Volonteri su Jovanka Cvetinović i Vlaho Koprivica. No, spomenimo i ostale članove Stanice, koji su također bili involvirani u spašavanje. Oni su Mario Begić, Darijo Renko, Kristijan Bošković, David Milanović, Zoran Čabrilo te Keith Owen.

Priča ove Dubrovkinje, koja nas je zamolila da istupi anonimno, iznimno je zanimljiva.

- Trebao je to biti lijepi nedjeljni izlet. Jedno auto smo ostavili u staroj Knežici, drugo u Petrovom selu. A izlet je bio dakle na Golubov kamen, preko Petrovog sela do tih hrbata. To je pješačka staza od deset kilometara. Mi smo krenuli u deset ujutro s ruksacima. Nas četiri smo nosile kolače, ruksake, kolače, paste, kiflice... Tamo smo naletjele na krasne livade, baš uživale. Ali toliko smo se zanijele da smo se izgubile. Praktički smo se izgubile u dvorištu! Nabadale smo po nekim stijenama, šikarama, pa do onda nikad nisam vidjela divlje konje, sedam divljih konja je kraj nas prošlo. No, u pet i pol popodne smo shvatile da ne vidimo more, samo brda. - rekla je ona.

- Nazvali smo onda prijateljicu koja je član HPD Snježnica da nam objasni gdje smo, tada smo shvatile da smo pošle duboko u zaleđe. Kontaktirali smo HGSS, oni su nam rekli da smo u drugoj državi. Nalazili smo se između mjesta Vukovići i Kalađorđevići, preko puta kamenoloma za Planik. No, naši HGSS-ovci su nam rekli da nas neće ostaviti. Zamislite kako je to divno, prijeti vam prijava za ilegalni prelazak granice, prijeti vam 15 dana karantene, a oni nam kažu da nas neće ostaviti. - govori.

Ističe tako ulogu ovih volontera s kojima su bili u kontaktu.

- Mi smo tu stajali, pala je noć, no nažalost navigacija je pokazivala pogrešno mjesto za oko 200 metara zračne linije. Imali smo sreću što su tada naišla dva lokalca. Oni su vidjeli svijetlo, misli su da su migranti. I onako, iz zafrkancije su krenuli prema nama, tako su se priključili potrazi HGSS-a.  - napomenula je.

Pronašli su ih oko 23 sata. Kaže da su Jovanka i Vlaho kazali kako ih do zore ne bi pronašli da nije bilo tih lokalaca. 

-  HGSS je Daciom došao do tog područja koje se naziva Lokva, to je makadamski put gdje je Dacia mogla najbliže doći. Od tog mjesta do mjesta gdje smo mi bili ima 850 metara. A mi smo to prolazili dva sata. Vlaho je kako smo išli sjekao neke grane. Bila sam izubijana, malo je reć da sam imala ogrebotine. Zamislite osjećaja, izgubljeni ste, mrak oko vas, divlje svinje oko vas rokču čagljevi zavijaju... - govori ona.

- Tko zna kad je tu ljudska noga kročila. Ma sigurno nije kročila barem od 1991., jer da je bila tu ljudska noga onda bi bilo i mina. - dodaje.

Stoga, još jednom ponavlja kako samo ima riječi hvale za volontere HGSS-a.

- Pazite, oni su za nula kuna nas spasili, mi ćemo se njima zahvaliti za dva tjedna, ali oni nisu spremni niti donaciju primiti, tako su skromni, samo su rekli da im je to posao, oni su rekli da nas neće ostaviti. Eto, ispalo je najbolje moguće. - rekla nam je ova Dubrovkinja.