'IMA TU PONOSA, SUZA RADOSNICA...' Katija Guljelmović danas je nosila štipani ubručić, iza njega se krije nevjerojatno emotivna priča o ljubavi i tradiciji
Brojna čeljad je danas pošla u Grad kako bi se poklonila Parcu i odala mu počast, a mnogi su iz ormara izvukli svoje nošnje i nakit. Među njima se svakako isticala Katija Guljelmović koja je i ove godine nosila nošnju svoje none, ali i štipani ubručić na glavi, kakav su davno prije nosile Konavoke.
„Štipani ubručić je među prvim ubručićima na konavoskoj robi. Konavoke su ga nosile krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Jako je rijedak, ali se zadnjih godina ponovno vraća. Ove godine sam ga nosila samo ja, što me začudilo, mislila sam da će ih biti više,“ kaže nam Katija koja opisuje tradiciju nošenja štipanog ubručića vrlo karakterističnog izgleda.
„U početku se u konavoskoj robi prišivao na kapicu kartonušu, nakon toga na kapicu zlataču, a onda su ga Konavoke pospremile, vjerojatno jer je nepraktičan za održavanje, pa su ga zamijenile klasičnim bijelima. Štipani ubručić koji se nosi na glavi se štipa, znači plisira, a to se tada radilo s vodom i mukom,“ objasnila je Katija.
Njena posebna emocija koju gaji prema svojoj konavoskoj nošnji nije iznenađujuća. Krije se iza nje nevjerojatna priča o tradiciji, ljubavi i nasljeđu čija se vrijednost ne može mjeriti. Katija je iz Trstenoga, no obje njene none bile su Konavoke, a iz Konavala je i Katijina majka.
„Kad sam otvorila prvi frizerski salon, moja none čije ime nosim poklonila mi je konavosku nošnju u kojoj se ona udala. I otad je ja nosim svake godine, već 17 godina. Svake godine sam u procesiji, jedino lani nisam bila,“ kaže Katija.
Iz godine u godinu, ona je prikupljala nove detalje i materijale, a kaže kako su joj u tome pomogle i njene tetke koje su joj dale stare vezove. Uspjela je tako sastaviti četiri kompleta konavoske nošnje, a kaže kako su sad na redu muškarci iz njene familije. Najavljuje i kako će uskoro u kulinarskoj emisiji 'Pjatance' nositi pregaču s konavoskim vezom, što je posebno veseli.
Ove godine društvo u procesiji joj je činila unučica Emili koja je također obukla tradicionalnu nošnju, a na koju njena none, čini se, jako uspješno prenosi ljubav prema tradiciji, Parcu i Gradu. Kod Katije toga ne manjka.
„To je nekakav osjećaj koji malo tko može razumjeti, emocije koje se prenose iz generacije u generaciju. Taj osjećaj kad se obučem u nošnju moje none i koračam Stradunom, to iščekivanje da dođem do Svetog Vlaha i poklonim mu se, zahvalim za sve… Ima tu toliko ponosa, ima i suza radosnica… Moram rijet' kako sam kod crkve Male Braće skoro zaplakala danas od sreće. To je za mene jedan od najemotivnijih dana u godini i toliko mi je drago da je moja unuka uz mene u tome. Poseban je to dan, dan kad Stradun pleše uz najljepše nošnje,“ emotivno nam govori Katija.
