Na krilima zanosa zbog oslobođenja od mrske austrijske vlasti i stvaranja Države SHS dubrovački autonomaši su veličali ulazak srpske vojske ističući tadašnjeg kralja Petra Karađorđevića (formalnog čelnika srpske države, a nedugo zatim i Kraljevine SHS) kao svog osloboditelja. Osobito je to bilo prisutno u narednih nekoliko godina kada jača velikosrpska hegemonija te ujedno i srpska struja u Dubrovniku što je rezultiralo promjenom imena mnogih gradskih ulica i javnih prostora. Kad je 16. kolovoza 1921. godine kralj Petar I. umro, u Kraljevini SHS su podizani spomenici i spomen-obilježja ne samo da bi se ovjekovječio njegov lik i djelo, već i s očitom namjerom širenja velikosrpskih pretenzija.

U tadašnjim novinama piše kako je dubrovačko Općinsko vijeće, “tumačeći volju cijelog gragjanstva”, odlučilo “da se grad Dubrovnik vidljivim znakom oduži Kralju Petru Velikom Osloboditelju” podizanjem spomenika među Vratima od Pila, “gdje će za vječita vremena ostati potomstvu na uspomenu i zavjet veliko djelo oslobodjenja i ujedinjenja u jedinstvenu državu”.

Izrada spomenika povjerena je slavnom hrvatskom kiparu Ivanu Meštroviću, po čijoj je zamisli preuređen cijeli povijesni prostor od pokretnog mosta na Pilama do vrata kroz koja se ulazi na Placu, gdje je izgrađeno stubište s lijepom balustradom.Recentni reljef s likom kralja Petra I. prikazanog u impozantnoj pozi na konju i sa sokolom na ruci ugrađen je u gradske zidine točno iznad ulaza na Stradun. Zbog golemih dimenzija – površine oko deset četvornih metara i izrađenosti od bijelog kamena – jako se isticao na sivilu gradskih zidina, dominirajući cijelim prostorom.

Da je početni pristup dubrovačkih građana bio drukčiji, vidi se već po nazivu Odbora za podignuće spomenika oslobođenja od austrijske vlasti. Zato mnogim Dubrovčanima nije bilo po volji što je Meštrović predstavljanje apstraktnog pojma oslobođenja sveo na personifikaciju “vlaškog kralja”.

Nedugo nakon reljefa kralja Meštrović je izradio i kip s likom dubrovačkog nebeskog zaštitnika sv. Vlaha, s namjerom da oba budu istodobno otkrivena na istoj lokaciji. Kako je taj svečev kip znatno manji od reljefa kralja Petra, a uz to je bio postavljen gotovo do samog gornjeg ruba visokih gradskih zidina, pa i stoga manje upadljiv, svakom prolazniku je bilo jasno kakva se poruka iz takvog odnosa iščitava.

Spomenički reljef Petra I. Karađorđevića uklonjen je s gradskih zidina u Drugom svjetskom ratu, početkom lipnja 1941. godine, kad je Dubrovnik bio proglašen sjedištem Velike župe Dubrava u sastavu tzv. Nezavisne države Hrvatske, ali je zapravo bio dio područja okupiranog od talijanske fašističke vojske. Ustaški dužnosnici najvjerojatnije bi bili uništili spomen-obilježje kralja Petra da ih nisu spriječili talijanski okupatori koji su to Meštrovićevo djelo namjeravali prenijeti u Italiju i darovati kraljici Eleni di Savoia, inače rodbinski vezanom sa samim kraljem Petrom.

Spletom okolnosti to se ipak nije dogodilo te je reljef prenešen u nacionaliziranu palaču Boža Banca, danas Umjetničku galeriju na Pločama, gdje je naslonjena na zid okrenut tako da se ne vidi što je na njemu. Kasnije je reljef tijekom renoviranja čak i zazidan između dva zida gdje se nalazi i danas.

Izvor: tekst „U Dubrovniku pažljivo skriven spomenik kralju Petru“ autora Suada Ahmetovića; portal Slobodna Dalmacija. 

Izvorni tekst možete pronaći ovdje