Piše: Ivo Batričević

U ovom broju Dubrovačkog dnevnika pisat ću o gruškim barkariolima, i to samo na lokalnoj liniji Gruž - Lapad i natrag, a u nekom drugom broju ću pisati o barkariolima iz gradskog porta kao i o barkariolima koji su prevozili putnike iz predjela Kaboga i Sustjepan prema Mokošici. 

O ovoj temi ne možete nigdje ništa pročitati putem interneta, u Pomorskim enciklopedijama, leksikonima ili bilo kojem tiskanom izdanju te ću pokušati nešto napisati iz osobnog sjećanja i sjećanja barkariola Dinka Šuperka koji je vozio na toj liniji 40 godina. Fotografija iz osobne kolekcije  imam puno te ću neke od njih postaviti.          

Prevoženje putnika na liniji Gruž – Lapad i natrag datira još od samog kraja 19. stoljeća. Tijekom godina zbila su se tri rata što je rezultiralo potpunom obustavom prometovanja, a i u poslijeratnom razdoblju s veoma malim brojem putnika. Takav način prevoženja putnika traje uz razne uspone i padove do listopada 2015. godine. U daljnjem tekstu ću  detaljno opisati dvije lokacije pristajanja barkariola uz obalu Gruža i tri lokacije u Lapadu. Na početku sam mislio započeti tekst o liniji Lapad – Gruž, ali ipak je to bila linija Gruž – Lapad, jer je ipak Gruž bio daleko razvijeniji i naseljeniji dok je u Lapadu bilo na kraju 19. stoljeća veoma malo kuća, nekoliko ljetnikovaca i nešto vojnih objekata. 

Prve vožnje bile su na vesla

Prvi barkarioli su prevozili isključivo na vesla, a parni motori se pojavljuju tek iza Prvog svjetskog rata, ali i dalje se vozi na vesla i to sve do nekih 60-tih godina. Barkarioli u gradskom portu su isto plovili na vesla, ali su imali i male brodiće na parni pogon jer ipak su bili veći i izlazili su na otvoreno more. Gruški barkarioli su ipak plovili unutar zaštićenog dijela luke, iako je i njima bilo teško ploviti po jačoj buri i lošem vremenu. Naravno da u samom početku nije bilo baš previše putnika te se uglavnom prema Lapadu putovalo radi posla, vikendom u šetnju ili na kupanje, i to samo oni koji su mogli priuštiti platiti vožnju. Neki su iz zdravstvenih razloga išli na promjenu zraka u predio zvan Mala Afrika kod Solituda, i to sve do 60-tih godina. 

Poznata mi je obitelj koja je imala drveni guc na vesla dužine sedam metara, a zbog besparice i nedostatka putnika pred Drugi svjetski rat bila je prisiljena prodati  barku u Ston za tri para čizama i pet litara maslinovog ulja. U cjeniku iz 1910. godine je vidljivo da se za prijevoz iz Gruža (pored hotela Petka) do Lapada (restoran i kafana Alfirov) plaćalo za jednu osobu 20 para, a za više osoba cijena je bila 10 para po osobi. Noću i za vrijeme vojničke retirate (bubnjanja na sanak) prijevoz barkama se plaćao za jednu trećinu više, a cjenik su morali isticati na vidljivom mjestu. 

Zlatno doba sedamdesetih i osamdesetih

Najveći promet putnika je bio sedamdesetih i osamdesetih godina kad su domaćice išle na placu iz Lapada u Gruž i natrag, a česti putnici su bili đaci Srednje pomorske škole koji su  iz Gruža putovali u školu i natrag. Za vrijeme odlaska đaka u školu  barkarioli su se znali prekrcati. Tada su i Lapađani znali ići na posao u Gruž i nakon posla natrag, a među putnicima je bilo  dosta stranih turista. U to zlatno doba za barkariole znalo je biti njih šest pa su vozili po trojica svaki drugi dan, i to se vozilo bez prestanka od 6:30 sati ujutro pa sve do sumraka, nekad puni, a nekad samo s jednim ili dva putnika. Nije bilo voznog reda već bi po potrebi isplovili i s jednim putnikom ako mu se žurilo, a maksimalno bi se u najprometnijim satima čekalo na polazak 5 do 10 minuta. Cijena prijevoza se formirala na bazi 70 posto od cijene autobusne karte gradskog prometa, a cijena vožnje je bila vidljiva na kućici od motora koja je bila uvijek puna sitniša u kovanicama. Znalo bi se često vidjeti kako putnici vožnju plate papirnatim novcem, a kusur u kovanicama bi sami uzeli. 

