No, dogodilo se upravo suprotno. U proteklih desetak godina u Hrvatskoj se udvostručio broj kreveta u apartmanima i sobama privatnih iznajm­ljivača i premašio 600.000, čemu treba pribrojiti još 500.000 mjesta u vikendicama koje njihovi vlasnici navodno ne iznajmljuju. Ogroman je to broj u usporedbi sa 174.000 kreveta u svim hrvatskim hotelima i turističkim naseljima te još 245.000 mjesta u kampovima, piše Jutarnji.hr.

Razlog zašto se odjednom svi žele baviti iznajmljivanjem su dobra zarada i niski porezi koji se paušalno plaćaju po krevetu u prosječnom iznosu od 350 kuna godišnje ovisno o mjestu, a još toliko također paušalno, po ležaju bez obzira na broj gostiju i noćenja, iznajmljivač plaća boravišnu pristojbu. Pritom, kad se pribroji simbolična turistička članarina, godišnji trošak po krevetu obično ne premašuje 750 kuna ili magičnih sto eura, koliko gost po danu plaća za malo bolji dvokrevetni apartman. Dakle, s dva dana iznajmljivanja vlasnik objekta je pokrio davanja državi, a sve ostalo će spremiti u džep. Neka mu je apartman za dvije osobe pun 50 dana, uprihodit će na njemu 5000 eura, od čega će mu ostati 4800 ili visokih 96 posto.

I upravo zato tko god može svoje nekretnine pretvara u apartmane ili gradi nove. Među takvima je i puno ljudi koji ne žive na obali, nego tamo samo investiraju u smještajne kapacitete, a i taj mali porez koji plate onda ne završi u blagajni mjesta u kojem se bave turizmom, nego onoga gdje žive, odnosno imaju prijavljeno prebivalište.

Stoga se sve češće može čuti pitanje je li pravedno da se obiteljskim smještajem naziva iznajmljivanje jedne ili dvije slobodne sobe, eventualno apartmana u vlastitoj kući, kao i kućerine s desetak apartmana. Jedni to rade da bi ljeti malo podebljali kućni budžet, a drugi zarađuju stotine tisuća kuna, što je već ozbiljan posao u rangu manjeg hotela. I pritom iznajmljuju pod istim uvjetima.

Malim hotelima država je pak nametnula daleko rigoroznije uvjete rada pa tako uz prijavljenu tvrtku ili obrt na koji plaćaju poreze, doprinose i razne naknade moraju, na primjer, 24 sata imati otvorenu recepciju, što znači da trebaju zaposliti noćnog recepcionera, a to znatno podiže troškove. Nije čudno da su se mnogi mali hoteli na Jadranu već preregistrirali u privatni smještaj koji vlasniku donosi isti prihod, a troškovi poslovanja su višestruko manji.

Ravnatelj Instituta za turizam Hrvatske dr. sc. Damir Krešić smatra da bi obiteljski smještaj, kao što mu i ime govori, trebao podrazumijevati da je turist smješten kod obitelji koja mu može nuditi i hranu i piće. Na taj način turist se upoznaje s lokalnim načinom života, kulturom i običajima, a gosti to danas sve više traže.

“Takav pravi obiteljski smještaj je konkurentska prednost hrvatskog turizma jer takvu uslugu nudi malo drugih zemalja na Mediteranu. Razvio se u vrijeme Jugoslavije kad je turizam bio izvor deviza pa je država omogućila ljudima da nešto zarade. Tada je to bio socijalni amortizer, a isto je i danas. Mnogim ljudima je takvo bavljenje turizmom omogućilo malo bolji standard, što je dobro. Takvom smještaju treba podići kvalitetu. Ova je sezona pokazala da se isplati ulagati u kvalitetu jer objekti s pet zvjezdica imaju porast od 8 posto u broju noćenja, s 3 zvjezdice su na prošlogodišnjoj razini, dok objekti s dvije zvjezdice imaju pad od 3 do 4 posto. Tri četvrtine privatnog smještaja u Hrvatskoj je na razini 3 zvjezdice. Treba napraviti jasnu razliku između autentičnog obiteljskog smještaja i onoga što je tako karakterizirano, ali je zapravo riječ o čistom špekulativnom ulaganju u nekretninski biznis”, govori Krešić i pojašnjava kako su kamate na oročenu štednju rekordno niske pa je nekome tko ima viška novca najisplativije uložiti u nekretninu na Jadranu, iznajmljivati je kao obiteljski smještaj pa na kraju i prodati i zaraditi.

“Administrativno i porezno je daleko povoljnije sagraditi kuću s 20 soba i nuditi ih kao obiteljski smještaj nego otvoriti mali obiteljski hotel. Vlasnici takvih nekretnina su često i stranci koji ne žive u Hrvatskoj. To je legitiman poslovni model, ali nije obiteljski smještaj i ne vidim razloga zašto bi imao povoljan porezni tretman. Država gubi značajne porezne prihode. Pitanje za pravnike je kako razgraničiti jedno od drugog. Veliki iznajmljivači smještaja bi, za razliku od obitelji koja ima jedan apartman, trebali plaćati veći porez od sadašnjeg gotovo simboličnog paušala, odnosno trebali bi imati prijavljen obrt ili tvrtku. Time bi se dobrim dijelom riješio problem prekomjerne i nelegalne izgradnje. Prostor je najveći hrvatski turistički resurs, a nekontrolirana apartmanizacija ga trajno nagrđuje i dugoročno mu smanjuje vrijednost”, kaže Krešić, koji se slaže da nema logike da vlasnik nekretnine porez plaća lokalnoj samoupravi u mjestu gdje ima prijavljeno boravište. Tako u Hrvatskoj imamo turističke destinacije koje ostvaruju pet milijuna noćenja, a nemaju novca popraviti vodovod ili kanalizaciju koja curi u more.

“Država, očito, to ne želi rješavati. Turizam čini 17 posto hrvatskog BDP-a, a država ga samo deklarativno podupire. Ministarstvo turizma ne može samo riješiti taj problem, nego u suradnji s ministarstvima financija, graditeljstva, prostornog uređenja i zaštite okoliša”, zaključuje Krešić.

Više pročitajte OVDJE.