Svi su u nekoj žurbi.Većina priča mobitelom, a oni koji ne pričaju, gledaju u mobitel kao u svete relikvije. Malo itko više ikoga gleda u oči dok komunicira. Ako nekoga zoveš na piće, na čašicu razgovora, ili ako netko nas zove, uglavnom nitko više nema vremena, jer mora na posao, mora odgovoriti na mail, mora maloga voditi na tečaj trećeg jezika, a malu na dodatne sate robotike. Drugi dan mora predati izvješće o poslovanju obrta, promjeniti kompletnu kuhinju u apartmanu, registrirati treće auto, odvestiti kučka na šišanje, promijeniti vodu kanarincu, uglavnom teška strka među ljudima. Kao da se sprema neka teška apokalipsa pa svi odjednom negdje žure bez pravog cilja i smisla.

Ako se vratimo povijesno samo jedan mali koračić unatrag, totalno druga slika. Ono vrijeme ne tako davno, ali opet bez mobitela, televizije, auta. Ono vrijeme kad su ljudi najčešće koristili one izraze koje još samo deklarativno koristimo: “Pomalo i nije preša!“ Tih godina ljudi su odlazili na posao pješke, ručno su kopali, prevozili se kolima, konjima, magarcima, parobrodima, veslima, jedrima, a opet nekim čudom sve stizali. Stizali su živjeti. Usput bi se znali i puno češće, spontanije i emotivnije zapjevati, zaplesati i zabaviti. Pa i puno češće se nasmijati. Komunicirali su pogledom u oči, a koristili su se jezikom. Nevjerojatno, ali istinito....

Život je uz sve manjkavosti i tada kolao. Ili ti ga kao što pjesma kaže „karoca gre“. Ljudi bi hodali od sela do sela, do prijatelja u drugi grad i po nekoliko dana, ali se stizalo. Bez problema, bez frke, strke i nervoze. Puno, puno sporije se sve odvijalo, a opet ondašnji čovjek je imao više vremena. Odnosno opet je sve stizao. Čovjek iz tog vremena imao je iste fiziološke potrebe kao i današnji čovjek, isto je imao potrebu za hranom, pićem, spavanjem, ljubavlju, sigurnošću itd. U tih nekoliko desetaka godina nismo toliko enormno evoluirali da smo izbrisali neku od tih potreba.

Kvaliteta života je apstraktno područje. Je li je kvalitetniji život duhovna stabilnost i mir uz tehnološke manjkavosti ili je kvalitetniji život uz sve moguće tehnološke naprave i zlatne kvake uz ogromne količine stresa, žurbe i manjka vremena? To je ključno pitanje i stvar je izbora pojedinca.

Dolaskom nove tehnologije, brzina protoka informacija, brzina putovanja, brzina bilo čega na ovoj Zemlji rasla je nevjerojatnom brzinom. Toliko se sve ubrzalo, pojednostavnilo, olakšalo, automatiziralo da je Čovjek mogao napokon odahnuti. I Čovjek je pomislio:“Imati ću sve. Uživati ću do krajnih granica. Uz ovakve tehnološke blagodati biti ću kao Bog.“ Brzo auto zamijenio je još bržim, mobitelom je sve riješavao, slao je pisma i knjige u roku od sekunde s kontinenta na kontinent,  a mijenjao je države u jednom danu kao da mijenja posteljinu.

Međutim dogodilo se novo najveće apsurdističko čudo današnjice:“Što je Čovjek više imao, više je trebao. Kako se brzina tehnoloških naprava povećavala tako je njemu kronično nedostajalo vremena.“ Čovjek više nije bio samo Čovjek. Dobio je još jedno ime. Moderan Čovjek.

Uglavnom Moderan Čovjek je zapostavio svoje prijatelje, rođake i svu moguću rodbinu. Zaboravio je na sva moguća društvena događanja i običaje svoga kraja, jer jednostavno nije imao dovoljno vremena za njih i točka. Zaboravio je i na sebe. Postao je sam sebi nevažan jer je uvijek žurio za nekim rokovima, izvješćima, planovima. Apsolutno nije imao vremena ni za koga pa ni za samoga sebe. Pobijedilo ga je vrijeme jer se pokušao s vremenom natjecati.Vrijeme se pobijediti ne može. Vrijeme ima vremena neograničeno a naše vrijeme je ograničeno.

U svakodnevnoj žurbi, strci, bezglavom lutanju svih nas rijetki se uspiju trgnuti iz tog nametnutog tempa modernog života. Svi smo uletjeli u vir bezidejnog, besmislenog i obezglavljenog trčanja za tobožnjim potrebama. Naše stvarne potrebe su puno manje u odnosu na potrebe za kojima krvnički trčimo. Na naš život smo počeli gledati kao na skup obaveza koje moramo odraditi, a stvarno vrijeme nam izmiče kao pijesak niz ruke. I nemožemo ga zaustaviti.

Radimo da možemo kupiti, a kupujemo da bi nahranili naš apsurd. To je filozofija našeg života. Osjećaj je tako moderan, a tako prazan, bezidejan, duhovno pust. Ako nemamo vremena za sebe, za vlastite potrebe i snove, nemamo ni svoj život. Postajemo svjedoci modernog robstva kojeg nismo ni svijesni. Upali smo u vlastitu zamku žurbe za nečim nedostižnim.