PIŠE: MAJA NODARI

Povod uspostavi „ drugog blagdana sv. Vlaha“ dogodio se 1346. godine kada je pučanin Toma de Vitiano pribavio i  Gradu, odnosno katedalnoj riznici, darovao moćnik lijeve Parčeve ruke, čije je pribavljanje uzbudljivo, ali i pragmatično dubrovačko poglavlje za sebe.

NEKOĆ JE BIO DRŽAVNI BLAGDAN

Dan na koji se odvio taj prijenos ljevice - relikvija je bila predana državnim rizničarima, a već je slijedeće, 1347. godine taj dan -   5. srpnja proglašen državnim blagdanom, na koji je knez s Malim vijećem odlazio na svečanu večernjicu i misu.

Na sam dan Blagdana, uspostavljen je i dužnički moratorij od šest dana ( Franchisia Sancti Blasii), koji se označavao podizanjem svečeve, odnosno državne zastave.

U 15. stoljeću uvedena je na ljetni Blagdan i procesija, o kojoj svjedoči Filip de Diversis.

U zadnjem stoljeću Republike, na blagdan Ruke sv. Vlaha u procesiji su se pronosili moćnik patronove lijeve ruke - oko kojega je blagdan i uspostavljen - i noge, a najvredniju relikviju glave nosio je sam nadbiskup.

Proslava blagdana prijenosa lijeve ruke sv. Vlaha održala se sve do kraja trajanja Dubrovačke Republike. kasnije se,  pod tuđinskim režimima, postupno gubila iz kolektivne memorije i zadržano je sjećanje na nju slavljenjem mise na taj dan. 

POVIJESNI KONTEKST

Svaku pojavu, pa tako i svaki blagdan valja staviti u tadašnji političko- društveni kontekst, kako bismo im razumjeli značenje.  Naime, to je vrijeme vrlo važno za formiranje autonomnog političkog identiteta Dubrovnika,  pa kada 1342. godine na nadbiskupsku stolicu sjeda zaslužni i iskusni diplomat,  Dubrovčanin Ilija Saraka s vizijom svog grada u novom okviru, uoči skorog raskida s Venecijom, a pučanin Toma uz postojeće dvije relikvije svetoga Vlaha u Dubrovnik donosi i relikviju druge ruke, nadbiskup Saraka ustanovio je i proglasio novi, ljetni Parčev blagdan.

Dodamo li tome jednoglasnu odluku Velikoga vijeća 1348. godine o gradnji nove crkve sv. Vlaha sred grada, koja je donesena u znak zahvale Bogu nakon velike epidemije kuge, koja je tijekom 14. stoljeća u  Gradu i kraju pokosila preko 7000 čeljadi, slaže se povijesni kontekst, u kojem oslobađanje Dubrovnika od venecijanske supremacije 1358. godine, znači i konačno ostvarenje samostalnosti i početak rasta dubrovačke državne zajednice.

To su razlozi uspostave blagdana posvećenog jednoj relikviji gradskoga zaštitnika u to vrijeme od presudne važnosti za konstituiranje dubrovačkog državnog identiteta. Bilo je još takvih pokušaja u 15. stoljeću, a radilo se o dva moćnika: relikviji grlene kosti i relikvijaru desne ruke sv. Vlaha, no novi blagdan nije uveden.

Uspostavljanjem dvaju blagdana svetoga Vlaha, zimskog i ljetnog ( 3. veljače i 5. srpnja) državni kalendar dubrovačke republikanske zajednice „prepolovio„  je godinu s razumnim razmakom i podsjetnikom puku na neporecivi i glavni politički autoritet male državne zajednice, koji je kao gradski patron jamčio sigurnost i mir, povezivao i sakralno i svjetovno i plemenito i pučko.

