Više o povijesnom aspektu tih događanja, ali i današnjem pogledu na same osloboditelje za Dubrovački dnevnik kazao je dr. Hrvoje Klasić s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

- Za razliku od čini mi se velikog broja građana Hrvatske mislim da Dubrovnik na današnji dan treba slaviti oslobođenje, a ne kako će neki govoriti zauzimanje ili pad Dubrovnika. Dakle, na današnji dan prije 75 godina, partizani iz Druge dalmatinske i Desete hercegovačke brigade ušli su u Dubrovnik, i time je ovaj grad nakon tri i pol godine okupacije oslobođen. U travnju 1941. kada je proglašena NDH u Zagrebu, proglašena je i u Dubrovniku. Međutim, kao što je poznato, ta država u većini toga nije bila nezavisna, i mislim da je primjer Dubrovnika jedan od najboljih koji to dokazuje, jer paralelno s preuzimanjem vlasti od strane ustaškog režima, u Grad ulaze njemačke, a uz to i talijanske postrojbe, koje će ustvari vršiti stvarnu vlast nad Dubrovnikom i cijelim okolnim područjem, naravno Talijani do 1943. kad su kapitulirali, a Nijemci onda sve do 1944. godine. - govori Klasić.

Dodaje kako je u tom periodu "Dubrovnik nažalost dijelio sudbinu ostalih mjesta u NDH, što znači da su i u njemu vrijedili rasni zakoni na temelju kojih je Grad etnički očišćen od Srba i Židova, koji su ubijani na licu mjesta u Dubrovniku i okolici ili su završili život u nekom od ustaških logora."

- Osim toga, Grad i okolica su pljačkani iz dana u dan, od strane Talijana, kasnije i Nijemaca. Nakon terora prema srpskom i židovskom stanovništvu, slično se počelo postupati i prema hrvatskom stanovništvu. Imamo dokumentirano kako se na Pelješcu postupalo prema lokalnom hrvatskom stanovništvu. Ono što je važno za reći, Dubrovnik je cijelo vrijeme Drugog rata ustvari bio okružen i u njemu i oko njega su bili pripadnici raznih vojski. Spomenuti Nijemci i Talijani te ustaše. No, još nešto pokazuje koliko je kontroverzan bio odnos NDH prema svojoj nezavisnosti. A to je činjenica što su utjecaj imali i četnici u Dubrovniku i okolici. Pa su se četničke vojvode, četnički zapovjednici slobodno šetali ne samo po Trebinju i Bileći nego i po Stradunu koji se u vrijeme rata zvao Šetalište Ante Pavelića. - napomenuo je Hrvoje Klasić.

- Nakon što je Dubrovnik okružen sa svih strana od partizanskih jedinica, 18. listopada Grad je oslobođen i postaje sastavni dio Hrvatske i Jugoslavije. Tu svakako treba reći da odnos prema poraženima je često eskalirao u osvetu i ubojstva bez sudskih postupaka, koje su naravno za svaku osudu. Poznat je slučaj Dakse, ali ne samo Dakse. Danas možemo tražiti objašnjenje u optužbama za kolaboraciju ubijenih s ustaškim i fašističkim režimom, što ne smije biti opravdanje, ali i takav način kažnjavanja je vrlo brzo prestao. Današnji pokušaji da se ta osveta za teror koji se događao pod ustaškom i fašističko- talijanskom vlašću izjednači sa svim što se događalo od 1941 do 1944 je apsolutni revizionizam i pokušaj obezvrjeđivanja hrabre borbe građana Hrvatske svih nacionalnosti koji su se digli protiv fašističkog i ustaškog terora. - objasnio je Klasić.

- Stavljati znak jednakosti tu bi bilo kao da se stavlja znak jednakosti između ubojstava hrvatske vojske i policije nakon Oluje s događanjima na Ovčari i Škabrnji. Ta ubojstva nakon Oluje ne mogu zasjeniti pravednost Domovinskog rata, pa tako niti zločini iz osvete i uzimanja pravde u svoje ruke ne mogu zasjeniti pravednost Narodnooslobodilačke borbe. Ona nas je pozicionirala na pravu, pobjedničku stranu, dok su ustaše skupa s nacistima i fašistima najveća sramota hrvatske povijesti. - zaključio je za Dubrovački dnevnik dr. Hrvoje Klasić s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.