Zanimljiva je priča kako je dubrovački kvart Sedam smrtnih grijeha dobio ime – u doba Jugoslavije privatnim je vlasnicima nacionalizirana imovina, a oni su zauzvrat dobili slabu ili nikakvu naknadu. Na jednom od mjesta, na kojima im je zemlja nacionalizirana, izgrađeno je sedam zgrada, koje su u žargonu prozvane Sedam smrtnih grijeha aludirajući na ukradenu, odnosno neadekvatno plaćenu imovinu.

Međutim, iako se ta nacionalizacija događalo relativno davno, repovi se još uvijek vuku. Među ostalim parcelama oko kojih se spore bivši vlasnici je i igralište u Sedam smrtnih grijeha, koje je također svojedobno pripadalo privatnim vlasnicima, među njima i obitelji Miović, kojoj su komunističke vlasti popljačkale jako velik dio imovine. Primjerice u Sedam smrtnih grijeha, od ulaza u ulicu Od Gaje, pa sve do igrališta bilo je u vlasništvu obitelji Miović uključujući i zemljište po kojem sada prolazi cesta Andrije Hebranga.

Predstavnik obitelji Mladen Miović godinama vodi pravne bitke i razočaran je sporošću hrvatskog pravosuđa. Objasnio nam je što se događa s igralištem u Sedam smrtnih grijeha.

-Jedan dio igrališta vraćen je obitelji Mrdalo, jer je i njima nacionaliziran, a naša obitelj vodi dugotrajne sporove po sudu s Vodovodom kako bi nam se vratila oduzeta imovina – kaže nam Miović i dodaje kako je neučinkovito pravosuđe zasigurno jedan od najvećih problema hrvatskog društva.

U zemljišnim knjigama kao vlasnik igrališta vodi se društveno vlasništvo kojim upravlja Vodovod Dubrovnik. Prema GUP-u igralište se nalazi u građevinskoj zoni i na njemu je moguće građenje. Pitali smo Mladene Miovića što kani napraviti s igralištem, ako mu pravosuđe vrati nacionaliziranu imovinu.

-To je još daleko, ali, ako nam se vrati, nećemo ostaviti igralište, nego ćemo graditi sukladno GUP-u. Koliko sam ja upoznat na tom je mjestu moguće graditi zgrade, jer su zgrade svuda u okolici – kaže Mladen Miović.

No da bi gradili prvo im se zemlja mora vratiti. Vodovod se ne predaje u pravnoj bitki. Oni pak tvrde da je pravni prednik Vodovoda platio zemlju Miovićima.

-1958. godine pravni prednik Vodovoda Dubrovnik d.o.o. je u postupku eksproprijacije nekretnina za izgradnju Gradskog vodovoda u Dubrovniku sklopio kupoprodajnu pogodbu sa Miovićima kojima je kupio nekretnine u njihovom vlasništvu, a od kojih je i dio igrališta u ulici Andrije Hebranga. 1966. godine se uknjižio na predmetnim nekretninama na temelju kupoprodajne pogodbe i to protiv treće osobe Općine Dubrovnik.  Pred  Općinskim sudom u Dubrovniku je pokrenut postupak u kojem su Miovići pobijali valjanost upisa prava korištenja Vodovoda Dubrovnik d.o.o. na predmetnim nekretninama, te su tražili uspostavu prijašnjeg stanja. Općinski sud je presudom odbio tužitelje navodeći kako je Vodovod stekao pravo korištenja temeljem valjane pravne osnove i to kupoprodajnog ugovora, stoga je i pobijani upis valjano proveden u zemljišnim knjigama. Isto je potvrdio i Županijski sud u Sisku. Na presudu Županijskog suda je uložena revizija stoga je postupak u tijeku pred Vrhovnim sudom – odgovorili su nam iz Vodovoda.

Ovo nije jedina pravna bitka koja se vodi između Miovića i Vodovoda.

- Miovići su također pred Uredom državne uprave tražili povrat i naknadu za predmetne čestice temeljem čl. 2. i 3. Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine u kojem su odbijeni sa svojim zahtjevom, a takvo rješenje je potvrdilo i Ministarstvo pravosuđa Rješenjem od 13. rujna 2013.god. kojim je utvrđeno da se ne radi se o oduzimanju imovine temeljem propisa iz čl. 2. i 3. Zakona o naknadi nego o pravom kupoprodajnom ugovoru koji je zaključen slobodnom voljom ugovornih stranaka i koji je u cijelosti realiziran, dakle, radi se o dobrovoljnom aktu raspolaganja prijašnjih vlasnika na kojeg se ne odnose odredbe Zakona o naknadi. Miovići su 2013. godine protiv ovakvog Rješenja Ministarstva pravosuđa pokrenuli Upravni spor pred Upravnim sudom u Splitu koji još traje – kažu u Vodovodu.

Nećemo prejudicirati što će se dogoditi na sudu, ali to za našu priču nije bitno. Mi ovom temom želimo upozoriti Grad Dubrovnik da bi, teoretski, dubrovačka djeca mogla ostati bez još jednog igrališta. Naravno, ako obitelj Miović dobije sudski spor, oni neće biti za to krivi, ali to bi moglo biti upozorenje Gradu Dubrovniku da jako pazi što u budućnosti kani napraviti sa svojom imovinom ili imovinom Republike Hrvatske.

Naime, u Dubrovniku je već sada manjak dječjih igrališta i parkova. Možda za nekoliko godina nestane i igralište u Sedam smrtnih grijeha, na kojemu je prve korake napravio Mario Hezonja, prvi Dubrovčanin u povijesti koji je zaigrao u najjačoj svjetskoj košarkaškoj ligi.

Stoga Grad Dubrovnik mora itekako dobro promisliti politiku u vezi javnih sadržaja, jer Dubrovnik nije velik i nema se gdje širiti. Svaki prostor koji bi se mogao upotrijebiti za javnu namjenu, od sada, pa nadalje, za javnu namjenu treba biti upotrijebljen, jer, ako jednom izgubimo preostala zemljišta za moguću gradnju igrališta za djecu, te javnih parkova, izgubit ćemo ih zauvijek.

Što se pak tiče igrališta u Sedam smrtnih grijeha i povratka zemlje obitelji Mrdalo, Vodovod nema saznanja.

- Vodovod Dubrovnik d.o.o. nema saznanja o tome da je polovica igrališta vraćena obitelji Mrdalo, obzirom da se u tom slučaju radi o čestici zemlje koju Vodovod Dubrovnik d.o.o. nije imao u svom posjedu niti vlasništvu – zaključuju.

Maro Marušić