MALI VLASIĆI

Valja reći nešto i slavljenju ljetnog blagdana sv. Vlaha 5. srpnja u povijesti, da bismo ga znali i mogli razlikovati od današnjeg liturgijskog slavlja, jer je veličina slavljenja kulta sv. Vlaha kroz stoljeća očitovanje mijena u stalnosti običaja i obrazaca slavljenja Feste. Svako novo vrijeme i nove generacije daju svoj pečat, svoju kreativnost, svoj iskaz poštovanja i ljubavi za svoga zaštitnika. Eto, primjerice u zadnjem stoljeću „pod Republikom“ Festa prijenosa lijeve ruke 5. srpnja slavila se tako da su se u procesiji pronosili moćnik lijeve patronove ruke i noge, a najvrijedniju relikviju glave nosio je sam nadbiskup. Osim crkvenog staleža i Malog vijeća na čelu s knezom, koji je nosio debelu crvenu svijeću, u procesiji su sudjelovale bratovštine, a od plemstva samo tko je htio. Povorka je, prema kroničarima, obilazila oko crkve ulicom Među zeljarice, zatim je prolazila ispred zgrade glavne straže i vaćala se u crkvu. Svečana bogoslužja večernjice i blagdana vodio je nadbiskup.

Propašću Dubrovačke Republike (Bečki kongres 1815.) nužno su se reducirali simbolički elementi Feste sv. Vlaha koji su odražavali bitne elemente dubrovačke države. Dijelovi izvedbenog rituala Feste koji su integrirali sve slojeve zajednice i bili kodirani čitavim rasponom simboličkih poruka – preselili su u

nostalgična srca puka, a proslava sv. Vlaha transformirala se u vjersko i tradicionalno lokalno slavlje obitelji i pojedinaca.

Pod francuskom i austrijskom okupacijom Festa je bila nepoćudna novim vlastima, čak i zabranjena do 1836. godine , da ne bi uzburkala višestoljetne  slobodarske reminiscencije, i podsjećala narod na Festu „pod Republikom“.

Zahvala za spas od kolere koja je harala Dalmacijom, pa i Dubrovnikom, osnažila je nastojanja Antuna Kaznačića i biskupa Giuricea za obnovom Feste sv. Vlaha 1836. godine, nakon čega se politika austrijske vlasti i kasnije jugoslavenskog dvora uglavnom nije miješala u Festu, ne doživljavajući je više kao opasnost. Koliko se može pratiti slijed svečane proslave Vlasića tijekom 19. stoljeća, osobito u drugoj polovici stoljeća u okviru razvoja novih medija, a 1891. godina smatra se graničnim datumom u povijesti hrvatskog novinstva, preglednije se može pratiti i slijed slavljenja blagdana Ruke 5. srpnja, zvanog i „mali Vlasići“. Tako i tjednik „Dubrovnik“ i istoimeni List donose srpnja 1892. godine vijest : Bogoljubna svečanost – Na uspomenu povraćanja ruke sv. Vlaha dubrovačkog zaštitnika bijače u utorak 5.o.mj. ophod iz prvostolne crkve u crkvu sv. Vlaha obdržana svečana misa. Kako pri ophodu tako i pri misi prisustvovalo je zastupstvo naše Općine. Žaliti je, da je bilo malo naroda pri ovoj domaćoj pobožnoj svečanosti.

Blagdan Ruke sv. Vlaha 5. srpnja bilježi tisak i u osvit 20. stoljeća: („Crvena Hrvatska 1900.) Prošle srijede Dubrovčani su slavili svečanost ruke sv. Vlaha. Ova svečanost skopčana je sa uspomenom mnogih velikih događaja naše domaće povijesti. Ne obzirajuć se na stare, spomenućemo samo nami najbliže dobi. God. 1806. Dubrovnik baš u oči napomenute svetkovine , bi oslobođen od opsjeda varvarskih crnogorskih četa i tako sačuvan od posljednje katastrofe (...)

