Davno je tome bilo kad sam počeo shvaćat da smo po svemu posebni.

Provodeći mladost u našemu Gradu stvarno sam se nagledao običnoga svijeta, činovnika, meštara, sudaca, inžinjera i svih drugih ljudi onih „stvarnih“ profesija koji su tek u svoje slobodno vrijeme postajali ono što su „ispod kože“ u stvari bili. Pa su tad postajali vrhunski muzičari, glumci, slikari, balerine i baletani.... Sve ono što su za redovnoga radnog vremena radili služilo je da bi familji osigurali egzistenciju, a tek bi popodne ili vikendom cijelu svoju dušu izvadili iz sebe i dali je svojemu instrumentu, pozornici, platnu...

Jedan od njih bio je i gospar Nino Dubčić koji je svoj ovozemaljski život dovršio baš danas. Dugogodišnji član Dubrovačke udruge likovnih umjetnika. Ne sumnjam uopće da će njegov rad obilježit i njegova Udruga, ali ovaj epitaf bar ja ne pišem kao član te Udruge nego kao čovjek koji ga je poznavao iz onog drugog dijela njegovog života, kad nije bio slikar.

Kad nije bio ono što je, ustvari, cijelog svog života najviše bio. U sjećanju se vraćam na lipanj prošle godine kad je otvorena njegova, nažalost, zadnja izložba pod nazivom „Promatranje“ na kojoj je izložio svoja djela nastala u posljednjih godinu dana, a koja se odnose na dubrovačku arhitekturu. Tom prilikom je autor predgovora kataloga, dubrovački povjesničar umjetnosti Ivan Viđen, uz birane riječi poželio autoru da i dalje šeta i promatra i da i dalje stvara djela na ponos sebi i ovome Gradu.

Ali, gospara Nina je bolest zaustavila u toj novoj šetnji i promatranju. A baš je sad mogao najviše stvarat'.

Gospara Nina poznam nešto više od 15 godina. Nismo se upoznali preko slikarstva nego preko one njegove „obične“ profesije. I u njoj je bio drugačiji i bolji od svih ostalih. Jednostavno, neki su ljudi u svemu najbolji, čega god se dotaknu. Sjećam se sa nostalgijom i poštovanjem naših jutarnjih kratkih, ali toliko sadržajnih razgovora, naravno uz kafu. I cigar, barem dok je pušio.

Profesionalna ozbiljnost, ozbiljni i hvalevrijedni prijedlozi za unaprijeđenje onoga što su drugi prije njega već detaljno osmislili. Sve to uvijek garnirano onom našom dubrovačkom finecom, blagošću, primjerenom dozom za humor. Pa onda uvijek u tim razgovorima povratak na slikarske kolonije za što sam ja vazda pokazivao interes.

A u očima mu se viđela ona dječačka sreća što će opet neđe poć' sa svojom Miricom i svojom Udrugom, što će se naslikat neke nove slike. Tako se dobro sjećam da je katkad njegova prisutnost, ili savjet, trebala i petkom ili subotom, ali bi mi u tim momentima kazao da ne može jer da mora ić' na slikarsku koloniju.

Toplina njegovog glasa kad bi to izgovarao i zaneseni pogled bi razoružao svakoga i bio bi smrtni grijeh tražiti od njega da preskoči taj dar života koji su mu predstavljali ti događaji. I, onaj nezaboravni ljudski odnos sa svim kolegama na onom redovnom poslu. Čak i u trenucima najvećih tenzija čuo bi se onaj njegov blagotvorni: „Koko moj“, kako bi se obraćao svima.

I, kojim bi razoružavao svaku nervozu i svaki sukob. Tako, ožalošćen gubitkom dragoga prijatelja, vrsnoga stručnjaka i umjetnika, stojeći pred dvije slike u mojemu domu koje je naš dobri Nino naslikao osjećam potrebu izreć' ovih nekoliko riječi u spomen na divnog čovjeka kojega je naš Grad iznjedrio i kojega je on toliko ljubio i bio na njega tako beskrajno ponosan.

Gospar Nino nije bio ni inžinjer ni akademski slikar, ali sam siguran da će se od njega u ponedjenik doć' oprostit i brojni inžinjeri i akademski slikari.

Neka u onom drugom životu oslika sve najljepše pejzaže Raja i neka mu je laka ova njegova hrvatska i dubrovačka zemlja.