Povijesni izvori još davne 1296. godine Petku spominju kao Mons Acutus, nazivom romanskog podrijetla što u prijevodu znači oštri vrh, s ostacima hrama božice Venere na njegovom vrhu. U XV. je stoljeću, a moguće i prije, na mjestu urušenog hrama stajala crkvica svete Petke po kojoj je i dobila ime. Crkvica je jedan od brojnih zavjetnih sakralnih objekata kakvi su se po starom Dubrovniku gradili još od XIII. i XIV. stoljeća. Ova se crkvica u povijesnim dokumentima još spominje kao "Sancta Parasceve", a 1882. godine i kao "S. Parasceve na Petki". 

Iako je danas riječ isključivo o pravoslavnoj svetici njezino štovanje postojalo je i u katoličkoj crkvi nedugo nakon velikog raskola 1054. godine pa otud potječe i postojanje ove crkve u Dubrovniku. Neki izvori svetu Petku Paraskevu poistovjećuju s božicom Mokoš što je vezano uz činjenicu da se najraniji pokršteni Slaveni nisu odmah odrekli svojih starih vjerovanja pa su štovanje božice Mokoš nastavili kroz uobličavanje svetice Petke Paraskeve. Postojanje te crkvice u Dubrovniku još je logičnije ako znamo da obližnji toponim Mokošica potječe upravo od božice Mokoši.

Još u XIX. stoljeću bili su vidljivi ruševni ostaci ove crkvice, kao i tragovi temelja kućice remete, pobožnog pustinjaka koji je stanovao u njenoj blizini. U današnje vrijeme nema više vidljivih ostataka ove crkvice, građevno je kamenje vjerojatno odneseno za neke druge namjene, a ostalo je prekrila zemlja i gusta vegetacija. U bližoj okolici Petke stajali su i drugi sakralni objekti. Neposredno pod Velikom Petkom do katastrofalnog je potresa 1667. godine stajala crkva svetog Martina. Izvori je spominju još 1168. godine i smatra se najstarijim poznatim sakralnim objektom na području Lapada, a moguće i šire. Lapadski predjel Sumratin – Sumartin nazvan je po ovoj crkvi. Njeni su ostaci bili vidljivi još početkom XX. stoljeća. 

Nedaleko od hotela "Splendid" stajala je crkvica svete Marije Magdalene, spominjana još 1346. godine, a 1882. godine spominju se samo njeni ostaci. Da prostor Petke postane dijelom nacionalne književne baštine, pobrinuo se dubrovački kroničar Ivo Vojnović. Osim što je opjevao njezine masline, on je Petku kao osobitu pejsažnu tvorevinu uvrstio u fabulu posljednjeg dijela "Dubrovačke trilogije". U dijelu "Na taraci" likovima, naime pogled pada upravo na Petkin stožac.

Prostor Petke od 1987 godine zaštićen je kao park-šuma Velika i Mala Petka, kao područje zbog izuzetno razvijene cjelovite šume alepskog bora i makije. Odnedavno su ovim područjem uređene i pješačke i biciklističke staze te je na taj način Petka valorizirana kao rekreacijsko područje Dubrovnika.

Izvor: stranice ekološke udruge Čiopa Dubrovnik,www.ciopa.hr, a izvorni tekst možete pronaći ovdje.