalnošću i posvećenošću, pa tako ni strukom i strašću za svoj posao. Meštrovićev reljef žrtva je neprofesionalnosti i oportunizma. - rekla je Vesna Delić Gozze.

JOVANA MILOVANOVIĆ SUDJELOVAT ĆE NA KONFERENCIJI O MEŠTROVIĆU

Ovu temu aktualizirala je inače beogradska povjesničarka umjetnosti Jovana Milovanović, koja je zaposlena na Filozofskom fakultetu u Beogradu, u zvanju istraživača suradnika, gdje također radi svoju doktorsku tezu. U svakom slučaju Milovanović je na jednoj Facebook grupi koja se bavi poviješću Dubrovnika pitala gdje se nalazi ovaj reljef, a zbog čega je imala i manjih neugodnosti.

Recimo i da je znanstvena oblast njezinih zanimanja orijentirana ka periodu druge polovine 19. stoljeća i prvih desetljeća 20. stoljeća na teritoriji Austrougarske monarhije, a potom i Kraljevine SHS/Jugoslavije. Pored toga, koautorica je na blogu i Instagram profilu "Slike i prilike" na kojima već tri godine piše o kulturnim i povijesnim fenomenima, kako domaćim i regionalnim, tako i svjetskim.

Pitali smo je otkud interes za Meštrovićem.

- Ivan Meštrović kao jedan od najtalentiranijih, najplodotvornijih, ali i najintrigantnijih kipara koji je stvarao u ovom dijelu Europe prirodno budi zanimanje kod povjesničara umetnosti. Međutim, kada govorim o svom slučaju, mene je Meštrović potpuno opčinio krajem 2014. godine kad sam po prvi posjetila njegovu kuću i atelje u Gornjem gradu u Zagrebu. Od tada nijednom nisam posjetila hrvatsku prijestolnicu, a da sam zaobišla Atelje Meštrović, a u međuvremenu sam pročitala i njegove memoare naslovljene „Uspomena na političke ljude i događaja“, obišla njegovu kuću u Splitu itd. Pored svega navedenog, jedno od najvećih Meštrovićevih ostvarenja je statua Pobjednika na Beogradskoj tvrđavi koja je vremenom prerasla u istinski simbol srpske prijestolnice, a to nije jedini Meštrovićev rad u javnom prostoru grada u kojem živim, te se s njim, neminovno, svakodnevno susrećem - istaknula je.

Sudjelovat će i na konferenciji koja se održava u Zagrebu na temu Meštrovića.

- Tijekom višegodišnjeg istraživanja i pisanja na temu vladarske reprezentacije dinastije Karađorđević, jedna od neostvarenih želja mi je bila da znanstveno obradim reljef kralja Petra I Karađorđevića koji se nalazio na dubrovačkim zidinama, a koji je Meštrović uradio prije gotovo jedno stoljeće.  Sad je došao trenutak da se to promijeni, te sam se za sudjelovanje na konferenciji „Art and the State in Modern Central Europe (18th – 21st century)“ u organizaciji Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zgrebu, prijavila upravo s ovom temom. Kada je riječ o dubrovačkom reljefu u svom izlaganju, a potom i radu ću se fokusirati na razumijevanje njegove pozicije u  kontekstu dinastičke spomeničke kulture u međuratnoj Jugoslaviji, ali i u kontekstu grada Dubrovnika koji će biti promatran kao svojevrstan mikro kozmos. Osim podizanja, umjetničke obrade i recepcije, specifičnu dimenziju ovom umjetničkom djelu daje činjenica da je uklonjen, ali ne i uništen. - rekla je.

VIŠE O RELJEFIMA KARAĐORĐEVIĆU

Pitamo je i da objasni više o tom trendu da se postavljaju spomenici, reljefi Karađorđevićima?

- Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca formirana 1. prosinca 1918. godine je od samog početka bila krhka i nestabilna državna tvorevina koja sve do svog raspada nije uspjela da prevlada razjedinjenosti koje su je karakterizirale. a druge strane, ta država je često na meti osude, dok mnogo rjeđe ljudi nastoje da je razumiju. Isti slučaj je i sa spomenicima podizanim u ime njene, jugoslovenske ideologije, koji su potpuno nestali u vihoru ideologija koje su došle nakon nje. Jedna od glavnih karakteristika nacionalnih država od početka 19. stoljeća, što će se nastaviti i u totalitarnim režimima međuratnog perioda, bilo je podizanje spomenika i simboličko markiranje javnih prostora. Kada govorimo o Kraljevini SHS/Jugoslaviji, postojao je naročiti interes za podizanjem spomenika s predstavama kraljeva Petra I i Aleksandra Karađorđevića na teritorijima koje su  prije ujedinjenja pripadali Austrougarskoj monarhiji. Upravo na tim prostorima koji su do nedavno bili pod ideološkim ozračjem multinacionalne države na čelu sa Habsburzima, trebalo je naglasiti prisustvo nove države, samim tim i nove dinastije, što je najdjelotvornije provedeno podizanjem javnih spomenika. O mogućim efektima i političkim dometima javnih spomenika svjedoči činjenica da su gotovo svi nestali, što drevnu kulturnu praksu „zatiranja sjećanja“ (damnatio memoriae) čini neobično živom čak i u 20. stoljeću. Mnoge nijanse vandalskog čina usmjerenog prema slikama svrgnutih vladara, poznatog još od drevnog Egipta, možemo uočiti i kada je riječ o Meštrovićevom reljefu s prikazom kralja Petra I u Dubrovniku koji je uklonjen, ali ne i fizički devastiran, dok je sa druge strane ipak zazidan i vješto sklonjen od očiju javnosti. - rekla je ona.

SPOMENICI SU SKONČALI NESLAVNO

A kakva je Meštrovićeva uloga tu bila?

- Čak i u godinama prije formiranja južnoslavenske kraljevine, uloga Ivana Meštrovića u kreiranju ideologije jugoslavenstva je bila ključna. Svojim Vidovdanskim ciklusom, kolosalnim skulpturama Marka Kraljevića, Miloša Obilića i drugih, Meštrović je u kamenu i bronzi dao obličje jednoj ideji koja je u svojoj srži podrazumijevala zajedništvo Južnih Slavena. Osim umjetničkog doprinosa, Meštrović je bio i član Jugoslovenskog odbora, dakle bio je politički angažovan, što će se nastaviti i u godinama nakon formiranja Kraljevine SHS. Međutim, transformacija Meštrovićevog doživljaja jugoslovenske ideologije od integralnog ka federativnom jugoslavenstvu, najbolje se uočava na primjeru Spomenika neznanom junaku na Avali kada je njegovo oduševljenje o Jugoslavenima kao jednom narodu potpuno splaslo. Meštrović je bio osobni prijatelj kralja Aleksandra Karađorđevića što ga je djelomično kandidiralo da bude unajmljen za izradu velikog broja ključnih spomenika, a ista praksa će se nastaviti i poslije kraljeve smrti. Spomenut ćemo samo neke od njih, Meštrović je radio reljef u Dubrovniku, ali i monumentalni spomenik u Splitu, također s prikazom kralja Petra, kao i kolosalnu konjaničku figuru kralja Aleksandra na Cetinju.  - dodaje.

Kako su onda skončali ti spomenici?

- Neslavno. Na prostorima koje mi naseljavamo jedini kontinuitet je diskontinuitet. Te kao kolateralna šteta česte smjene ovdašnjih država i ideologija strada spomenička kultura. Skrnavljenje ili potpuno uništenje je doživjela ogromna većina spomenika Karađorđevićima širom Kraljevine Jugoslavije što od ruke okupatora, ustaša ili predstavnika socijalističke vlasti. Jedan od rijetkih spomenika posvećenih članovima dinastije Karađorđević, podignut u periodu između dva rata, koji je ostao netaknut jest zajednički spomenik kraljevima Petru I i Aleksandru Karađorđeviću u Parizu – spomenik daleko izvan teritorije kojom su spomenuti vladari vladali.  - zaključila je Jovana Milovanović.