Prevozili i do sidrišta

Prilikom pristajanja barke uz obalu Gruža ili Lapada barkariol je imao jedan drveni štap duljine oko jednog metra (najčešće bi to bio štap od metle) s vrhom od deblje žice s kojom bi prilikom pristajanja privukao barku uz obalu, a ako bi stajao uz obalu kratko vrijeme onda bi se samo tom zakučkom držao. Vlasnici brodica koje su bile na sidrištu  ispred Kazbeka pa do pumpe Orsan nisu imali problem se ukrcati u svoja plovila jer su ih barkarioli prevozili do plovila i prije sumraka vraćali na obalu. Nakon Domovinskog rata promet preko Gruža je počeo opadati te su opstala samo dva barkariola  koja su prevozila od 7:30 do 12:30, a zbog male zarade i održavanja linije bili su podržavani novčanom subvencijom Grada Dubrovnika.

 Nakon odlaska barkariola Dinka Šuperka 2013. koji je taj posao obavljao punih 40 godina, ostao je prevoziti samo jedan barkariol do izgradnje Marine Frapa koja se počela graditi u listopadu 2015. Marina je napravljena preko pristaništa za barkariole i za njih više nije bilo mjesta i tako se tradicionalna linija nakon 120 godina ugasila. Za njih više nije bilo mjesta na lapadskoj strani te se govorilo da će se moći vezivati kod Inine pumpne stanice Orsan, ali naravno to nije bilo moguće iz sigurnosnih razloga. Zadnji barkariol je i danas vezan pored place u Gružu i čeka na neka bolja vremena nakon korone s vjerom da će se nešto pokrenuti, ali linija je ipak ugašena i vjerojatno se više nikad neće ni pokrenuti. Tako se taj tradicionalni prijevoz u potpunosti ugasio. 

Prva lokacija barkariola u Gružu s unutrašnje strane mandrača oko 1910.   

Prva lokacija na strani od Gruža je bila u samom kantunu mandrača kod Velikog mula ili kako ga danas zovu mul Petka. Tu prilažem jednu sliku iz vremena prije Prvog svjetskog rata na kojoj vidimo barkariola s dva putnika vezanog uz obalu pored skalina za ukrcaj / iskrcaj putnika. Ova prva lokacija u Gružu se morala napustiti 1972. kad je započeto nasipanje mandrača koje je financirala talijanska brodarska kompanija Adriatica iz Venecije za pristajanje njihovih trajekata. Mandrač je kompletno nasut 1973. godine, a rubni dijelovi obale su obloženi s velikim blokovima koje je postavila Brodospasova dizalica Veli Jože, a sami mul je produžen za nekih 25 metara.        

                                                                                                                                                                                                       Druga lokacija pristajanja u Gružu od 1972. je bila na skalama kod place, a koja je i dan danas na istoj poziciji. Prilažem fotografiju iz osamdesetih godina na kojoj  pored svoje barke vidimo barkariola Nikšu Bjelokosića.                   

Prva lokacija u Lapadu i prvi barkariol na vesla ispred restorana Alfirov pored Kazbeka oko 1900. godine         

Prva lokacija barkariola na lapadskoj strani je bila kod restorana i kafane Alfirov pored Kazbeka. Na fotografiji se vidi barkariol na vesla iz vremena oko 1905. godine. Zgrada restorana Alfirov nam je poznata iza Drugog svjetskog rata pod imenom Fronta, a nakon Domovinskog rata u privatizaciji je kupuje Darko Pervan koji je ujedno i vlasnik hotela Kazbek i još nekoliko objekata u Lapadu.

Druga lokacija bila je ispred hotela Lapad iza 1919.  

                                                                                                                                                                                                       DrDruga lokacija barkariola na lapadskoj obali iza Prvog svjetskog rata bila je kod Grand Hotela Lapad. Na crtežu iz vremena iza 1918. gdje uz obalu pored hotela može se vidjeti barkariola na vesla, a pred njim je vjerojatno prvi barkariol na motor koji je imao pola zatvorenog prostora za putnike radi zaštite od kiše i vjetra.

Treća lokacija je nekih 30-tak metara desno gledajući s morske strane tj. ispred zgrade ljetnikovca Pozza-Pitarević na samoj obali.

Na razglednici u boji slikanoj oko 1970. godine vide se dva barkariola vezana uz obalu. Lijevo je barkariol Luka Lukšić koji je imao vanbrodski motor Seagull, a vide mu se i vesla u moru koja su mu služila za pristajanje uz obalu jer je njegov motor mogao samo voziti naprijed, a ne i šijat. Barkariol koji se vidi desno na razglednici je Mato Jurišić koji  ima unutarnji motor Yanmar. Na toj lokaciji barkarioli su se zadržali sve do početka izgradnje Marine Frapa.

Posljednji barkariol do kraja 2015. bio je Nebojša Jovićević vlasnik obrta „Naše more“.

Barka je oznake 354 DB, duljine je 6,97 metara, građena je 1968. u Malom Zatonu kod brodograditelja znanog pod nadimkom Vasko, a može prevoziti 12 putnika. Izvorno je bila građena od drva, a danas je plastificirana. Barka je kod prethodnog vlasnika barkariola Melkiora Mlinarića s imenom JULMARINA plovila u gradskom portu prema Lokrumu i popularnoj vožnji za strance pod nazivom „panorama grada“.