Slijed proslave blagdana Ruke sv. Vlaha može se kontinuirano pratiti u tisku i periodici  međuraća, s ustaljenim ceremonijalom, kako to navodi i „Narodna svijest“, od 2. srpnja 1930. : uoči svetkovine na 7 i po Večernja. Na dan svetkovine 5. srpnja: od 5-8 i po svako po sata tihe sv. Mise. Na 9s. Procesija iz Stolne crkve do Svečeve crkve u kojoj se nose Svečeve moći. Svečana Pontifikalna Misa iza koje se Procesija povraća u stolnu crkvu. Popodne na 7 i po Večernja i Blagoslov.

Blagdan Ruke slavio se liturgijskim slavljem i procesijom sve do početka Drugog svjetskog rata, sukladno  objavama u tisku, periodici i Listu Dubrovačke biskupije čak i ratne 1942. godine, dok je 1943. godine proslava blagdana Ruke obavljena u svečevoj crkvi bez procesije.

Nakon II. Svjetskog rata, razabire se da se blagdan prijenosa Ruke sv. Vlaha “povukao” u prostor svečeve crkve, a od 1952. godine procesije više nema.

LJETNI BLAGDAN SVETOG VLAHA

Nakon gotovo šest desetljeća stanke, ponovno je oživljen ljetni blagdan sv. Vlaha s procesijom u povodu 1700. obljetnice mučeničke smrti svetoga Vlaha, dubrovačkoga Parca. Odlukom dubrovačkog biskupa Mate Uzinića i rektora crkve sv. Vlaha don Tome Lučića obnovljena je svečanost s procesijom nazvana Ljetni blagdan sv. Vlaha, kao spomen na povijesni blagdan Prijenosa ruke sv. Vlaha, odnosno Translatio et adventus Sancti Blasii ( prijenos i dolazak) moćnika lijeve Svečeve ruke, koji se slavio 5. srpnja.

5. srpnja 2016. godine u slavljeničkom ozračju Godine svetoga Vlaha s nizom kulturnih manifestacija, povijesno je zasvjedočena tradicija ponovno oživjela, prezentirana u našem vremenu na tradicijski način, vjerskim slavljem, procesijom koja se kretala povijesnom rutom, u vrevi turističke gužve.

Procesija ljeta Gospodnjeg 2016. započela je iz katedrale Gospe Velike, gdje se iz katedralnog Moćnika iznijela relikvija lijeve svečeve ruke, a kretala se povijesnom „rutom“, do crkve  sv. Vlaha, uz južno  pročelje, nastavila kroz ulicu Među zeljarice, te završila ulaskom u crkvu sv. Vlaha. U procesiji  su sudjelovali: dubrovački trombunjeri, festanjuli, barjaktari s barjacima gradskih župa, svećenstvo i narod.

Suvremeni baštinski trendovi, koji žele pokrenuti baštinu i tradiciju neke sredine, naglašeno nastoje oživljavati ne samo sliku, već duh i osjećaj grada. Osjećaj autentične sredine u kojoj nije sve na prodaju, u kojoj se dobro osjećaju i domaći i oni koji turistički dolaze. Duh mjesta nisu prazne kulise i „tjelesnost“ grada, već stvarni način života, lokalne, svakodnevne prakse i običaji, svečanosti, pa tako i vjerske procesije, poput ove 5. srpnja u čast gradskog zaštitnika. Obredne svečanosti, kao i svi drugi oblici društvenih praksi -  važan su dio nematerijalne kulturne baštine, odnosno kulturnog prostora grada. Baština je živi sustav koji se mijenja i stvara nove suodnose i oblike svoje pojavnosti u sadašnjosti, premda samo naoko sve izgleda jednako ili slično.

Obnovljeni ljetni blagdan sv. Vlaha afirmacija je amblematskog dubrovačkog nasljeđa, vjerske svečanosti koja je bila nestala iz zajedničkog pamćenja i prakse, pa je doživljena u suvremenom kontekstu,  što pridonosi čuvanju kulturnoga dobra, a Festa sv. Vlaha dubrovačkog zaštitnika prepoznata je 2009. kao UNESCO-va nematerijalna kulturna baština čovječanstva.