Dolazak toplih dana znači odlazak na plaže i susrete s koncesionarima. Pravo je vrijeme da se podsjetimo tko su firme i fizičke osobe koje su na upravljanje dobile vrijedne resurse. Odmah na početku valja istaknuti kako postoje koncesije za plaže, ali i koncesijska odobrenja. Koncesije izdaje Dubrovačko-neretvanska županija, a koncesijska odobrenja Grad Dubrovnik. Zašto se za neke plaže daje koncesija, a na druge koncesijska odobrenja? Razlika je u ucrtanosti pomorskog dobra u katastar odnosno jesu li se provela adekvatna mjerenja granica pomorskog dobra što ponekad nije lako utvrditi jer more neprekidno mijenja dimenzije plaža.

Županija nam je poslala popis svih koncesionara kojima su dali koncesiju, godišnji iznos, te vrijeme trajanja ugovora. Odmah na prvu upada u oči da je ponajviše riječ o koncesijama na plažama ispred hotela. Pojedine plaže podijeljene su na dva područja. Tako Libertas Rixos plaća za područje A 260 tisuća kuna godišnje, a za područje B 180 tisuća kuna. Obje koncesije su do 2028. godine.

Plaža Cava u potkoncesiji

Jadranski luksuzni hoteli za plažu ispod Excelsiora plaćaju 288 tisuća kuna (rok 2026. godina), za kupalište Ville Sheherezade 123 tisuće kuna (2030.), Palace 398 tisuća kuna (2031.), te hotel Argentina 170 tisuća kuna do 2029. godine. Hotel More 'svoju' plažu plaća 80 tisuća kuna (2031.), a Villa Dubrovnik 70 tisuća kuna (2028.) Valamar pak za plažu ispred Presidenta plaća 406 tisuća kuna godišnje do 2034. godine, a zanimljivo, u koncesiju su dobili i plažu Cavu za 375 tisuća kuna do 2034. godine, ali dali su je u potkoncesiju tvrtki The Coral d.o.o. vlasnika Damiana Sebastiana Fellera. Iva Klaića, županijskog pročelnika za turizam, pomorstvo, poduzetništvo i energetiku, pitali smo zašto je ovdje došlo do potkoncesije, odnosno zašto Županija direktno nije izdala koncesiju firmi The Coral d.o.o.

-Valamar se javio za koncesiju na Cavu, te su je dobili. Međutim, oni su zaključili da će firma The Coral dati novu vrijednost čitavom području kojem gravitiraju njihovi hoteli, pa su plažu prepustili na upravljanje potkoncesionarima. Moram naglasiti da ovdje nije riječ o prijenosu koncesije, nego samo potkoncesiji što znači da Županiji za eventualne propuste i dalje odgovara Valamar – objašnjava nam Klaić.

Pitamo ga je li moguće da Valamar tvrtki Coral daje potkoncesiju za neka veća sredstva, pa na taj način zarađuje?

-Ne, ne zarađuju. Potkoncesija jest i mora biti manja od onih uvjeta pod kojima je izdana. Naravno iz današnje perspektive čini se da se Valamar zeznuo što je plažu dao u potkoncesiju, jer oni odlično rade, ali u vrijeme dodjele Valamar je imao druge planove i viziju. Tvrtka Coral donijela je novu vrijednost koju su brojni turisti prepoznali – naglašava Klaić.

Najskuplja koncesija ona u Uvali Lapad

Dodijeljene su koncesije i za atraktivne plaže koje nisu ispred hotela. Tako za plažu Banje koncesionar Kono d.o.o vlasnika Ile Topuzovića i Iva Vujnovića plaća 405 tisuća kuna (rok 2031.), Jelavić d.o.o., vlasnika Blaženka Jelavića, daje za plažu sveti Jakov 250 tisuća kuna (2031.), Tin Trade vlasnika Ivice Sentića za Copacabanu uplaćuje 504 tisuće kuna (2035.). Najveći iznos koncesije u Dubrovniku izdvaja tvrtka Dubrovački zalasci sunca vlasnika Siniše Jerosimića, Petra Luburića, te tvrtke Šimeći d.o.o. (kojoj je vlasnik Jerosimić, a prije je bio John R. Alm, inače bivši direktor Coca-cole) za plažu u uvali Lapad – za jedno područje milijun i 610 tisuća kuna, a za drugo 310 tisuća kuna. Koncesija istječe 2035. godine.

Valja napomenuti da uz ovaj gore nabrojeni fiksni dio godišnje koncesije postoji i varijabilni, odnosno postotak od godišnjeg prometa koji se također uplaćuje u županijski proračun. Taj se postotak u najvećem broju slučajeva kreće od 3 do 7 posto.

Ovo su, znači, sve plaže u Dubrovniku koje su pod koncesijom. Za ostale vrijede koncesijska odobrenja koja izdaje Grad Dubrovnik. Klaić ističe kako puno veći kaos vlada po pitanju koncesijskih odobrenja nego koncesija.

-Koncesije su strogo regulirane i riječ je o popriličnim iznosima, pa se koncesionari drže pravila. Također nastojali smo i regulirati ležaljke na plažama, odnosno dijelove gdje se smiju postavljati, a gdje ne. Što se tiče onih plaža koje su pod koncesijskim odobrenjima, tamo je znatno više nereda, a inspekcije su rijetke. Da bi se plaža dala u koncesiju mora biti ucrtano pomorsko dobro, ali to nije u nadležnosti Županije već se provodi u zemljišno-knjižnim odjelima nadležnih općinskih sudova – govori Klaić.

Plaža Šunj u privatnom vlasništvu

Ti odjeli mogli bi promptnije upisivati pomorsko dobro, ali treba priznati da taj posao nije jednostavan. Uzmimo kao primjer plažu Šunj na otoku Lopudu. Mnogi će se sjetiti kako je plaža nekad bila puno veća, ali more ju je djelovanjem jako suzilo. Kada se pogledaju najnovije karte u katastru vidi se, točnije, ne vidi se pomorsko dobro, a privatni vlasnici sežu sve do mora, a neki u vlasništvu, tako barem ispada gledajući karte imaju – more.

Marija Šilje vlasnica je morske parcele na Šunju

Primjerice parcela vlasnice Marije Šilje kompletno je u moru(!). I brojni drugi su vlasnici plaže Šunj i mora – obitelji Svetac, Glavović, Mage, Preložnjak, firma Dalafota d.o.o., a dobar komad zemljišta oko uvale Šunj ima i poljoprivredno trgovačko poduzeće Rudine koje je svojevremeno pripojilo Dubrovačko primorje Pera Vićana. Poanta priče je da je zbog jakog djelovanja mora na plažu vrlo teško ucrtati granice pomorskog dobra, pa tako nema ni preduvjeta za koncesiju, već se za Šunj izdaju isključivo koncesijska odobrenja.

-Negdje ona nisu ni loša, kao primjerice na Dančama. Da se tamo raspiše koncesija naravno da bi se zaradilo puno više, ali bi se prostor jako iskomercijalizirao. A zna se da su Danče plaža za lokalce. Mislim da je situacija s koncesijama na plažama zadovoljavajuća, naravno uvijek se netko nađe tko nije zadovoljan i govori kako je prije bilo puno bolje, a sjetimo se samo osamdesetih kada se naplaćivao ulaz na Banje – zaključuje Klaić.

O koncesijskim odobrenjima i njihovim nosiocima pisat ćemo u zasebnom tekstu.

Maro Marušić